Vlast je strast….a možda i prokletstvo

Izdvojeno :

Objavljeno: 25.06.2025 u Objavljeno: 09:52

Vlast je i najteži porok

Knjigu „Tvrđava“, bosanskohercegovačkog pisca Meše Selimovića iz 1970.godine, uzeo sam tek nedavno u ruke, nakon knjige „Derviš i smrt“ koju smo davno imali za školsku lektiru. Ako bi se mene pitalo, što sam u mladim danima razumio iz knjige „Derviš i smrt“, odgovaram iskreno, malo ili ništa. Danas, sasvim je drugačije, u knjizi „Tvrđava“, mogu se pročitati životne istine koje smo i sami iskusili u svom dosadašnjem životnom i radnom vijeku.

Ima jedan odlomak u spomenutoj knjizi Meše Selimovića koji mi je privukao posebnu pažnju, jer sam u njemu prepoznao ono što mi imamo danas u Umagu, a ima toga svugdje, u Hrvatskoj i u Svijetu.

Citiram: „ Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovoga svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvaćaju. Nitko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i nitko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući svoju vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I nitko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima (zvuči poznato ovih dana op.a.). Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to na um ni ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće………Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće“.

Filozofi o vlasti

Grčki filozofi Platon i Aristotel, davno su analizirali i rekli svoje o vlasti i državi. Platon u djelu „Država“ analizira kako želja za moći može iskvariti dušu i uništiti pravednu državu. On upozorava na tirane-one koji iz pohlepe i strasti prema vlasti, koriste silu i manipulaciju.

Aristotel u „Politici“ raspravlja o raznim oblicima vladavine i upozorava na zloupotrebu vlasti kad pojedinci traže korist za sebe, a ne za opće dobro.

Zanimljivu definiciju vlasti daje Nicolo' Machiavelli, 18-19 stoljeća kasnije nakon grčkih filozofa, gdje u djelu „Il principe“ (Vladar) piše o strastvenoj prirodi vlasti i daje savjete kako je osvojiti i zadržati, ne obazirući se nužno na moral. On promatra vlast realistički, gotovo cinično, ljudi žele moć, i to je prirodno-važno je znati igrati igru.

Izgleda, današnji vladari, bez obzira na razinu vlasti koju obnašaju, ponašaju se u skladu sa stavovima Machiavellija. Vlast pod svaku cijenu ili cilj opravdava sredstvo.

Kako izgleda strast za vlašću na lokalnoj razini ?

Ako bi se držali mišljenja Meše Selimovića o vlasti, mogli bi nastaviti u istom stilu pa kazati, vlast je, u svojoj srži, možda najopasnija i najzaraznija od svih ljudskih slabosti. Nije to obična greška, niti povremeni hir. Vlast je – porok. I to onaj koji ne pokazuje simptome odmah, već tiho i postojano izjeda dušu onoga tko je posjeduje. Povijest nas neumorno uči: zbog vlasti se gine, zbog nje se ubija, prijatelji postaju neprijatelji, a čestiti ljudi gube vlastiti ljudski lik.

Filozofija je uvijek znala prepoznati: vlast ne kvari samo društvene odnose – ona mijenja samu unutrašnju strukturu čovjeka. Tko teži moći, rijetko to čini iz služenja drugima; češće iz potrebe da nad njima vlada. Vlast pribavlja moć, a moć – kada jednom postane samoj sebi svrhom – prerasta u silu. A sila, lišena odgovornosti, lako prerasta u samovolju.

U tom svjetlu treba promatrati i lokalne vlasti, poput one u Umagu, gdje mnogi građani već godinama osjećaju da im se ne upravlja, već vlada. Gradonačelnik Vili Bassanese postao je simbol upravo takve vladavine: čovjeka koji ne sluša, nego predaje; koji ne pita, nego docira. Njegov pristup upravljanju više nalikuje školskom predavanju nego otvorenom dijalogu s građanima. On ne vodi dijalog – on drži lekcije. A lekcije dijeli samo onaj tko vjeruje da već sve zna.

Vlast često pada u ovu zamku: počinje ljude smatrati glupima, jer oni šute, klimaju glavom, povlađuju. Ali oni to ne čine iz divljenja – nego iz straha, komocije ili osjećaja bespomoćnosti. Vlast tada umišlja da je mudra, jer nitko ne proturječi. A zapravo je – izolirana, nevoljena i zatvorena u vlastitu sliku o sebi.

Poštene i mudre vlasti nema, reći će skeptik, jer želja za moći ne poznaje granice. Kad je jednom okusiš, želiš još. A kad je želiš zadržati, spreman si na sve – pa i na laž, ucjenu, omalovažavanje neistomišljenika. Tu više nema ideala, ostaje samo instinkt preživljavanja – političkog i osobnog.

Ali vlast nije sama po sebi zlo. Zlo postaje onda kada više ne poznaje odgovornost, kada ne polaže račune, kada se odmetne od naroda koji ju je izabrao. Zato je ključ svake zdrave demokracije ne u tome da vlast bude "pametna", nego da bude kontrolirana, ograničena i prozvana kad prijeđe granicu.

Građani Umaga zaslužuju gradonačelnika, a ne učitelja. Javnog službenika, a ne samoprozvanog autoriteta.

Nekoga tko će slušati, a ne govoriti s visoka. Vlast nije privilegija – ona je teret. A tko je ne nosi s poniznošću, vrlo brzo je počne zloupotrebljavati.

Jer, na kraju, nije moć ta koja kvari ljude – nego ljudi koji vjeruju da su iznad drugih čim je dobiju.

Piše: Veljko Ivančić

Ostale vijesti iz kategorije