Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Vikend priča: Moje ljeto s Alzheimerom
Objavljeno: 17.10.2022 u Objavljeno: 19:48
Dan poput svih ostalih
-Piješ li kavu sa šećerom ili bez, povikne teta iz kuhinje malo prije osam sati ujutro dok se ja još smrknuta u postelji budim. Polako otvaram otežale vjeđe i škiljim na dnevnoj svjetlosti koja se promalja u sobu. U polusnu izustim: ”Bez šećera teta, kao uvijek”. Osjećam nadiranje još jednog paklenog toplinskog vala. To su oni ekstremno vrući ljetni dani u kojima gotovo da i nema razlike između noćne i dnevne temperature zraka i cvrčci po čitav dan i noć usklađeno cvrče svoj ditiramb. Podbočim se razmišljajući o umoru koji me već hvata od same pomisli na još jedan tropski vremeplov pred sobom.
-Sa šećerom ili bez, ponavlja teta, pa joj nešto budnija oštrije podviknem: ”Pa bez šećera!”. Ustajem tromo i lijeno se zaputim prema kupaonici.
-Bez šećera piješ kavu, teta ne odustaje s pitanjem, a ja revoltirana mijenjam smjer te umjesto kupaonice ulazim u kuhinju.
-Draga teta, cijeli svoj život pijem kavu bez šećera kao i vi, usiljeno ljubaznog tona glasno izgovorim, dok u meni vri srdžba kao voda u njezinoj staroj džezvi.
-Ma da, znam, samo provjeravam, nježno će ona, ni ne sluteći da me je to pitala već tri puta zaredom. Koliko god mi zvučalo zastrašujuće i neprihvatljivo, zaboravljivost u nje sve brže uzima maha. Njezin Alzheimer je nepopravljiv. Volumen kratkoročne memorije joj se smanjuje, slušna memorija i koncentracija pozornosti za pohranu novih informacija sve je slabija. Potrebno je stalno ponavljati nove podatke. Svakih desetak sekundi, pokušala sam zbrajati te razmake.
-Znači, kavu bez šećera, ljubazno će po četvrti put izlijevajući oprezno crnu aromatičnu tekućinu u šalicu, i potom servira doručak na stol.
-Da, draga teta, procijedim u pokušaju da smirim tenzije u sebi dubokim disanjem. Jutro je tek otvorilo oči i treba sačuvati živce na 40 stupnjeva Celzijusa. Prognozirao je Vakula da će danas biti toplije za stupanj, dva doli jučer. Moja lijepa teta postavlja stol. Iznosi crnu kavu, pa mlijeko u tetrapaku, kriške fino izrezanog kruha, med i putar, pršut, Petit Beurre kekse. Onda dodaje pribor za jelo, tanjuriće i krpene salvete. Netremice ju promatram dok sve kirurški precizno slaže. I vrlo dekorativno. Dugoročno pamćenje, ono što je sustavno ponavljala tijekom cijelog života duboko je pohranila u umu. Očito i ovo svakodnevno serviranje stola poput prave profesionalke. Ta pravila je do svih sitnih detalja čvrsto zakucala u memoriju. Promatram ju blagonaklono. S pomiješanim osjećajima. Divljenjem i tugom. Vanjskim je izgledom još jedra, prelijepa žena, pravilnih crta lica, porculanskog tena, s boricama tek u tragovima. Još ne odaje da je na pragu osamdesete. Uščuvana i njegovana, vidi se. Uvijek dotjerana i s frizurom kao da je netom napustila frizerski salon. Naravno, postojanija je, jer ima bujnu i valovitu kosu. I njezina boja glasa je topla, vrlo ugodna, rekla bih da je erotskim nabojem obojana. Kad tu i tamo, dometne i po koju francusku riječ u dijalog, doima se poput otmjene Parižanke. Merci mon chéri!
-Nisam ti stavila šećer jer med je najzdravija hrana i lijek, ponavlja mi to svakoga jutra.
-Znam teta, čitala ste puno Liječničke novine dok je tetak bio živ. Dobivao ih je u ambulantu, ali otkako je umro ne šalju ih više. Rekla ste mi to u više navrata. A jeste li čitala o Alzheimeru, liječniku koji je otkrio demenciju, bolest gubitka pamćenja i promjene ponašanja ličnosti? Čini mi se da taj Nijemac sve češće navraća tu. Kako ćemo se obračunati s njime?, pitam provokativno.
