Zaklani svećenik-mučenik, prvi dio

Izdvojeno :

Objavljeno: 31.10.2022 u Objavljeno: 21:06

Foto: Kripta sa posmrtnim ostacima vlč.Bulešiča ispod oltara u župnoj crkvi Svetvinčenat

Zaklani svećenik-mučenik, prvi dio

Nemiri širom Istre pred Svetu krizmu

„Ovdje se još uvijek vjeruje u poštenje ljudi“, prvo je što sam pomislio uzimajući u ruke knjigu s naslovom „MIROSLAV BULEŠIĆ SLUGA BOŽJI“. Knjigu je trebalo platiti na povjerenje a novac ostaviti u za to pripremljenu kutijicu. Bilo je to prije nekoliko dana, u župnoj crkvi Svetvinčenat, gdje sam otišao da vidim kriptu u kojoj se nalaze posmrtni ostaci svećenika Miroslava Bulešića, zaklanog za vrijeme krizme 24. kolovoza 1947.g. u Lanišću. Prilikom pregleda knjige, približila mi se žena u crnini i tiho me upitala: „Vi ste svećenik“ ? Nakon mog niječnog odgovora i njenog laganog udaljavanja, razmišljao sam, što se to u mom ponašanju ili odijevanju pričinilo vjernici, da bih mogao biti svećenik ?

Vlastodršci ne mare za ljudske živote

Vlastodršci svih vremena, diktatori u svim stoljećima i na svim prostorima, jednako se ponašaju. Svoju će vlast i moć, braniti svim sredstvima, i neće prezati pred ničim. Treba li, da bi zadržali vlast, i krv ljudska će poteći, u potocima. Takvi su bili rimski carevi, ništa bolji srednjevjekovni vladari, fašistički i nacistički vođe 20.stoljeća, a njima uz bok i razni „crveni kmeri“, komunisti i staljinisti, do današnjih „demokrata“, koji prijete nuklearnim oružjem čitavom svijetu, ako bi njihova vlast bila ugrožena. Ovo je svjedočanstvo o ponašanju komunističkih vlasti u Istri prema svećenstvu i religiji, nakon 2. Svjetskog rata.

Pariški mirovni sporazum i progon istarskog svećenstva

Godinu 1947. na ovim našim istarskim prostorima, ne možemo smatrati nekom sretnom godinom. Nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma u Parizu, 10.veljače, trebalo je nastupiti razdoblje, smirivanja političke situacije u Istri, obzirom da su bile definirane državne granice, između Italije i Jugoslavije, a bio je stvoren i STT (Slobodni teritorij Trsta sa svojim zonama A (Anglo-američka vojna uprava) i zona B (granica na rijeci Mirni, pod jugoslavenskom vojnom upravom). Tragajući za raznim dokumentima, osim knjige Bože Milanovića iz 1976.g. „Moje uspomene 1900-1976“, naišao sam, na ključni dokaz, stav hrvatskog istarskog svećenstva prema nastojanju jugoslavenskih i hrvatskih vlasti, da tokom 1946. i 1947., u vrijeme pariških mirovnih pregovora, Istru dovedu u „krilo“ nove države FNRJ. Uopće nema dileme, Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri koja je prezentirana Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske Krajine, sve je rekla, za što se zalažu istarski svećenici. Posebno dojmljiv je dio teksta navedene Spomenice, gdje istarski svećenici objašnjavaju Savezničkoj komisiji, u kakvim su nepodnošljivim uvjetima morali obavljati propovijedi i svoju svećeničku dužnost, kada su ih talijanske vlasti, prije i za vrijeme fašizma, zlostavljale, tukle i prisiljavale da se hrvatske propovijedi ukinu ili da ih barem združe s novim talijanskim propovijedima.

Istarski su svećenici izjavili da je „to nepodnošljivo stanje odmah nakon oslobođenja od Italije prestalo. Narodna jugoslavenska vlast je prepustila potpunu slobodu jezika u crkvenom djelovanju ne samo Hrvatima i Slovencima u Julijskoj Krajini, nego i Talijanima. Iz svih spomenutih (a također iz ekonomskih i geografskih) razloga smatra hrvatsko svećenstvo Istre, a s njime također i čitavo hrvatsko pučanstvo, nužnim i jedino pravednim, da se SVA ISTRA I SVA JULIJSKA KRAJINA PRIKLJUČE JUGOSLAVIJI“.

Spomenica je potpisana u Pazinu, 12.veljače 1946.godine. Potpisali su je tajnik Miro Bulešić i predsjednik Tomo Banko, u ime Zbora svećenika Sv.Pavla za Istru. Potpisnici su još bili odbornici:Božo Milanović,Josip Pavlišić,Leopold Jurca, Antun Cukarić i Srećko Štifanić te još 48 svećenika iz raznih župa širom Istre.

Svega godinu i pol dana kasnije, ti isti svećenici kojima su hrvatske vlasti trebale biti zahvalne „do groba“ za njihovo domoljubno ponašanje, postali su „neprijatelji naroda“ koje je trebalo klati, tući, suditi i zatvarati.

