Životna priča Roberta Bradića, uspješnog društvenog -političkog radnika i menadžera godine u Hrvatskoj

Izdvojeno :

Životna priča Roberta Bradića, uspješnog društvenog -političkog radnika i menadžera godine u Hrvatskoj, I.dio

Objavljeno: 10.01.2022 u Objavljeno: 20:30

Roberto Bradić zlatne godine Bujštine do stvaranja suverene Republike Hrvatske
Prenosimo u prvom i drugom dijelu nastavka intervju iz života i djela Roberta Bradića, društveno-političkog radnika i poduzetnika koji je obilato participirao i angažirao se u progresu Bujštine koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća te uspješnom sudjelovanju u stvaranju preduvjeta suverene Republike Hrvatske. Riječ je obradi teksta iz Glasa Istre.
U trećem dijelu dijaloga, ekskluzivno, prenosimo dio u kojem se Bradić pozabavio aktualnim političkom trenutkom i aktivnostima kojega političari danas slažu u silogizam razvoja zajednice i govori samo za Tiramolu
Od 1975. do 1989.
Dobitnik ovogodišnje nagrade za životno djelo Grada Novigrada je Roberto Bradić. Osoba koja je nadišla vrijeme i prostor svog Novigrada. Brojnim građanima, političkim i gospodarskim djelatnicima Bujštine i Istre poznata jer je u doba njegova aktivnog rada taj kraj doživio svoj najveći progres. U okvirima SFRJ i države Hrvatske. Jedan je od hvalevrijednih istarskih poduzetnika proglašen za najuspješnijeg menadžera i poduzetnika Hrvatske 1999. iz udruženja CROMA. U čemu je tajna njegova uspjeha i kako su njegovi stavovi utjecali na životni/radni napredak, klasično je pitanje koje se postavlja osobama poput njega. Odgovor se krije u vrtlogu prepunom beskonačnih sjećanja i činjenica, pa uz čašicu odlične rakije od dunje, nastojimo u prohladnom jesenjem danu i toplom razgovoru tečno razdvojiti sve što nam se čini bitnim i interesantnim u njegovoj bogatoj karijeri i vlastitoj praksi. Pitamo ga pomalo patetično, ne čini li mu se da mu je život bio jedan kratki bljesak munje, aludirajući na ovo što je od svega ostalo sada razbacano po stolu.
-Da, vrijeme je zaista proletjelo, ali kad razmišljam o svim detaljima, onda to traje tako dugo pa u usporedbi sa aktualnim zbivanjima zaključim da se u ono doba napravilo jako, jako puno u našoj zajednici, izgovara s dozom čvrstine u glasu. Proživljeno iskustvo preslagujemo po tematskim poglavljima u jednu objedinjenu priču, zanimljivu i u perspektivi budućnosti ovih krajeva.
Svjedoče nam o tome brojni napisi u novinama, fotografije, dopisi, priznanja, nagrade…prava zbirka muzejeske građe koju je za ovu priliku izložio na radnom stolu. Vrlo fascinantno već na pogled!
Cittanovese
Tko je ustvari Roberto Bradić, istaknuti građanin Bujštine, naše je prvo pitanje.
-Novigrađanin sam i tu sam odrastao. Majka mi je ostala mlada udovica s troje maloljetne djece. Tvornica trikotaže „Umbert Gorjan“ (kasnije NOVA) Novigrad stipendirala je moje školovanje u Tekstilnoj školi u Zagrebu. Tvornica je zapošljavala i do 500 radnika, praktički hranila gotovo sve obitelji Novigrada. Na povratku iz škole sam radio kao predradnik, pa postao uspješan poslovođa, ali sam se zbog modernijih vizija razvoja tvornice posvađao sa financijskim i tehničkim direktorom i podnio otkaz, pa nastavio raditi kao šef recepcije u Novigradskoj hotelijerskoj kući Laguna. Negdje 1975. vrbovali su me drugovi iz Općinskog komiteta Općine Buje da se vratim na mjesto direktora trikotaže. Tvornica je bila u problemima jer nisu imali kome plasirati robne zalihe. Tri noći nisam spavao, ali sam kao dijete Novigrada i njihov stipendist osjećao da moram spasiti tvornicu. Imao sam 29 godina, bio pun snage, ideja i želje za samopotvrđivanjem sebi i zajednici. U tvornici su mi bile zaposlene majka, obje sestre, teta, dvije sestrične i još neka rodbina. Pristao sam, no pod uvjetom kojega sam postavio drugovima iz Komiteta. Da mi se ne petljaju u posao. Nisam bio član Saveza komunista, ali i da sam bio, želio sam uvijek imati slobodu odlučivanja u svojoj branši. Vodio sam tvornicu 11 godina i postala je jedna od najboljih trikotaža u Jugoslaviji. Izvozili smo u SAD, Francusku, Zapadnu Njemačku, a da ne govorim o istočnim zemljama. Rusija nam je uvijek bila najsigurnije tržište. Imao sam 400 radnica, “mojih žena”, simpatično to izgovara prisjećajući se svog početka.
Stanovi radnicima
U to je doba osmislio i novi projekt stanogradnje za radnike. Do njegova dolaska je trikotaža dijelila na desetke stanova godišnje radnicima prema listi prvenstva koje bi tvornica kupovala na kredit. No radnici ih ne bi održavali jer nisu bili u njihovu vlasništvu.
