Život u Irskoj. “Sada sam uspješan, ali, nemaš pojma kako je to odreći se rodne grude…”

Izdvojeno :

Objavljeno: 26.11.2022 u Objavljeno: 14:06

Razgovor s mladim iseljenikom Žarkom

Žarka sam srela slučajno u jednom pulskom kafiću, pa se slučajno odvijao i naš razgovor. Pristao je pričati nam o životu u Irskoj kroz čiju prizmu možemo zamisliti život brojnih mladih iseljenika, ali ne samo onih iz Hrvatske. Žarko je Srbin, rodom iz Borova naselja i to je nam je odmah dao do znanja. „Ali Hrvatska je moja domovina!“ ističe. Došao je u Pulu poslom. Prenosimo njegovo iskustvo života u Dublinu, oblačnom i kišovitom, ali toplom i sigurnom mjestu za život i zaradu.

Kad srce puca od boli

-Ti nemaš pojma kako je to odreći se rodne grude i otisnuti se iz domovine u neku stranu zemlju. Srce ti se slama dok roditelji plaču, rone suzu za suzom, prijatelji te grle i svaki šor uzdiše za tobom, priča naš mladi sugovornik Žarko koji je 2014. odselio, trbuhom za kruhom za Irsku. U Dublin. Danas je uspješan head manager u lancu prestižnih restorana, a i supruga magistrica ekonomije (bankarstvo) radi u kuhinji istog restorana, ali se planira zaposliti u struci. Djeca su im krenula u školu i sada će se supruga Suzana posvetiti se svojoj karijeri.

Usredotočujemo se na temu. Irska , Hrvatska, sličnosti i razlike.

-Pa evo, prvi utisci mog slijetanja u Hrvatsku već puno toga razotkrivaju. Sletimo u Zagreb na impresivni aerodrom Franju Tuđmana i prvo sam odlučio promijeniti 100 engleskih funti u kune. Žena mi u mjenjačnici isplati 750 kuna. Odmaknem nekoliko koraka i kontam nešto u sebi da ja njoj nisam dao 100 eura nego 100 funti i da je kurs za funtu viši. Vratim se, jer pomislim da se zabunila, prepričava tu epizodu.

-Izvinite ja sam vama dao 100 funti, a vi meni 750 kuna. Jeste li pogriješila?, ljubazno pitam.

-Nisam, ovdje je tečaj toliki jer ste na aerodromu, inače je 854 kune, mrtvo hladno veli. Jel to zakonito, tolika razlika u kursu, zbunjen sam.

Uzmi ili ostavi, pomislih u sebi pa ubrzam korak do taksija.

-Trebao bih do autobusnog kolodvora u Zagreb, velim prvom taksi vozaču, a on iz šuba ispali cijenu od 200 kuna. Opet uzmi ili ostavi. Ili sačekaj autobus, ali onda mi visi lov na bus koji vozi za Pulu. Avionski let iz Zagreba za Pulu mi se nije uklopio u planirani tajming, pa ne bih da propustim i prvu autobusnu liniju. Tek u Puli, kad sve izvidim mislim rentati neko vozilo, nastavlja svoju ispovijest Žarko.

-I stižem na vrijeme na autobusni kolodvor. Čak uspijevam prije puta u nekom kolodvorskom kafiću popiti espersso kavu i Coca colu 0,33. I to plaćam 34 kune, što je za koju kunu manje negoli u Irskoj, ali gdje su tamo plaće u usporedbi s ovim hrvatskim! Onda slijedi još jedna paradoks. Karta do Pule stoji 200 kuna, kao i taxi vožnja s aerodroma do zagrebačkog kolodvora. I to ti je Hrvatska, pun apsurda, nelogičnosti i raskoraka u cijenama da misliš kako te svi žele samo nasanjkati tj. izigrati. I onda se osjećaš prevarenim. A nije meni do tih 100, 200 kuna koje sam popušio nego što imaš osjećaj da te drže za budalu i vrebaju na svakome koraku ne bi li te opeljušili. Nekako se čini normalnim na elegantan način potkradati. Svi bi nešto zaradili na brzake i na lak način, bez zadrške će ovaj mladi čovjek, pa dodaje kako je i to to bio okidač između inih zbog kojih je napustio Hrvatsku.