Problemi s krizmom i u drugim župama širom Istre a ne samo u Lanišću

Moglo bi se učiniti a to je bila i službena verzija hrvatskih i istarskih vlasti, da je do incidenta u Lanišću došlo zbog toga što je tamošnji svećenik Stjepan Cek na vratima crkve stavio (navodno) pisanu obavijest da se neće moći krizmati ona djeca čiji su kumovi pripadnici Jugoslavenske Armije i omladinci dobrovoljnih omladinskih radnih akcija. To je prema kazivanju Vladimira Bakarića, predsjednika Vlade Hrvatske bio okidač „nezadovoljnih kumova“ koji su se odlučili boriti za svoje kršćansko pravo da budu kumovi. Rekao bih, ako je i bilo od Bakarića (svileni, kako su ga nazivali), bilo je previše. Taj isti Bakarić, samo godinu dana ranije, zahvaljivao se Boži Milanoviću nakon što se ovaj vratio iz Pariza i Bruxellesa, na odlično obavljenom poslu, lobiranja za najveći državni cilj Jugoslavije onog vremena, a to je pripojenje Istre Hrvatskoj i Jugoslaviji. Bakarić, a uz njega i Ivan Krajačić-Stevo na funkciji ministra unutarnjih poslova, prihvatili su gotove sve zahtjeve istarskog svećenstva među kojima treba posebno istaknuti osnivanje staleške organizacije Zbora svećenika Sv. Pavla za Istru, osnivanje, rad i financiranje Sjemeništa u Pazinu, tiskanje lista, vjeronauk u školama i dr. Tito je bio široke ruke i davao je novac za sjemenište u Pazinu, desetak puta više od traženog iznosa. Vlasti su prihvatile gotovo sve zahtjeve istarskog svećenstva (sa figom u džepu), dok im je trebalo, a zatim, nakon definitivne odluke o granici, krenuli su sa progonom svećenika. U knjizi „MIROSLAV BULEŠIĆ SLUGA BOŽJI“ koju je napisao velečasni Marijan Bartolić, prvo izdanje 1990., može se pročitati da je tog kolovoza 1947. u vrijeme krizme, bilo problema i u nekim drugim župama.

U Tinjanu se imala održati Krizma 19.kolovoza gdje je upravljao župom Toma Banko, svećenik koji je morao bježati od fašista u Jugoslaviju a svršetkom rata se bio vratio u Istru. Slovio je kao autoritet pa je bio izabran za predsjednika Zbora svećenika Sv. Pavla za Istru. Toma Banko je zajedno sa Božom Milanovićem i Leopoldom Jurcom, zastupao stavove istarskog svećenstva o pripojenju Istre Jugoslaviji, pred savezničkom komisijom. Tom dokazanom svećeniku hrvatskom domoljubu, nisu dopustili da sa Jakobom Ukmarom (zamjenom biskupa Santina) iz Trsta, održi Krizmu u Tinjanu. Na njihov poziv, milicija iz Pazina se nije odazvala da dođe održavati red u Tinjanu pa je stoga Krizma otkazana.

U Kringi je održana krizma istoga dana popodne u 16 sati. Kumovi i krizmanici (njih 238) nisu mogli doći u Kringu cestom jer su ondje stražarili protivnici vjere. U Kringu su stigli prijekim putevima i kroz šumu.

(Nije jasno,gdje su bili nezadovoljni pripadnici Jugoslavenske Armije i „dobrovoljnih radnih akcija“ poput onih u Lanišću, kao što je tvrdio Bakarić ?)

U Žminju su stvari stajale drugačije. Žminjci su kao narod previše religiozni i složni a da bi se netko usudio, samo tako, spriječiti Krizmu. Slična situacija je bila u Svetom Petru u Šumi gdje se Krizma održala redovno i gdje je prisustvovao i dio krizmanika iz Tinjana.

U Buzetu se Krizma trebala održati 23. kolovoza 1947.g.Jednog čovjeka na vratima crkve je pogodila rajčica namijenjena djelitelju Krizme Ukmaru. Crkva je bila puna krizmanika, kumova i ostalih vjernika. Iznenada je u crkvu ušlo više od dvadeset pobunjenika, muškaraca i žena, i ispunilo prostor užasnom vikom, tjerajući iz crkve krizmanike i njihove kumove. Uzvikivali su slogane partiji i partijskim vođama. Svi pokušaji da se održi Krizma bili su bezuspješni jer je i mons. Jakov Ukmar dobio u lice rajčicu.

Jedan od svećenika se obratio civilnim vlastima s molbom da uspostave mir i red, ali oni su odgovorili da to ne mogu i da neće poduzeti ništa protiv države koja brani svoja prava...

Nastavlja se... Ubojstvo svećenika Bulešića u Lanišću

Obradio: Veljko Ivančić

Ostale vijesti iz kategorije