-Godine 1975. smo promijenili ploču. Predložio sam da radnicima novigradska mjesna zajednica dodijeli parcele po 50 posto nižoj cijeni od realne procjene, da si dignu u bankama vrlo jeftine dugoročne stambene kredite po kamatama od 1 posto i grade kuću. Tako danas svi moji radnici imaju kuće, a po istom sam modelu gradio i svoju, otkriva Bradić velike novosti za ono doba.
Predsjednik Izvršnog vijeća
Godine 1986. iz privrede ulijeće u politiku. Ne svojom voljom. Imenuju ga za predsjednika Izvršnog vijeća Općine Buje (Bujština) u čijem su sastavu bili današnji gradovi i općine: Umag, Buje, Novigrad, Brtonigla, Grožnjan i Oprtalj s admnistrativnim sjedištem u Bujama. Iako je postao član SK odbijao je prihvatiti se toga, osobito pri pomisli da mora raditi sa nekim starim “komunjarama”, ali ga je Valentin Jakac ondašnji predsjednik Općine Buje pokolebao i razuvjerio. Prihvatio se iz lokal-patriotizma te čelne funkcije.
- Spočitnuo mi je da se kasnije ne bih bunio što je na tu poziciju instalirana osoba koja nije iz Istre, prisjeća se Bradić pa bez isprike dodaje kako su u to doba “domaći” ljudi znali komentirati da ih sa bitnih funkcija i direktorskih pozicija potiskuju došljaci kao da su Istrani ne sposobniji i inferiorniji.
- Mandat nam je trajao jednokaratno četiri godine. Birao sam si sam 13 članova Izvršnog vijeća. Nisu morali biti članovi SK. Svakog utoraka smo održavali sjednice IV-a od kojih bi usvojene točke upućivali na usvajanje na Skupštinu općine Buje. Kao danas na Gradsko vijeće. Jednom tjedno bila je i koordinacija svih sedam predsjednika IV-a Istre i predsjednika Skupštine istarskih Općina. Raspravljali bismo o financiranju projekata od zajedničkog istarskog interesa. Zajedništvo i briga za ravnomjerni razvoj Istre bili su jako prisutni. Financirali smo izgradnju aerodroma, početak izgradnje istarskog ipsilona, vodopskrbe -Butoniga, a po završetku ovog vitalnog projekta spojili smo Sv. Ivan sa Gradolama, nabraja neke Bradić.
Razvoj Gornje Bujštine
Nastvalja nizati vodeće investicijske zahvate na Bujštini. Navodi da je bilo protivnika iz priobalnih Mjesnih zajednica Umaga i Novigrada da se sredstva iz budžeta ulažu u zapuštenu Gornju Bujštinu pa se snažno zalagao za razvoj tog kraja koji je nazadovao i 20 godina za naseljima uz more.
-Pronašao sam načina kako ih zaskočiti. Postavši predsjednikom nadzornog odbora Samoupravne interesne zajednice stambeno –komunalne zajednice (SIZ) gdje se prelijevalo i do 5 milijuna njemačkih maraka iz boravišne pristojbe mogao sam odlučivati da se dobar dio sredstava uloži u naš nerazvijeni kraj. I tada je izgrađeno najviše prometnica, vodovoda i vodovodna infrastruktura od Makovaca do Buja, nabraja Bradić.
Krucijalne investicije u priobalju
U njegovo su vrijeme iz budžeta Općine Buje gradili objekte jednako važne i danas. Izgrađen je Dom umirovljenika u Novigradu, dječji vrtići u Novigradu, autobusni kolodvor i novo groblje u Novigradu, Robna kuća u Umagu, turističko naselje Stella Maris (vile) i najljepši teniski stadion ATP-a na svijetu, kaže Bradić opisujući futurističku odluku realizacije ATP projekta.
Izgradnja ATP stadiona u roku od šest mjeseci
-Pojavi se 1989. godine Slavko Rasberger s idejom organizacije teniskog ATP natjecanja u Umagu. Marko Martinčić (generalni direktor SOUR-a i moj prethodnik u IV-u) i ja nismo ni imali pojma kakav je to turnir. Rasberger ga je usporedio sa Wimbledonom. Nama se to činilo nemogućom misijom, ali nas je taj “luđak” ili teniski fanatik uvjerio u svoje sposobnosti i veze. Kao jedini uvjet postavio je izgradnju stadiona za 3000 ljudi pa smo u roku od tri dana, zaneseno donijeli odluku uz suglasnost direktora umaškog Istraturista Dinko Benolića i predsjednika Općine Buje Lucijana Benolić da se krene u realizaciju projekta. Zvučat će nevjerojatno, ali cijeli taj kompleks u Stella Marisu niknuo je u roku od šest mjeseci i 1990. godine se održalo i prvo natjecanje u kojem je pobjedu odnio naš Goran Prpić nad Goranom Ivaniševićem, opisuje Bradić kako su generacijama Umaga ostavili najljepši stadion ATP-a na svijetu, što tvrde gotovo svi tenisači koji su igrali u Umagu.
-Thomas Muster, trostruki pobjednik turnira mi je znao u ono vrijeme reći da ne dolazi u Umag zbog natjecanja ili pobjede, već zbog uživanja jer je to najljepši ATP stadion na svijetu i atmosfera, potkrepljuje tvrdnju Bradić.