Zaboravljeni dan Bujskog školstva -76 godina hrvatske gimnazije

Izdvojeno :

Objavljeno: 17.10.2022 u Objavljeno: 19:46

Zaboravljeni dan Bujskog školstva -76 godina hrvatske gimnazije

Dar božji je život, roditeljski je govor. Jezik hrvatski (Tin Kolumbić, povodom pedesetogodišnjice gimnazije u Bujama)

I jubileji su relativna stvar. Nekada kulturne ustanove navode stoljeća svojega postojanja i djelovanja kao opravdan razlog ponosa i poticaja za kretanje naprijed. Ponekad su i desetljeća dovoljna za isti takav ponos. To je naročito onda kada s one strane početka stoje nemilosrdne objektivne prepreke koje ne dozvoljavaju da se taj početak pomakne u vremenu unatrag. Takav je slučaj gimnazija u Bujama.

Školovati se na Bujštini na svom hrvatskom jeziku, do kraja Drugog svjetskog rata bilo je nemoguće. Djeca su se mogla školovati samo na talijanskome jeziku i to u četverogodišnjoj osnovnoj školi. Većina se djece zapošljavala odmah nakon završene osnovne škole, a samo je izuzetno mali broj nastavljao školovanje odlazeći s Bujštine. Danas možemo samo slutiti koliko je sreća i radost bila Hrvata kada je konačno donesena odluka o otvaranju hrvatske škole. U kakvom je stanju bio hrvatski jezik najbolje svjedoči podatak da se iako je odluka o otvaranju gimnazije donesena još 1945. godine, moralo pričekati s početkom nastave do 1946. zbog nedovoljnog poznavanja hrvatskog jezika. U tu svrhu kako bi učenici mogli pratiti nastavu osnovne škole provele su jednogodišnju pripremu kandidata za gimnaziju.

Svečanost otvorenja gimnazije

Prva je gimnazija na hrvatskom jeziku na Bujštini otvorena 29. rujna 1946 godine u Materadi. Prvi dan nastave, bio je utorak 1. listopada 1946. s jednim odjeljenjem prvog razreda, koje je pohađalo 30 učenika i to 16 dječaka i 14 djevojčica. Prvi sat održala je prof. Neda Zgombić koja je uz direktora prof. Stanka Dodića bila jedini nastavnik. Po rasporedu prvi sat bio je hrvatski jezik, a iz dnevnika rada možemo pročitati; obrada štiva „Pčela i golub“ i tumačenje nepoznatih riječi. Taj prvi sat kao da je zacrtao težište rada gimnazije u prvim godinama. Uz poteškoće zbog nedovoljnog poznavanja jezika učenika, pomanjkanje namještaja, udžbenika, nastavnih sredstava borila se ova gimnazije u to vrijeme. Gimnazija je u Materadi radila do 27. veljače 1947. godine, kada je premještena u Buje. Usprkos mnogim poteškoćama u prvom polugodištu ona je polučila zadovoljavajući uspjeh osobito na polju povratka hrvatske riječi. U veljači 1947. godine donesena je odluka da se gimnazija preseli u Buje, koje je tada bilo političko središte Bujštine. Osim toga sve veći interes učenika iz udaljenijih sela zahtijevao je da se otvori i Đački dom, a za nj nije bilo pogodne zgrade u Materadi (Juricanima ). Od 28. veljače do 1. ožujka 1947. godine preseljena je škola u Buje ,a 3. ožujka otvoren je i Đački dom. Dom i škola smješteni su u zgrade nekadašnje željezničke postaje u Bujama. Već 5. ožujka započela je nastava, a prvi nastavnici bili su direktor Rikard Mišurac i Ana Žitko. Poslije dolazi Rudi Udijer, Vesna Paul Cerovac, Marija Grgin, Rudolf Bernardić, Ante Crvelin, Ivo Carić i Vasilije Filipović koji preuzima mjesto direktora od Rudolfa Mišurca. Skromni uvjeti u kojima djeluje gimnazija, a i sve veći broj učenika, navode povjerenstvo Istarskog NO da 1. prosinca 1948. godine odluči o izgradnji nove hrvatske gimnazije. Radovi na školskoj zgradi započeli su u ožujku 1949. godine na najvišem i najljepšem djelu Buja, današnjem Školskom brijegu. 29. novembra 1950. godine otvorena je nova školska zgrada gimnazije a na velikoj svečanosti povodom otvaranja školske zgrade okupilo se po procjenama tadašnjih vlasti oko 6000 posjetitelja. Prvi su učenici položili malu maturu 1949. godine i to Bibalo Ivan, Čeko Bruno, Jugovac Franjo, Kozlović Oton, Paić Marijan, Palčić Ernest, Škrinjar Lav, Benčić Milka, Zakinja Josipa, Matelić Livija, Turković Antonija, Zankola Marija, Korenika Alfred, Kudilja Lucijan, Kodela Lino, Kozlović Marija, Poropat Valerija i Trento Verginije, njih osamnaest. Nastava u novoj zgradi započela je početkom drugog polugodišta školske godine 1950/51. ali je jedno vrijeme bila prekinuta radi epidemija mumsa. Škola dobiva ime istarskog i hrvatskog domoljuba Vladimira Gortana. Već slijedeće školske godine 1951/52 otvara se četvrti razred, nazvan i viši razred gimnazije. U školskoj godini 1952/53 nije otvoren peti razred gimnazije jer je jedan dio učenika upućen na školovanje u Zagreb, a dio otišao u stručne škole. Nekoliko učenika četvrtog razreda odlučilo je završiti učiteljsku školu, pa su se pripremali za prijelaz u II. razred učiteljske škole. Direktor gimnazije Rikard Mišurac premješten je u Split, a za direktora je izabran Ivo Carić.

