Životne sudbine Autobiografska ispovijest iz knjige „Sassi e Mar“

Izdvojeno :

Životne sudbine Autobiografska ispovijest iz knjige „Sassi e Mar“ – drugi dio

Objavljeno: 28.11.2021 u Objavljeno: 19:36

Životne sudbine

Autobiografska ispovijest iz knjige „Sassi e Mar“ – drugi dio

Nakon prvog dijela ispovijesti iz knjige, autor Giulio Cuzzi, nastavlja iznositi povijest svoje pulske obitelji Cuzzi. Djed Ivo umro je 20.lipnja 2014., osam dana prije sarajevskog atentata na Nadvojvodu Franju Ferdinanda.

Bilo je teško obitelji bez supruga i oca ali moralo se dalje u neizvjesnu budućnost.

Započeo je Prvi Svjetski rat i sva trojica braće bili su regrutirani u Austro-Ugarsku vojsku. Giuliov otac Giovanni- Alessandro po nadimku Zannetto i srednji brat Gustavo, nakon ulaska Italije u rat na strani sila Antante, završili su na talijanskoj fronti a najstariji brat Giulio uspio je ostati u Puli i voditi poslove obitelji koji su prvih par godina rata išli jako dobro.

U pravilu, Tršćani, Istrani i Dalmatinci, zbog evidentnih razloga, završavali su na drugim frontama dok su braća Cuzzi upućeni na Talijansku frontu, što dodatno potvrđuje povjerenje koje su Austro-Ugarske vojne vlasti imale u njihovu lojalnost.

Iz tog vremena, Giulov otac je ispričao jednu anegdotu kada se njihova Austro-Ugarska vojska, nakon bitke kod Kobarida, pozicionirala na nekom planinskom vrhu kod mjesta Asiago i gdje je on zapovijedao jednom bosanskom artiljerijskom baterijom. U zimskoj snježnoj i hladnoj noći u nekoj kaverni, sva je sreća, bosanski vojnici bili su dobro opskrbljeni šljivovicom, pili su s guštom bez obzira što su mnogi među njima bili muslimanske vjere.

Linije Austro-Ugarske vojske bile su iznad linija Talijanske vojske i mogli su se čuti razgovori među vojnicima. U nekom trenutku, netko je u austrougarskim redovima zasvirao interancionalu da bi odmah zatim i vojnici u talijanskim redovima prihvatili i zajednički sa neprijateljskim vojnicima pjevali „skandaloznu“ socijalističku himnu.

To govori puno o muci i jadu svih tih vojnika s obje strane koji su se protiv svoje volje našli u rovovima, na fronti, jedni protiv drugih.

Finis Austriae i razdvajanje obitelji Cuzzi

U studenom 1918.g. u Puli je pravi kaos. Iz tog vremena, zabilježeno je potapanje zapovjednog, admiralskog broda Austro-Ugarske mornarice „Viribus Unitis“, onog istog broda kojim je koncem lipnja 1914. Franjo Ferdinand plovio prema Pločama za posjet Sarajevu a 2.srpnja, s tim istim brodom, prevezeni su kovčezi sa mrtvim tijelima Nadvojvode i njegove supruge Sofhie do Trsta.

Brod „Viribus Unitis“ potopili su ispred Pule Talijani, nakon što je na jarbolu već bila istaknuta crveno-bijela-plava zastava nove jugoslavenske države a ne Habsburška zastava. Prilikom potapanja broda utopilo se oko 300 istarskih i dalmatinskih mornara. Mnogi Puljani, imali su priliku, sa svojih prozora, pratiti i vidjeti dramatično potonuće broda i utapanje nesretnih mornara.

Bio je to početak novog razdoblja u kojem su novi vladari, Talijani, trebali razumjeti karakterističnu istarsku multietničnost koja je dugo godina osiguravala relativno dobre međunacionalne odnose.

Dolazak talijanskih vladara negativno je utjecao i na poslove a samim time i na budućnost obitelji Cuzzi. Talijanska administracija koja je bila ne efikasnija i korumpiranija od prethodne austrougarske, odmah je uvela nove poreze za pretpostavljene ratne profite što su osjetili svi oni koji su u Puli vodili neko obiteljsko poslovanje.

Započeo je proces razdvajanja obitelji Cuzzi, čiji je dom prva napustila strina Nina koja se udala za liječnika Franju Bakarčića i s njim se preselila u Sušak odakle je porijeklom bio njezin suprug.

Sušak je u ono vrijeme pripadao tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji obzirom da je na Rječini bila granica.

I stric Gustavo, piše Giulio Cuzzi, napustio je obitelj. Nakon diplome u Grazu, pronašao je posao kao strojarski inženjer u proizvodnim pogonima Škoda u Pragu i specijalizirao se kao projektant rotirajućih peći u proizvodnji cementa.

Stric Giulio nije napustio Pulu i nije se predao. Iako ga je smrt voljenog oca Ive duboko pogodila, pokušao je sve, s bezbroj poteškoća, nastaviti obiteljski posao. Nakon zatvaranja hotela i restorana, usmjerio je svu pažnju na tvornicu karbonske kiseline u Puli i skladište boca u Trstu.

