Zaklani svećenik-mučenik, drugi dio

Izdvojeno :

Objavljeno: 04.11.2022 u Objavljeno: 11:10

Foto: Kripta, Bulešić,Svetivinčenat

Podlegao ubodnim ranama izgrednika da spasi Svetu krizmu

Malo je groblje u Dekanima, kod Kopra. Lijepo uređeno, „ima dušu“. Pitam ženu na groblju, za grob svećenika Stjepana Ceka a ona, nakon kraćeg razmišljanja, odgovara, da tamo, pored ulaza u crkvicu, stoji mala piramida i grob duhovnika Štefana Ceka. Rođen 1913. a umro 1985., Štefan Cek je od 1978. do smrti, bio župnik u Dekanima.

Svećenik Štefan (Stjepan) Cek, bio je župnik u Lanišću onog tragičnog 24. kolovoza 1947.g. kada se dogodila „krvava“ Sveta krizma. Komunističke vlasti su upravo njega optužile da je bio glavni krivac za „incident“ kako su vlasti nazvale ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića a kojeg je probio nožem u vrat , „nezadovoljni vjernik“ Slavko Sanković iz Brgudca.

Presuda „narodnog suda“

Župnik Cek je dobio 6 godina a koljač Sanković, 5 mjeseci , „lišenja slobode s prisilnim radom“, kako je glasila sudska presuda Okružnog narodnog suda u Pazinu. Bilo je i drugih optuženih s time, da su žrtve dobile više kazne od napadača.

Iako su se biskup Nežić i svećenik Božo Milanović svojski trudili kod Vladimira Bakarića, predsjednika vlade NRH, da se župnik Cek oslobodi robije ili barem smanji vrijeme „lišenja slobode“, nisu uspjeli, pa je „glavno okrivljeni“, odležao kaznu u cijelosti.

Za ubojicu Sankovića, sudske vlasti su imale više „razumijevanja“ , pa je svojih 5 mjeseci „lišenja slobode“, nakon kraćeg boravka u zatvoru, proveo po gostionicama, gdje se družio skupa sa svojim drugovima koji su mu pomagali u krvavom pohodu protiv „zločestih“ svećenika i narodnih neprijatelja Ceka, Bulešića i Jakoba Ukmara.

Kontroverzni vođa NOP-a, tužitelj i sudac

Žminjac Ivan Motika, spada u red najkontroverznijih istarskih boraca za slobodu. Pravnik po struci, Motika se u različitim povijesnim trenucima Istre, našao u „glavnoj ulozi“ tužitelja o kojem su ovisile životne sudbine mnogih ljudi, bez obzira na čijoj su strani bili i koga su podržavali, fašizam i talijanstvo Istre ili partizanski pokret i pripojenje Istre, matici zemlje, Hrvatskoj i Jugoslaviji. Razni talijanski povjesničari, spomenuli su ga u svojim knjigama, u kojima su opisali razdoblje nakon kapitulacije Italije 9.rujna 1943.Motiku su nazvali „Il boia di Pisino“, ukazujući na njega kao glavnog progonitelja Talijana, provođenja farsa suđenja, masovnih egzekucija i bacanja u fojbe.

Kako bilo, ostaje činjenica da se u Pazinu od 29. rujna do 2. listopada 1947. održalo suđenje vinovnicima nereda u Lanišću. To je bilo suđenje gdje se istovremeno sudilo zločincima i njihovim žrtvama. Tokom rasprave, predsjednik suda Ivan Motika, dozvolio je ubojicama da u sudnici galame i prave nered. Nijednom im nije zaprijetio da će isprazniti sudnicu već je svaki put čekao da se sami smire.

Sudac Motika je žrtvama presudio mnogo teže kazne nego ubojicama. Župnik Cek je dobio 6 godina zatvora od čega je dio odslužio u Lepoglavi i Novoj Gradiški.

Okružni narodni sud Pazin, osudio je Laniškog župnika Ceka na višegodišnju kaznu zatvora jer se navodno „protivio“ da pripadnici JA (jugoslavenske armije) i omladinci radne akcije Lupoglav-Štalije, budu krizmeni kumovi.