- Za ime Isusovo! Ja ne zaboravljam! Pamtim sve ono što je meni bitno. A s godinama mnoge stvari postaju nebitne. Akumuliram u glavi samo ono što mi je potrebno. Moja mater, tvoja none, je postala zaboravna i umrla od toga, ali ja sam genski na svog oca, tvog nona, upamti Mon chéri, tvrdoglavo to izgovara s iskrom bijesa u očima, vrlo uznemirena. Znam da su oboljeli u ranoj fazi Alzheimera vrlo osjetljivi, protive se bolesti pa spuštam ljestvicu nervoze, tepajući joj blago: ”Šalila sam se.” i naoružavam se strpljenjem. Pred nama je još previše ćudljivih i nelogičnih obrata danas. To teško psihičko stanje bolesnika se zna reflektirati na ukućane, pa sagorijevaju s njima. Sama sam odlučila jedan mjesec provesti s tetom i njezinim nepozvanim gostom Alzheimerom, pa mu sada moram gledati u oči. Nakon doručka, vadim sa skrovitog mjesta kutijicu s tabletama. Teta ih mora progutati sedam. Ne suprotstavlja se. Iz dana u dan ih pozdravlja. Da, pozdravlja.
-Dobro jutro moji bombončići lijepi, kako ste mi? I zatim prebrojava naglas. Jedan, dva, tri…te ih proguta s čašom vode govoreći s ushitom : “Adio!”
-Jesam li ih popila sedam?, pita nakon deset sekundi.
-Naravno, odgovaram kratko.
Prema ustaljenom raspredu uskoro izlazimo u trgovinu. Po kruh i ostale namirnice za pripremu ručka. Teta se uređuje pred izlazak. Pomno traži odjeću, jer Bože moj, bila je supruga uglednog dotura i mora izgledati damski. Naravno, ne pronalazimo u ormaru što traži, pa mijenjamo odabir. Ima krpica kao u butiku. Na ulici putem do trgovine susreće poznanike. Prilaze joj i oduševljeno pozdravljaju udvorno: “Odlično izgledate”, “Dugo vas nije bilo, ali ste se lipo oporavila u međuvremenu”, “Udebljala ste se”, “Pa vi ste se pomladila dok vas nije bilo tu”… pljušte komplimenti na račun njezina izgleda . Godi joj i biranim riječima objašnjava da je godinu dana izbivala iz grada da bi boravila u Zagrebu kod sestre. Prilikom pozdravljanja meni se osmjehuje, iznova objašnjavajući s kime je to razgovarala. Dodaje o toj osobi i poneki događaj iz prošlosti koji ih povezuje. One starije ljude iz svoje generacije pamti po mnogočemu, ali mlađima koji joj pristupe nije upamtila imena, ni čija su to dica. Ne zna ni kamo bi ih smjestila.
-A majke ti, mon chéri, mogla bi mi odrezati glavu ako ja znam tko je ovo bio, šapuće zbunjeno. Na povratku kući, zaustavljam se popiti kavu u kvartovskom kafiću, a teta se penje u stan raspremiti kupljene namirnice. Predlažem da nakon pohrane ispunjava križaljku dok se ne vratim. S time se inače zabavlja satima.
-A jesam li popila lijek poslije doručka, pita na odlasku.
-Naravno teta, pa to je moja briga, kimam joj i duboko uzdišem. Nakon pet minuta uživanja u mirisu i aromi kapučina, na kratkoj slobodi, zazvoni mobitel. Teta zove.
-Što ćemo za ručak? Jesam li popila lijekove, onih sedam tableta, znaš.
-Znam teta. Popila ste. I ne dirajte ništa oko padela I teča, brzo sam natrag pa ćemo dogovoriti pripremu ručka, uznemireno zahtijevam. Neopušteno nastavljam sjediti u debeloj hladovini guste krošnje graba, a grašci znoja mi se probijaju kroz slojeve kože stvarajući bijele krugove na majici ispod pazuha. Temperatura zraka raste, sparno je, cvrčci probojno cvrče i paraju ustajali zrak. Srknem zadnji gutljaj kave, kadli se mobitel opet oglasi.
-Gdje si, pita teta. Dugo te nema. Ne znam gdje su mi lijekovi, znaš da ih moram poslije doručka popiti sedam, upozorava me.
-Pa u kafiću sam ispod vaše terase. Nije proteklo ni pola sata da smo se odvojile. Evo stižem, a lijekove ste popila, gotovo zaurlah u mobitel. Penjem se uza stube i ulazim u stan. Teta je već ogulila krumpire pa s telećim šniclama sve zajedno strpala u pleh. Samo što ih nije ugurala u zagrijanu pećnicu na 200 stupnjeva.
-Pa pobogu teta kad prije?! Tek je deset sati, nećemo valjda ručati u 11, panično uzviknem, gaseći pećnicu. Ovo je treći dan zaredom da se dočepala krumpira i mesa iz hladnjaka da skuha ručak dok ja u kafiću ispijam kavu. Dezorijentirana je u vremenu, ali u prostoru još funkcionira i morat ću ubuduće bolje sakriti namirnice. Ali gdje ih neće tražiti?
-Teta, rekla sam, u kuhinji vrijedi pravilo podjele rada. Kad se vratim s kave, onda se dogovaramo što će koja raditi. Možete li samo to zapamtiti?, preklinjem ju. Mršti se kad ju korim da je zaboravna i proturječi mi.
