Vlast nije privatna tvrtka, a javni novac nije privatni plijen

Izdvojeno :

Objavljeno: 01.08.2026 u Objavljeno: 16:11

Foto: Ilustracija

Jesu li javni interes i javni novac na lokalnoj razini u bivšem sistemu bili bolje zaštičeni?

Posljednji događaji u Puli i Rovinju oko rada gradskih komunalnih tvrtki, plaća direktora i visokih otpremnina u slučaju njihovog razrješenja ponovno su otvorili pitanje odgovornosti za upravljanje javnim novcem. Ali bilo bi krivo reći da je to problem samog jednog grada ili jedne stranke. U Istri se isti obrazac vuče već godinama. Mijenjaju se političke ekipe i stranke, ali odnos prema javnom novcu ostaje zabrinjavajuće sličan. U Puli je gradonačelnik SDP-ovac, a u Rovinju IDS-ovac. Da je kojim slučajem u nekom istarskom gradu izabrani gradonačelnik HDZ-ovac, isto bi bilo, ako ne i gore.

Kad se osvoji vlast, često se stječe dojam da izborna pobjeda postaje neka vrsta dozvole za raspolaganje javnim resursima po vlastitom nahođenju. Javni novac se tada počinje doživljavati kao plijen pobjednika, a ne kao imovina svih građana.

Veće ovlasti bez većeg nadzora – put prema zloupotrebi vlasti

Kada su se na lokalnim izborima 2009. godine po prvi puta, načelnici općina i gradonačelnici birali izravno zaokruživanjem imena kandidata na glasačkom listiću, očekivala se pozitivna promjena u načinu upravljanja u jedinicama lokalne samouprave. Htjela se postići veća efikasnost upravljanja materijalnim i financijskim resursima u odnosu na ranija poglavarstva koja su djelovala neučinkovito jer su bila rezultat postizbornih koalicija i kompromisa, a predsjednici poglavarstva odnosno načelnici i gradonačelnici imali su ograničene ovlasti.

Direktnim izborom nosioca izvršne vlasti i ovlaštenjima koje su dobili temeljem Zakona o lokalnoj i regionalnoj samoupravi na temelju kojih o mnogim važnim pitanjima upravljanja javnim resursima odlučuju sami, po mom mišljenju, otvorena je Pandorina kutija.

Prošlo je već 17 godina od tog radikalnog izbornog zaokreta- direktnog biranja načelnika općina i gradonačelnika, i da institucije ove države rade svoj posao kako treba, mnogi od tih nosioca izvršne vlasti bili bi pod istragama a znatan broj njih sjedili bi iza rešetaka. Nažalost, njima na ruku idu i (namjerno?) loše pisani zakoni koji sadrže odredbe, nedovoljne za utvrđivanje prekršajne i kaznene odgovornosti počinitelja nedjela u javnom sektoru.

U Puli se posljednjih dana javnost bavila odlukama vezanim uz gradska trgovačka poduzeća. U Rovinju su mediji pisali o visokoj otpremnini bivšeg direktora gradskog poduzeća, uz pozivanje na odredbe menadžerskog ugovora. To nisu izolirani slučajevi, nego upozorenje da sustav upravljanja javnim resursima traži ozbiljno preispitivanje.

Je li problem u ljudima koji dolaze na vlast ili u sustavu koji im omogućuje da vlast pretvore u privilegiju? Odgovor je, po mom mišljenju, u kombinaciji čovjeka i sustava. Poznata izreka da „prilika čini lopova“ (ili „lopov traži priliku?“) ima svoju težinu, ali sustav koji pojedincu daje veliku moć bez učinkovitog nadzora može dodatno potaknuti njegove najgore osobine (vulgarno rečeno-kradljivca). Ako osoba koja preuzme vlast nema čvrst osjećaj odgovornosti i javnog interesa, s vremenom se može pretvoriti u vještog manipulatora spremnog koristiti položaj za osobnu korist, trgovanje utjecajem i pogodovanje privilegiranim pojedincima ili interesnim skupinama.

Spomenuti su Pula i Rovinj, a što je s Umagom ?