Svećenik Zvonimir Brumnić (pokopan na groblju u Lovrečici), kazao je u vrijeme suđenja u Pazinu, da nije bilo za prepoznati svećenika Štefana (Stjepana) Ceka. Prva dva dana rasprave se branio a trećeg dana je preuzeo na sebe svu odgovornost za nastale tragične događaje. Kasnije je župnik Cek napisao knjigu uspomena na te događaje, i u njoj spomenuo da je tokom boravka u istražnom zatvoru, noću dolazio neki čovjek koji ga je neprestano promatrao i šutio. Takvim ponašanjem, nepoznati je vršio psihološki pritisak na zatvorenika što je rezultiralo, priznanjem župnika Ceka da je svemu što se dogodilo, upravo on glavni krivac.

Ovdje bih dodao svoje osobno mišljenje (op.a. V.I.), UDBA je znala kako postupati sa zatvorenicima i prisiliti ih na priznanje koje je odgovaralo komunističkoj vlasti. Imali su „kvalitetno“ školovanje u akademiji Dzeržinski u Staljinovom SSSR-u.

Ivan Grah župnik u Ližnjanu, posjetio je 1993.g. Ivana Motiku u Rovinju gdje stanovao i poveo s njim razgovor, o nasiljima u Lanišću i suđenju u Pazinu.

Ivan Motika je tada rekao:“ Suđenje je teklo po unaprijed skovanom planu. Istražni postupak vodili su Oznaši u buzetskom zatvoru, optužnicu su sastavili, dotjerali i izrekli presudu njihovi pretpostavljeni u Zagrebu. Nama su preostale neke formalnosti i meni da pročitam presudu. Pravi ubojica nije bio otkriven...

Nitko se od nas nije usudio protusloviti već napisanoj presudi. Da sam se ja usprotivio ništa ne bi bilo značilo, jer se odlučivalo većinom glasova, a ja bih mogao i glavu izgubiti...“

U listopadu 1998. Ivan Motika je preminuo i pokopan je na žminjskom groblju. Pokopan je sa križem.

Napomena: Sve je to opisano u knjizi vlč. Marijana Bartolića „Miroslav Bulešić-sluga božji“.

Krvava krizma 24.kolovoza 1947.

Vrlo kvalitetan tekst i objašnjenje poslijeratnih odnosa između crkve i države, napisala je i objavila Magda Karavanić, univ. bacc. hist. sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Posebno se osvrnula na represiju tzv. organa narodne vlasti prema istarskom svećenstvu s ciljem da se izbriše sa društvene scene.

U takvim okolnostima, piše Karavanić, došlo je do nereda u župi Lanišće koja je bila u sklopu Tršćansko-koparske biskupije.

O ubojstvu Miroslava Bulešića nije se smjelo govoriti sve do devedesetih godina odnosno raspada bivše države.

Znalo se, u Lanišću tog kolovoza 1947., čekalo se na biskupa Tršćansko-koparske biskupije Antonia Santina, s kojim se trebalo „obračunati“. Krizmu kao što je poznato obavljaju biskupi. Radi vlastite sigurnosti, biskup Santin je delegirao svog zamjenika, po odobrenju Svete Stolice, mons. Jakoba Ukmara, slovenskog svećenika u Trstu, za kojeg se smatralo da neće izazvati potencijalne izgrednike kao biskup Talijan, inače rodom iz Rovinja.

Već dan ranije, 23.kolovoza, bilo je izgreda pred crkvom u Buzetu. Sa mons. Ukmarom bio je u pratnji i Miroslav Bulešić.

Ivan Motika je 1993. izjavio da prilikom suđenja u Pazinu 1947. nije utvrđen počinitelj zločina.

Tko je uopće mogao bez straha za vlastitu sigurnost svjedočiti 1947.godine ako je i sam Motika kao ondašnji sudac izjavio, da se bojao za vlastiti život, ako bude proturječio „Oznašima“ (u pitanju je bila UDBA koja je naslijedila OZNU u ožujku 1946.).

Svjedočenje neposrednih svjedoka

Tokom 2000. i 2001. ispitano je ukupno 22 svjedoka koji su poznavali Miroslava Bulešića među kojima su bili i neposredni svjedoci događaja u Lanišću tog 24.kolovoza. Njih 5 svjedoka je izravno vidjelo okrvavljenog i s nožem u ruci, ubojicu Bulešića, koji se uputio prema obližnjem koritu da se ispere. Neki su ubojicu dobro poznavali po imenu i prezimenu a drugi samo po imenu. Znali su da je ubojica iz Brgudca. Poznavao sam osobno važnu svjedokinju tog događaja, stanovala je u Savudriji a porijeklom je iz Lanišća. Zbog mira članova njene obitelji, koji žive na području Savudrije i Umaga, ne želim spomenuti njezino ime (op. V.I.)