Giovanni (Zanetto), Giulov otac koji se u međuvremenu oženio sa Elizabeth Šturm i nakon što je isprebijao nekog časnika fašističke milicije, otišao je sa suprugom u Argentinu kako bi izbjegao suđenje u Puli. U Argentini, kao što smo već istakli u prvom dijelu ove ispovijesti, 1928.godine rodio se Giulio Cuzzi pisac knjige „Sassi e Mar“.

Povratak u Italiju i Istru

Nakon smrti strica Giulia u Puli i baka Julija se počela osjećati sve slabije, barem tako je izgledalo, piše u nastavku Giulio Cuzzi. U stvari, kasnije se ispostavilo da je zdravstveno stanje bake bilo namjerno prikazano lošijom da bi se jedan od sinova(Zanetto) vratio u rodni kraj. U međuvremenu je pala u zastaru i prijava za batinanje fašističkog časnika pa nije bilo prepreke da se Zanetto vrati s obitelji u Istru. Krajem ljeta 1934.g. zahvaljujući amnestiji koju je proglasio kraj Vittorio Emanuelle III povodom rođenja kćerke Maria Pia di Savoia, Zanetto se definitivno odlučio vratiti.

Nakon godinu dana provedenih u Trstu, obitelj Cuzzi nastanila se u Vinežu jer je Zanetto nakon dosta poteškoća, dobio posao šefa skladišta u ugljenokopu u Raši.

Kada se obitelj Cuzzi nastanila u rudarskoj četvrti u Vinežu, bila je to velika promjena za osmogodišnjeg dječaka Guilia koji je dotad živio u velikim gradovima poput Buenos Airesa i manjeg ali još uvijek velikog Trsta. Bez obzira na preseljenje u provinciju, Giulio je napisao, da je to bilo jedno od njegovih najljepše provedenih ljeta u životu.

U ono vrijeme, 1936.g. situacija u Istri nije bila dobra. Fašistička vlast je svakim danim jačala represiju prema svima onima koji je nisu aktivno podržavali. Posebno je bila aktivna OVRA, tajna fašistička policija. Fašističkim glavešinama je bilo jasno da ih velika većina lokalnog stanovništva ne podnosi i protivi se njihovoj vlasti pa je stoga njihovo ponašanje bilo posebno odiozno i brutalno. Čakavski dijalekt je bio zabranjen.

Nekom prilikom, Giulio i njegov otac Zanetto, prisustvovali su jednom nemilom događaju kada su dvojica, u ono vrijeme, poznatih fašističkih simpatizera i lokalnih siledžija tukli nekog starca i gurali u usta bocu s ricinusovim uljem sileći ga da popije ulje do posljednje kapi. Nemoćan da bilo što učini, Zanetto koji je bio pod posebnom prismotrom zbog ranijeg sukobljavanja sa fašistima, crn u licu od muke i bijesa rekao je sinu: „gledaj dobro Giulio i nemoj nikada zaboraviti....“.

U lipnju 1939. učenik Giulio završava petogodišnju osnovnu školu i otac odlučuje da ga preseli u Rijeku kod bake Julije Lang koja se tamo u međuvremenu preselila iz Pule da bude bliža svojoj kćerki Nini.

Tragedija u rudniku Raša

Nakon preseljenja u Rijeku,od obitelji Cuzzi, otac Zanetto je jedini ostao u Vinežu jer je čekao termin za preseljenje na rad u Sardiniju u rudnike Sulcis.

U veljači 1940.g. kada se Mussolini pripremao za ulazak u novi svjetski konflikt uz bok Hitleru, dogodila se najveća rudarska nesreća u povijesti Raše. Eksplozija u rudniku prouzročila je 87 poginulih rudara i 45 povrijeđenih.

Uzroci nesreće su bili nedostatak opreme za elektroenergetsku zaštitu i manjak kontrole kvalitete materijala. Zanetto kao šef skladišta, godinu dana ranije, bio je naručio navedenu opremu koju je direkcija rudnika otpremila na Sardiniju namjesto u Rašu. Tom prilikom, Zanetto je oštro protestirao pa je trebalo, nakon nesreće, premjestiti „nezgodnog“ svjedoka na udaljenu lokaciju Sardinije.

Raški rudari u ono vrijeme bili su iz raznih krajeva i država, osim domaćih rudara istarskog porijekla, tu su bili i rudari Sardinije, Austrije, Bosne. Njih se premještalo u Rašu zbog nedostatka kadrova određene specijalnosti ali i zbog slabljenja oporbene fronte i solidarnosti rudara naspram fašističke vlasti i direkcije rudnika.

Život u bogatoj i kozmopolitskoj Rijeci

Pred sam početak 2.Svjetskog rata, Rijeka je brojala oko 50 tisuća stanovnika. Imala je razvijenu industriju, jak pomorski promet sa lukom i 2 brodogradilišta. Tipičan granični grad na Riječini, rijeka koja je predstavljala granicu sa Kraljevinom Jugoslavijom.