-Ma nisam ništa planirala kuhati dok se ti ne pojaviš, vidiš da nisam upalila pećnicu. Nema žutog svjetla na štednjaku, pokazuje na nj. Naravno da nema kad sam ju upravo ugasila, pomislim u sebi, onako na rubu očaja.
-Nego, trebala bih popiti lijekove, okreće ploču. Sedam tableta nakon doručka. Pijem ih već sedam godina, upozorava me.
-Mila teta, vjerujete mi, popila ste ih. Još ste ih brojala i tepala im, kažem joj ulagujući se.
-Znam. Samo sam se šalila s tim pitanjem, tiho izusti kao da je uhvaćena u krađi.
Nakon ručka slijedi uobičajeni poslijepodnevni počinak, pa gledanje TV sapunica i ispunjavanje omiljenih križaljki te još poneko telefoniranje. Nazvao ju je neki gospodin Joško. Zavodnički i potiho je komunicirala s njim sve do konca razgovora, nakon čega je u jednom trenu podigla ton: ”Ne, ne i ne…moja djeca bi se jako naljutila”. Ispričala mi je da se radi o gospodinu kojega je upoznala u Zagrebu. Sestrin susjed. Udovac. Kartali bi ponekada i popili pokoju kavu zajedno.
-Izrazio mi je jednom zgodom svoje simpatije, a danas je nazvao da bi me došao posjetiti, zapanjeno mi je prepričala. ”Ma moraš znati, da je Robert Redford, moj omiljeni glumac, ne bih mu dozvolila da dođe, a kamoli nekom Jošku”, uvjerljivo izjavljuje i baca se na rješavanje križaljke.
-Unijela sam da je glavni grad Gane Irak, ali mi se sada ne slaže s ostalim ukrštenim riječima, odjednom će zbunjeno.
-Ne teta Irak, već Akra, pomažem joj i dolazimo do pravog rješenja. “Bila sam vrlo blizu odgovora. Slični glasovi, a i četiri slova” opravdava se zbog greške. Predvečer dolaze prijateljice. Ljetna noć je ugodnija za šetnju i kućne posjete. Uvijek prepričavaju iste stvari. Ogovaraju susjede i grohotom se smiju nekim davnim zgodama. Odlično ju služi dugoročna memorija. Nitko postrance, tko s njom ne boravi dulje vrijeme, ne bi zamijetio promjene u njezinom ponašanju, sve manji kapacitet dnevne memorije, onog mehaničkog pamćenja zaduženog za djelovanje bez razmišljanja i razumijevanja tog logičnog djelovanja kojim normalno obavljamo sve životne funkcije. Nažalost, susjedi i prijatelji u povremenim susretima ne uočavaju sve veću prisutnost nepozvanog gosta Alzheimera u njezinom umu.
Noć se nekako dovukla s tamnom koprenom, ali bez trunke osvježenja. Moramo s klima uređajem rashladiti sobu prije počinka. U nju dopire koncert cvrčaka. Ovaj put je na repertoaru Nokturno. Liježemo. Kroz pukotine rebrenica probija se tračak svjetala s ulice u sobu. Teta uzima krunicu, prebire kuglice i broji molitve.
-Jesam li popila jutros tablete nakon doručka, odjednom prekida molitvu i prene me glasom iz polusna.
-Ma naravno teta, promrmljam. “Umorna ste. Dan je bio nepodnošljivo vruć. Spavajte”, govorim joj i pomilujem ruku.
-Ah, dobro, dobro. Znam da ti misliš na to. Jako sam sigurna kad si tu pokraj mene. Baš nam je lipo, mon chéri, zar ne? izgovara to spokojno i sretno podsjetivši me u tom trenu na mačku koja prede.
-A je li me ono Joško nazvao danas, dirne me, zamahnuvši krunicom u ruci.
-Da teta, nazvao je predvečer.
-A što sam mu odgovorila?
- Rekla ste mu da ne dolazi jer će se ljutiti vaša dica.
-Baš sam mu odlično kazala. Nisam mogla bolje. Pa nije on Robert Redford, konstatira uz smiješak pa ubaci još jedno pitanje.
-A koji je sutra dan?
-Isti teta, isti kao i danas, spavajte, velim joj umorna od svih tih ponavljanja tijekom dana.
Zaista, a koji je sutra dan, probode me ta misao, i protrnem pri pomisli da ni sama više ne znam. S nekom čudnom nelagodom u glavi i tjeskobom oko srca, užurbano povezujem datume, događaje, ljude, situacije…pa dokučim da će sutra svanuti petak. Sasvim nebitno za nju. Utonula je u san. Ravnomjerno diše. Otvorenih očiju razmišljam gdje li se pritajio Alzheimer dok ona spava, je li sada budan, bdije li negdje u sobi, u njezinom umu. Sustižu se pitanja u mojoj uskovitlanoj svijesti u tom mrklom mraku, na ustajalom zraku i zloslutnoj tišini koja me poput sidra vuče u duboki san.
Sanja Bosnić
.jpg%2C%20matija%20vla%C4%8Di%C4%87%20ilirik.jpg?1763380405502)