Da, a što je s Umagom ? Tamo vlada potpuna tišina. Postoji neprobojan zid šutnje. Građani ne znaju koliko su plaće direktora gradskih trgovačkih društava, kakve pogodnosti imaju, koliko su ugovorene otpremnine ni pod kojim su uvjetima sklopljeni njihovi menadžerski ugovori. Ako su ti ugovori zakoniti i u redu, zašto nisu dostupni javnosti ? Što to opravdava njihovo skrivanje od javnosti ?

Direktori javnih poduzeća ne rade u istim uvjetima kao privatni poduzetnici. Ne riskiraju vlastiti kapital niti se svakodnevno bore za opstanak na tržištu. Njihova društva posluju u monopolskim ili povlaštenim uvjetima, a prihodi ovise o odlukama osnivača i reguliranim cijenama usluga. Upravo zato bi standard odgovornosti i transparentnosti trebali biti još viši. Grad Umag je išao i korak dalje, od poslovne 2015. godine, izvješća o poslovanju gradskih komunalnih tvrtki Komunela d.o.o., u kojoj je 100-postotni vlasnik te 6. Maj odvodnja d.o.o. i 6.Maj d.o.o u kojima je većinski vlasnik, više ne dolaze na sjednice Gradskog vijeća. Umaški gradski vijećnici nemaju mogućnost razmatranja poslovnih rezultata komunalnih trgovačkih društava u vlasništvu grada Umaga. Ne postoji zakonska obaveza davanja izvještaja o poslovanju na dnevni red sjednica Gradskog vijeća. Tu pozitivnu praksu javnog razmatranja poslovnih rezultata gradskih tvrtki koriste mnogi gradovi za razliku od Umaga gdje se kontinuirano iz godine u godinu smanjuje transparentnost upravljanja u javnom sektoru.

Upravo se na velikim infrastrukturnim projektima najbolje vidi razlika između upravljanja javnim novcem i upravljanja privatnom imovinom. Kod privatnog kapitala vlasnik sam snosi posljedice svojih odluka, dok kod javnog novca posljedice odluka upravljačkih struktura na kraju snose građani. Zato javnost ne traži samo završene objekte i potrošene milijune, nego ima pravo dobiti odgovore o tome kako su odluke donesene, jesu li rizici pravodobno prepoznati, koliko su projekti stvarno koštali i jesu li ostvarili očekivane rezultate.

Jedan od takvih primjera jest projekt „Poboljšanje sustava odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda u aglomeracijama Umag – Savudrija – Novigrad “.

Projekt vrijedan 72 milijuna eura – između javnog interesa i odgovornosti za upravljanje

Projekt „Poboljšanje sustava odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda u aglomeracijama Umag – Savudrija – Novigrad “ nesporno je važan projekt za budućnost ovog područja. Ulaganja u sustav odvodnje, zaštitu mora i okoliša te podizanje kvalitete komunalnih usluga nisu upitna i predstavljaju obvezu prema građanima i budućim generacijama.

Međutim, činjenica da je neki projekt od javnog interesa ne znači da je oslobođen obveze odgovornog upravljanja javnim sredstvima. Upravo suprotno – što je projekt veći i financiran javnim novcem, to moraju biti veći standardi transparentnosti, kontrole i odgovornosti svih koji sudjeluju u njegovoj provedbi.

Ovaj projekt, čija je početna vrijednost iznosila oko 59 milijuna eura , a konačna investicijska vrijednost dosegnula više od 72 milijuna eura, pokazuje koliko je važno pravodobno upravljati rizicima, ugovornim obvezama i troškovima. Povećanje vrijednosti projekta, višestruka produljenja rokova provedbe i činjenica da nakon završetka radova još nije zaključen konačni obračun s izvođačima otvaraju pitanja koja javnost ima pravo postaviti. U toku je i jedan skandalozni spor u Sloveniji sa jednim od izvođača radova. Javnost u Hrvatskoj ne zna o kakvom se sporu radi, kolika je vrijednost spora tko je u tom sporu tužitelj a tko tuženik.

Posebno je važno da kod projekata ovakve vrijednosti sustav unutarnjih kontrola ne bude samo formalna procedura, nego stvarni mehanizam zaštite javnog interesa. Kontrole trebaju omogućiti da se na vrijeme prepoznaju rizici, spriječe nepotrebni troškovi i osigura jasna odgovornost za svaku odluku koja utječe na javna sredstva.