Izrabljivanje i podcijenjivanje radnika

-Evo ima ljudi koji pošteno rade, a taj se rad ne cijeni i plaće su mizerne, a ima i onih gazda koji radnicima mjesecima ne isplaćuju plaću, ali dolaze u firmu u ogromnim i skupim limuzinama ili džipovima, bez imalo srama i solidarnosti s ljudima koji su im omogućili lagodan život. Samo gledaju kako ih zajebati, da izvineš. Evo, radio sam godinama na našoj farmi u Borovu naselju. Imali smo krave i prodavali mlijeko Vindiji. Mukotrpan je to posao, ali nismo se mogli maknuti sa mrtve točke. Stalno su nam mlijeko plaćali po najnižoj tarifi kao trećerazredno, niskokvalitetno, a oni bi skupljali mlijeko od nas malih mljekara -proizvođača pa bi sve to sipali u isti kamion za prijevoz mlijeka, bezobzira na njihovu kvalitetu i ti onda budi pametan. Nije tu bilo pomaka u poslu, pa sam se sa suprugom, mag. ekonomije uputio u Dublin. Tamo mi radi veći broj rođaka i recimo da sam imao u početku njihovu podršku. Nije da sam banuo baš na blef i da ne poznajem nikoga. To ti puno znači u dalekom svijetu, taj osjećaj da imaš s nekim podijeliti svoje duhovno stanje i razmišljanja, da te ima tko uputiti u poslove i upoznati s ljudima i običajima tog kraja, ali svejedno, i dandanas nakon sedam godina rada u Irskoj, osjećam se kao čovjek drugog reda, možda bolje reći stranac. Znao sam se postaviti na poslu, nisam pristajao raditi sve poslove pod svaku cijenu, obrazložio bih i zašto, i to su, moram priznati gazde cijenile. Zato što vide da mogu znatno više dati i biti im od veće koristi. Mi, radnici sa prostora bivše Jugoslavije smo jako vrijedni. Radimo dva do tri puta više od Iraca. Tako sam danas head manager u jednom restoranu iz lanca irskih tradicionalnih restorana gdje samo u jednom danu zavrtimo 70 tisuća eura. Gazdarica mi je poklonila svoje povjerenje i zaista sada poslove organizacije i kadrovske vodim sam. Ono što jako cijenim u Iraca da oni kad shvate da njihova rođena djeca nisu sposobna nastaviti biznis koji su stvarali desetljećima, ne guraju ih u svoje tvrtke, da ne bi upropastili sve što su stjecali. Biznis i emocije ne idu ruku pod ruku. Djeca se moraju osamostaliti i živjeti svoj život, govori Žarko koji je sin jedinac.

Solidan život i ušteda

-Danas sam stekao određenu materijalnu sigurnost. Živim u kućici s malom baštom koju plaćam 1300 eura, od čega mi država participira sa pola tog iznosa. Dvoje djece mi se rodilo u Dublinu, supruga se sada kvalificira za rad u banci …I tako, živimo odista bez većih odricanja, a možemo svaki mjesec i solidno uštedjeti. Ovoga smo si ljeta priuštili dva tjedna godišnjeg odmora u Lloret de Maru u Španjolskoj, ukratko je opisao svoj novi život u Irskoj.

A to što se osjećaš građaninom drugog reda, frustrira li te, pitamo ga.

-Ma ne bih da se to pogrešno interpretira. Tamo nas ima iz svih krajeva Europe. Najviše Španjolaca, Poljaka…, pa je bilo nas Srba iz Hrvatske, ali u zadnje vrijeme je pristiže sve više mladih Hrvata iz cijele Hrvatske, pa čak i Istre itd. Uglavnom dolaze jer ne mogu servisirati svoje kredite u Hrvatskoj ili napredovati u karijeri. Taj osjećaj stranac je sasvim normalan i prirodan. Jezik, običaji, pismo, kulturne navike, način odijevanja, temperament…sve nas to određuje i čini drugačijima nego domicilno stanovništvo, zato mislim da ćemo se mi uvijek osjećati kao stranci, tj. prihvaćeni ljudi drugog reda u odnosu na Irce kojim je to otadžbina. Moja djeca će već disati i razmišljati kao Irci, biti ravnopravni, a u Borovo će rado dolaziti kao stranci, kojima su tu korijeni.

Puno zavisti

-I ja rado dolazim svake godine, uredio sam roditeljsku kuću. Tu mi je rodbina, prijatelji, osjećaj slobode…ali brate mili što je puno zavisti u nas. Kad me vide u BMW5, onda me gledaju podozrivo i kritiziraju da sam uobražen, pravim se važan, broje mi koliko sam ih puta počastio…e moj brate, oni ni slute koliko odricanja i muke stoji iza svega jer nisam htio sjediti skrštenih ruku kao i oni koji u Hrvatskoj neće poštenim radom nikad ništa postići ili će nastaviti životariti, završava Žarko svoju coffe break priču. Ovaj put uz talijanski caffe espresso, a ne irish coffe. A kao zaključak citiramo Karla Marxa: „Imam dvije domovine. Jednu u kojoj sam se rodio i drugu u kojoj mije dobro“.

Razgovarala: Sanja Bosnić

Ostale vijesti iz kategorije