Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Vremena se mijenjaju, ali dimnjačari i danas donose sreću
Objavljeno: 27.02.2024 u Objavljeno: 22:31
Michel i Antonio nastavili obiteljsku tradiciju
Znate li što je sreća? Sresti dimnjačara. A znate li što je sreća najveća? Sresti dva dimnjačara. A znate li što je nesreća? Shvatiti da u tom trenutku nemate ni jedno dugme na odjeći. Patent, zatvarač, ciferšlus ili rajfešlus se ne ubraja u dugmad! Pa mi nije ni preostalo drugo nego im prići i zamoliti ih da dotaknem njihovo zlatno puce. Zvuči mi nekako primjerenije reći zlatno puce nego zlatno dugme. Izvornije je i starije, poput ovog starog zanata što izumire.
Smješkaju, se i naravno, pristaju na moju zamolbu. Ponavlja im se to svakodnevno, kao da im je u opisu radnog mjesta. Dodirnem zlatno puce i velim: ”Popunit ću večeras listić za EuroJackpot”. Nije mi palo u tom trenu na um ništa pametnije ili gluplje. I započinjem kraći razgovor, dobro raspoložena, jer sreća je na vidiku. A oni siti. Utaman su smazali ogromne panine za marendu i pristaju velikodušno. Pa onako s nogu izmjenjujemo nekoliko kratkih rečenica o tom rijetko preživjelom zanatu.
Zovu se Michel i Antonio. Iz Umaga su, opet se iščuđavam. Iz Umaške tvrtke D.M.M. Tim (Dimnjačar/Spazzacamino) u vlasništvu Marcela Juriše, a Michel mu je sin. I djed je bio poznati umaški dimnjačar, sjećam se, a Michel je odlučio nastaviti obiteljskim stopama. Antonio također. Vrlo neobično danas, ali jako pohvalno za mlade ljude iz IT ere i virtualnog svijeta gdje se život odvija na društvenim mrežama.
Pojašnjavaju mi da su u firmi zaposlena sveukupno četiri dimnjačara! Čak.
-Školovana, ističe Antonio, jer postoje i oni priučeni. Njih dvoje su se za ovaj vrlo zahtjevan i odgovoran posao obrazovali u Zagrebu. Tamo je naime, otvorena jedina srednja škola s tim usmjerenjem. Nema interesa za dimnjačare, odnosno sve je manje prisutan u mladih, a njih je prvenstveno potaknulo steći to zvanje kako bi nastavili obiteljsku tradiciju. Posla ima previše, po cijeloj Bujštini, kažu uglas, a ponekad „skoknu“ i do drugih istarskih mjesta, sve do Žminja. Srećom, ne penju se više po krovovima, i ne čiste dugim četkama, sajlama i kuglama dimnjake. Puno se toga danas promijenilo, no ja sam nedovoljno upućena. Vrte mi se u mislima neke arhaične sličice. A zasigurno više nema ni dimnjačara Štefa ni neke gospe Jele iz pjesme Đimija Stanića, ni onih dimnjačara s novogodišnjih čestitki gdje se uz njihov nasmijani lik uz dimnjak nerijetko nalazila i nacrtana djetelina s četiri lista. Pa ipak, unatoč velikim promjenama, modernim vremenima, digitalnim alatima… ostalo je živjeti uvjerenje da pri susretu s dimnjačarom moramo dodirnuti neko dugme na odjeći i zamisliti jednu želju koja će nam se kasnije ostvariti. Potvrđuje to na odlasku i Michel riječima:
„Jedan od razloga što sam se odlučio za ovaj posao je bio upravo i taj da ljudima donosim sreću, kaže uz iskren osmijeh koji obećava.“
A za to, što ja nisam osvojila večeras glavni zgoditak na EuroJackpotu, nisu krivi Michel i Antonio. Krivnja je samo na meni jer nisam odigrala listić. Trebala sam poželjeti nešto pametnije što bi mi se sigurno ostvarilo.
Na rastanku su pristali pozirati za Tiramolu kako bi i vama dragi naši čitatelji donijeli malo sreće. Toga nam danas svima nedostaje…
Sanja Bosnić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