Rijeka je bila „slobodna zona“ sa određenim privilegijama naslijeđenih još iz vremena austrougarske vlasti. Luka je bila opskrbljena velikim dizalicama i prostranim skladištima za promet bescarinske robe. Posao svakako nije nedostajao .U ono vrijeme, u Rijeci se živjelo bolje nego u sličnim talijanskim gradovima.

Povijesni izvori govore da su u vrijeme „Austrija felix“ građani Rijeke bili do te mjere bogati da se u prazničnim danima sve „sjajilo“ od zlatnih lančića i džepnih satova na odjeći njenih građana. U vrijeme Kraljevine Italije, fašistička vlast je stimulirala doseljavanje stanovništva iz Veneta i Lombardije kako bi promijenila strukturu stanovništva i pojačala talijansku komponentu. U Rijeku se doselio i znatan broj talijanskih državnih činovnika.

Rijeka je u svojoj povijesti uvijek bila kozmopolitska gdje su živjeli pripadnici raznih nacionalnosti pa se s time u vezi i razvio tipičan fiumanski dijalekt, jedna vrsta derivacije venecijanskog ali s drugačijim naglaskom i određenim njemačkim i hrvatskim terminima.

Ratna avantura D'Anunzija i aneksija Italiji sa ukidanjem „Stato libero“ razorno su utjecale na kvalitetu života prosječnog Riječanina ali i na poslovnu sudbinu poduzetničkog građanstva koji su u vrijeme Autonomije Rijeke doživjeli procvat.

U početku, život u Rijeci se nije svidio malom Giuliu.Nije više mogao šetati po šumama i penjati se po grebenima istarske istočne obale. Iz tog vremena Giulio pisac dobro je zapamtio mamine prijekore:

„ Ti ga sempre i genoci speladi perche' come un selvadigo non ti pol far a meno de andar per grebani“.

Rekli bi, simpatičan primjer milozvučnog tipičnog istro-venecijanskog dijalekta kojim i dandanas govore mnogi Istrani bez obzira na nacionalno porijeklo.

Gulio i članstvo u GIL

Pripadnost organizaciji mladih fašista bila je obveza za svu djecu i mlade od 6. do 21. godine, za oba spola. Bila je to OBN (Opera Nazionale Ballila) a od 1937. postala je GIL (Gioventu' Italiana del Littorio).Obavezno je bilo prisustvovanje skupovima koji su se održavali subotom popodne pod nazivom „sabato fascista“.Pod GIL su spadale i brojne niže rangirane skupine i organizacije prema godištu i spolu.

Fašistički režim je držao strogo pod kontrolom edukaciju mladih naraštaja. U Rijeci, „danuncionizam“, fašizam i talijanski nacionalizam su se međusobno ispreplitali a to su najbolje osjećali mladi do 16 godina starosti.

Giulio je također bio član fašističke mladeži i to nazvanih „Balilla escursionisti“.Sa naprtnjačom na leđima, predvođeni jednim artiljerijskim časnikom u mirovini, trčali su i izvodili razne vježbe.

Italija uz bok Njemačkoj

U lipnju mjesecu 1940. Italija je ušla u rat uz bok Njemačke i nakon napada na već poraženu Francusku, rat se pomaknuo u daleke zemlje sjeverne Afrike a Mussolini je osvojio izolirani imperij na rogu Afrike koji je trajao svega godinu dana. Nakon pomorskih bitaka na Mediteranu, i najčešćih pobjeda britanske mornarice nad talijanskom, Britanci su postali dominantni na Mare Nostrum. To je bio i početak britanskih avionskih bombardiranja a Rijeka je također bila jednom napadnuta kada je pogođena i tvornica torpeda ali bez značajnije štete. Bez obzira na te događaje, rat je još uvijek bio daleko.

Kuća obitelji Cuzzi nalazila se svega stotinjak metara od granice između Kraljevine Jugoslavije i Kraljevine Italije pa stoga nije bilo poteškoća za Giulia i mamu Lisu (Elizabett) često posjećivati rodbinu na Sušaku, strinu Ninu i njenog muža liječnika Frane Bakarčića te baku Juliju (koja se bila preselila kod kćerke) i tamo provoditi puno zajedničkog vremena.

U Rijeci, tom multietničkom i kozmopolitskom gradu, šovinizam i diskriminacija među različitim nacionalnostima kao i rasna mržnja nisu bili urođeni gradskoj kulturi već su bili uvezeni izvana.

Nažalost, najgore je tek trebalo doći sa napadom savezničkih njemačkih, talijanskih, mađarskih, rumunjskih i bugarskih trupa na Kraljevinu Jugoslaviju, 16.travnja 1941.g.

Što se dogodilo sa obitelji Cuzzi do pada Italije 1943. i nakon toga, do kraja 2.Svjetskog rata i razdoblja do Informbiroa 1948. u slijedećem nastavku.

Piše: Veljko Ivančić

Ostale vijesti iz kategorije