Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Zadnje stablo u Alberima kao iz ZF filma apokalipse
Objavljeno: 08.06.2023 u Objavljeno: 15:20
Jučer je već danas
Svakim prolaskom uz rubne dijelove elitnog betonskog naselja –resorta Petram u pogled mi se useli tuga. Zbog bezdušno naslaganih betonskih kutija u pustopoljini, danas tzv. urbanih vila, ali još više zbog jedinog, preostalog izvornog primjerka stabla-bora koji je tu nekad sretan rastao, a danas čami poput čardaka ni na nebu ni na zemlji, kao čuvar prošlosti i aktualne stvarnosti. Jeziva znanstveno- fantastična scena. Tko zna što bi nam jadničak ispričao da razumijemo njegov jezik? Ovakav, samcat doima se starom olupinom, zaboravljenom ukloniti prilikom rušilačkog pohoda bagera na tom ogromnom gradilištu. Ili su ga pak namjerno ostavili kao zadnji živući primjerak stabla na ovim padinama naselja kako bi svojom zelenom krošnjom privukao pozornost i podsjetio prolaznike na svoje davne “umrle rođake” i zašto se naselje zove, ili bolje rečeno, nekad zvalo Alberi. Zaista, zašto se zove Alberi bez albera?
Ova zgražajuća scena s usamljenim borom na proplanku živopisno sliči na jednu scenu iz kultnog SF filma “ “Soylent Green” ” snimljenog točno prije 50 godina, odnosno 1973. godine. Prisjećam se da su me bila najviše uzdrmala dva potresna kadra. Prvi, u kojoj učiteljica vodi učenike u posjet posljednjem preživjelom hrastu u New Yorku, jer djeca nisu nikad vidjela ikakvo stablo u prirodi, i drugu, gdje ljudi skupo plaćaju eutanaziju – umiranje. Polako sklapaju oči uz glazbenu kulisu koja prati filmske prizore iz prirode kakva više ne postoji. Potoci, rijeke, šume, pašnjaci, oranice, cvijeće, polja, životinjski svijet…nestao je. Sunce je zeleno, morska površina također, i lijeska se kao zelena močvara bez morskih organizama. Ono što je jučer bila znanstvena fantastika, danas, i u skoroj budućnosti sasvim je izgledna realnost. I to sve brže ostvariva. Volite li pogledati dobar i poučan film preporučam „Soylent Green“ Možda vam otvori oči u kakvoj stvarnosti živimo i da našom inertnošću i konformizmom, pomažemo noir budućnosti da nam uskoro pokuca na vrata. Da baš onako mračno filmski siđe s filmskog platna u naš život.
Koga zanima, filmofile, mogu u nastavku pročitati izvrstan osvrt Kim Cuculić iz Novog lista na spomenuti film kojega pamtim punih 50 godina, a danas su se neki kadrovi obistinili i vrte se oko mene.
“Soylent Green”: Distopijska vizija 2022. nastala prije pola stoljeća
Film Richarda Fleischera »Soylent Green« snimljen je 1973. godine i smatra se jednim od najboljih znanstveno-fantastičnih filmova svih vremena
New York, 2022. godine. Oko 40 milijuna stanovnika u velegradu živi na rubu siromaštva, a opća prenapučenost je dovela do gotovo potpunog uništenja okoliša i pomanjkanja prirodnih izvora hrane.Velik broj ljudi živi na ulici ili u skučenim stanovima, dok malobrojna društvena krema, kao što su biznismeni i šefovi velikih kompanija, ima povlastice poput struje, vode, higijene ili svježe hrane.
Efekt staklenika podigao je temperaturu do same granice izdržljivosti. Kako bi se spriječile goleme migracije, onemogućene su zakonom.
Ovakvu sliku budućnosti, koju danas već skoro da i živimo, dao je 1973. film »Soylent Green« Richarda Fleischera koji daje depresivni pogled na budućnost Zemlje uništene ljudskom nepažnjom i pohlepom, a smatra se jednim od najboljih znanstveno-fantastičnih filmova svih vremena.
Uoči skore 50. godišnjice filma, nedavno je prikazan na programu Arte, uz opasku da je »Soylent Green« najavio današnje apokaliptične klimatske promjene prouzročene čovjekovom agresijom u prirodi.
Ova distopijska vizija budućnosti predstavlja adaptaciju romana »Make Room! Make Room!« Harryja Harrisona iz 1966. godine.
Film je u odnosu na predložak radnju pomaknuo nekoliko desetljeća u budućnost, te je učinio daleko mračnijom, pod snažnim utjecajem katastrofičnih predviđanja o efektima prenaseljenosti, zagađenja i efekta staklenika, nalik na tada izuzetno popularnu knjigu »The Population Bomb« američkog publicista i znanstvenika Paula R. Ehrlicha.
»Soylent Green« počinje nizom fotografija koje pokazuju kako su moderni Amerikanci evoluirali od doseljenika u haljinama do ribara, farmera i ranih stanovnika grada.