Što se zapravo dogodilo?

Već dan prije krizme, 23.kolovoza, neki od svjedoka su imali prilike vidjeti nekog funkcionera koji je došao autom iz Buzeta u Lanišće i kazao slučajnim prolaznicima da se sutra na krizmu može svašta očekivati.

Očekujući nevolje, župnik Štefan Cek je pozvao krizmanike i kumove 1 sat ranije od prethodno utvrđenog sata kako bi se na vrijeme organizirali i spriječili eventualni nasilni upad u crkvu.

Svjedoci su kazali da se pred crkvom okupilo oko 400 izgrednika koji su bili zatečeni zatvorenim vratima crkve u koju nisu mogli ući (osim nekoliko pojedinaca) jer su očevi krizmanika branili ulaz crkve. Napadači su većinom bili ljudi iz okolnih sela koje su branitelji uglavnom poznavali.

Nakon što se krizma, unatoč vanjskoj galami i pucnjevima u crkvene prozore, obavila, svećenici Bulešič i Ukmar te župnik Cek, uputili su se u župni ured. U župni ured su prodrli napadači s namjerom da se obračunaju sa svećenicima. Župnik Cek je od straha pobjegao i sakrio se pod stepenište a svećenik Bulešić je hrabro stao kod ulaznih vratiju s namjerom da spriječi ulaz izgrednika. Pristigla su i dva milicionera iz Buzeta koji su pokušali (nedovoljno energično) zaustaviti napadače.

Kada se svećenik Bulešić okrenuo, Sanković mu je prišao i zabio dva uboda u vrat nakon čega se srušio na pod. Uspio je samo izgovoriti „Isuse primi dušu moju“ a napadači su mu odgovorili „sada ćemo ti je mi primiti“ Mons. Ukmar je pobjegao na gornji kat župnog ureda ali ga je tamo dostigao jedan od napadača, probio ga višekratno s nožem i ostavio ga na podu misleći da je mrtav.

Napolju kod korita gdje su krvnici prali ruke, jedna žena je upitala Sankovića zašto su to učinili a on je odgovorio: „Ono što smo namislili to smo i napravili“.

Pokop svećenika Bulešića obavljen je na groblju u Lanišću jer vlasti nisu dopustile prijenos posmrtnih ostataka u Svetvinčenat. Čitavo područje oko Lanišća čuvala je vojska a dozvolili su dolazak na groblje samo članovima obitelji svećenika Bulešića i svećeniku koji je dopremio kovčeg. Tek 1958.g., nadležne vlasti su odobrile prijenos posmrtnih ostataka iz Lanišća u Svetvinčenat, uz uvjet, da bude obavljeno u privatnoj formi i bez publiciteta.

U časopisu Hrvatsko sudstvo br.4/1997. izašla je sudska analiza o događajima u Lanišću 24. kolovoza 1947.g. i o presudi okružnog suda za Istru dana 2. listopada 1947.g. Predsjednik Županijskog suda u Puli, Ivan Milanović, je među ostalim u toj analizi donio slijedeće:

„prema presudi Okružnog suda za Istru br........od 2. listopada 1947. proizlazi da se radi o nekom sasvim drugom događaju. Iako se to naziva presuda, ipak se radi o pamfletu. Taj spis o kaznenom postupku je jednostavno nestao. Moguće je da se izgubio ali je veća vjerojatnost da je netko želio da ga skloni i da se više ne nađe. Ostala nam je ipak presuda te je ukazano na sadržaj iste.“

Slavko Sanković je umro u listopadu 1993.g. i pokopan je na groblju u Brgudcu. Oni koji su ga poznavali, tvrdili su, da je tokom života, u više navrata žalio čin ubojstva koje se njemu pripisivalo. U Brgudcu je 1948. bio kum na krštenju a na sprovodima je u više navrata nosio križ. Želja mu je bila da bude pokopan kršćanskim obredom što je i učinjeno.

Obradio: Veljko Ivančić

Ostale vijesti iz kategorije