U svom sedamdesetogodišnjem postojanju bolovala je ona od svih bolesti koje su napadale naše društvo, doživljavala razne preobrazbe od kojih je ona najpoznatija „Šuvarova“. Reforma srednjeg obrazovanja nazvana po utemeljitelju dr. Stipi Šuvaru utopistički je pokušala podmiriti dvije krajnosti (tzv elitistička i radnička zanimanja). Bilo je to vrijeme gigantskih srednjoškolskih centara. 1973. godine integrirana je s talijanskom srednjom školom u jedinstveni školski centar koji će poput tadašnjih poduzeća i on se „ourizirati“. Tako nastaju OOUR- obrazovanje s nastavnim hrvatskim jezikom i OOUR (OBLA)- obrazovanje s talijanskim nastavnim jezikom. Taj ogromni bujski centar postao je s pravom malo srednjoškolsko veleučilište. A službeno gimnazija se gasi i prestaje se radom u školskoj godini 1978/79. godine.

U novonastaloj državi 1991. godine mijenja se sustav školstva. Centar usmjerenog obrazovanja prestao je s radom, pa su od postojećeg Centra registrirane tri srednje škole u Bujama:

- Srednja hrvatska četverogodišnje škola Vladimir Gortan Buje u čijem sklopu djeluje i gimnazija

- Srednja hrvatska industrijska i obrtnička škola Buje

- Srednja talijanska škola Leonardo da Vinci Buje, u čijem sklopu djeluje i gimnazija, na talijanskom jeziku.

U dvadeseta i nešto godina nove države stari školski problemi ostali su i dalje. Programi se mijenjaju ali oprema ostaje ista, skromna i zastarjela. Fluktuacija školskih kadrova je velika. Povratak gimnazije omogućio je mladim Bujštine da se opet u svojoj sredini pripreme za daljnje školovanje na višim i visokoškolskim ustanovama. Prvi maturanti obnovljene gimnazije završavaju nastavu 1994. godine i to gimnaziju općeg i prirodno matematičkog smjera.

U posljednje vrijeme gimnazije ostvaruje program kroz opće jezično obrazovanje. Gospodarske prilike, ako i opći demografski pad utječu na opadanje broja učenika. U školskoj godini 2014/15. nije bilo dovoljno polaznika za prvi razred gimnazije te se krenulo u nastavu bez prvog razreda. A kako će biti za obljetnicu vrijeme će pokazati.

Sjećanje:

Dobro se sjećam tih dana, ostali su mi urezani u sjećanje. Pred školskom zgradom su se sakupili đaci čekajući nestrpljivo učitelja. Kad je pristigao poveo nas je u razred, učionicu prizemno lijevo. Pod je bio od običnih dasaka. Istrošene klupe trosjedne u jednom komadu, bile su za nas gimnazijalce premale uske i niske. Učitelj je započeo tumačiti i crtati kredom na ploči i divili smo se njegovom crtežu. Ono što je tumačio malo smo razumjeli, jer nismo dovoljno poznavali naš jezik. Do tada smo morali polaziti talijanske škole a doma smo govorili onako po „naški – materocanski“. Sjećam se jednom smo dobili za zadaću temu „Jesen“. Bilo nam je teško razabrati; što napisati o toj temi jeseni. Ne radi se ovdje o grešci. Jesen po materocanskom je jedna vrst hrasta, a ovdje je tema sasvim nešto drugo. Prošlo je vremena i polako smo savladavali gradivo. Već početkom 1947. godine gimnazija seli u Buje u nekadašnju željezničku stanicu Tu je bio i naš dom. Tu smo spavali učili, jedno vrijeme tu su bile i naše učionice. Ali ubrzo učionice se nalaze u nekadašnjoj talijanskoj školi na malom trgu u Bujama. Iz Doma smo odlazili u koloni (po dva) i vraćali se uz pjesme, obično rodoljubne ili narodne a narod nas je pozdravljao… sjećanje Lina Kodele.

Autor teksta: Zlatan Varelija

Ostale vijesti iz kategorije