Revizorsko mišljenje o financijskim izvještajima potvrđuje da su financijski izvještaji sastavljeni u skladu s računovodstvenim pravilima i da prikazuju financijski položaj društva na prihvatljiv način! Međutim, pozitivno revizorsko mišljenje ne znači da građani ne trebaju tražiti odgovore o načinu upravljanja projektom, učinkovitosti procesa odlučivanja i razlozima zbog kojih su pojedine faze trajale dulje ili zahtijevale dodatna sredstva.

Javni novac nije ničije privatno vlasništvo, a javna poduzeća nisu privatne tvrtke u kojima se odluke mogu donositi bez jasnog obrazloženja onima koji ih financiraju. Upravljanje javnim sustavima zahtijeva višu razinu odgovornosti nego upravljanje privatnim kapitalom, jer posljedice dobrih ili loših odluka na kraju snose građani.

Uspješnost jednog ovakvog projekta mjerljiva je kroz stvarni učinak na život stanovnika

Zato ovaj projekt ne treba promatrati samo kroz prizmu izgrađenih objekata i uloženih milijuna, nego i kroz pitanje jesmo li iz njegove provedbe izvukli pouke za budućnost. Veliki infrastrukturni projekti moraju ostati u službi javnog interesa, ali istodobno moraju biti primjer odgovornog, transparentnog i kontroliranog upravljanja.

Posebno pitanje koje se nameće nakon ovako velikog ulaganja jest odnos između tehnološke razine sustava i iskustva građana koji taj sustav svakodnevno koriste. Projekt je projektiran prema visokim standardima, uključujući III. stupanj pročišćavanja otpadnih voda, što predstavlja značajan iskorak u zaštiti okoliša i usklađivanju s europskim zahtjevima. Međutim, uspješnost jednog ovakvog projekta ne mjeri se samo tehničkim parametrima, kapacitetima uređaja i iznosima investicije, nego i time kakav je stvarni učinak na život stanovnika.

Ako građani i dalje upozoravaju na neugodne mirise iz sustava odvodnje, tada se ta pitanja ne mogu jednostavno zanemariti. Nije dovoljno imati moderan uređaj za pročišćavanje ako cjelokupni sustav – od kanalizacijske mreže, crpnih stanica i transporta otpadnih voda do samog uređaja – ne funkcionira na način koji građanima donosi očekivanu kvalitetu života. Upravo zato nakon završetka ovakvog projekta nije dovoljno proglasiti investiciju završenom; potrebno je pratiti stvarne učinke, otklanjati nedostatke i osigurati da tehničko rješenje u praksi daje rezultate zbog kojih je javni novac i uložen.

Građani ne vide stupanj pročišćavanja izražen u tehničkim specifikacijama, ne vide ugovore, dodatke ugovorima i financijske konstrukcije. Oni vide svakodnevicu – kvalitetu okoliša, mirise, funkcioniranje sustava i odnos institucija prema njihovim primjedbama. Upravo tu se mjeri stvarni uspjeh javne investicije.

Dana 15. srpnja 2025. godine članovi društva 6. MAJ ODVODNJA d.o.o. jednoglasno su donijeli Odluku o pripajanju društva 6. MAJ ODVODNJA d.o.o. društvu ISTARSKI VODOVOD d.o.o. te dali suglasnost na nacrt Ugovora o pripajanju sa 01.siječnja 2026.

Javni novac između politike i privatnog profita

Promatrajući brojne afere, zlouporabe i sumnje u pogodovanja u poslovnim i financijskim odnosima između javnog sektora i privatnih izvođača radova, teško je izbjeći dojam da su javni interes i javni novac na lokalnoj razini u nekim aspektima bili bolje zaštićeni u bivšem, danas propalom, sustavu socijalističkog samoupravljanja nego u današnjem demokratskom poretku. To nije poziv na povratak jednopartijskog sustava niti osporavanje vrijednosti demokracije, nego upozorenje da političke slobode same po sebi nisu jamstvo odgovornog upravljanja javnim novcem. Ako je demokracija omogućila veću slobodu, ali nije osigurala jednako dobru zaštitu javnog interesa, nije li onda vrijeme da se zapitamo gdje je sustav skrenuo s puta- i kome je ta promjena zapravo najviše koristila: građanima ili privilegiranim pojedincima ?

Komentar: Veljko Ivančić

Ostale vijesti iz kategorije