Slideshow se zatim zamagljuje u naletu gradova s uzburkanim nogostupima, prometnim gužvama prekrivenim smogom, pa čak i profesionalnim guračima u tokijskom stilu koji trpaju putnike u vlakove podzemne željeznice. Samo na Manhattanu je 2 milijuna ljudi bez posla.
Bogati žive odvojeni od ostalog svijeta u luksuzno uređenim stanovima, u kojima su žene gotovo dio namještaja. No ni oni nisu pošteđeni opće nestašice prirodnih resursa, prije svega hrane.
Meso, voće i povrće je vrlo rijetki luksuz pa većina stanovnika preživljava na proizvodima korporacije Soylent. Njihov najnoviji proizvod je Zeleni Soylent, hranjiva pločica koja se navodno proizvodi od rijetke vrste planktona.
Detektiv Robert Thorn (Charlton Heston) radi na neobičnom slučaju ubojstva člana Soylent korporacije koja prehranjuje stanovništvo paletom svojih, umjetno stvorenih nadomjestaka za prirodno proizvedenu hranu.
Sintetička hrana u pločicama dolazi u trima bojama: crvenoj, žutoj, a odnedavno i u zelenoj. Zeleni Soylent se reklamira kao produkt morskih algi, ali čini se da nešto sasvim drugo čini glavni sastojak vrlo popularne hrane.
Uskoro, detektiv doznaje pravo podrijetlo njihovih proizvoda, a to nisu niti planktoni, niti soja kako se do tada mislilo…
Thornu u istrazi pomaže njegov ostarjeli prijatelj i sustanar Sol (Edward G. Robinson), koji se još uvijek sjeća Zemlje kakva je nekad bila, a u svijetu u kojem više nema knjiga, on jedini ima kućnu biblioteku.
New York budućnosti pun je prljavštine i beskućnika koji spavaju po ulicama i stubištima. Za razliku od toga, bogataši žive u opremljenim stanovima gdje ih opslužuju lijepe djevojke koje se čak nazivaju »namještajem« jer kad se jedan stanar iseli, one ostaju u stanu na raspolaganju onom sljedećem.
U filmu društvena elita eskapizam pronalazi u jedino njima dostupnim videoigricama. U tmurnoj sutrašnjici prenapučenost je toliko velika da postoje legalni centri za eutanaziju gdje odlaze ostarjeli ljudi koji mogu izabrati uz kakvu glazbu, osvjetljenje i videoprojekciju žele umrijeti.
U jednoj od najpotresnijih scena filma, Sol odlazi u takav centar i umire otrovan gledajući snimke nekad predivne Zemlje, čistoga mora, prepune šuma, pašanjak i zelenila…dok njegov prijatelj Thorn, u pokušaju da ga spasi, i sam biva zatečen ljepotom prirode kakvoj nikad nije imao prilike uživo svjedočiti. Kontroverzna tema u to vrijeme – potpomognuto umiranje, danas je u nekim zemljama legalno.
Iako mainstream kritika tada nije bila pretjerano oduševljena filmom, među poklonicima žanra je »Soylent Green« stekao izuzetnu popularnost, a s vremenom i kultni status.
Ovaj film postaje naročito aktualan u današnje vrijeme, donoseći ozbiljnu priču o mogućim posljedicama nekontroliranog širenja stanovništva, uništavanja i iskorištavanja prirodnih izvora.
Zanimljivi su spomenuti početni prizori filma u kojima se prikazuje povijesni razvoj industrijalizacije i masovne proizvodnje, izgrađenosti, iskorištavanja prirode što je naposljetku dovelo do devastacije i katastrofalnog stanja u budućnosti.
Kako je u filmskom magazinu Hollywood pisao Tomislav Hrastovčak, s obzirom na to da je oblikovan kao noirovska detektivska priča koja se odvija u mračnoj budućnosti u kojoj vladaju velike korporacije, film predstavlja svojevrsnu preteču vizualno puno raskošnijeg »Istrebljivača«, snimljenog desetak godina kasnije.
Kratka scena, u kojoj njih dvojica dijele obrok »prave hrane«, zbog svoje životnosti i uvjerljivosti spada u antologiju (zanimljivo je da prizor uopće nije bio u scenariju i sniman je improvizirano).
»U današnje vrijeme brzog rasta stanovništva, dominacije gigantskih korporacija i globalnog zagađenja, »Soylent Green« djeluje idejno uvjerljivije nego ikad, makar je mala vjerojatnost da će se u svijetu za dvadesetak godina iscrpiti glavnina izvora hrane ili Amerika spasti na prosjački štap.
Ipak, globalne kompanije danas, kao i na filmu, imaju veliku moć i utjecaj, a o hrani sumnjivog podrijetla koju svaki dan viđamo na policama trgovina da i ne govorimo. Kao i onoj koju stalno povlače s polica.
Na sreću, još nismo na razini da se moramo hraniti nečim poput Zelenog Soylenta. A za kraj i otkriće što je ono bio glavni sastojak te famozne »zelenjave«?
Ah, da… ljudsko meso! Ako je Charlton Heston u nekom SF filmu, znajte da je šokantan kraj neizbježan«, zaključio je Hrastovčak.
Izvor: Novi list
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
.jpg?1780406639101)
