Pregled razvoja fašizma kroz povijest

Početak fašizma u Italiji ne može se svesti samo na datum 23. ožujka 1919., kada je Benito Mussolini osnovao Fasci di combattimento. Američki i talijanski povjesničari poput Stanleyja Paynea i Emilia Gentilea naglašavaju da su korijeni fašizma mnogo dublji, protežu se unatrag u intelektualne, društvene i političke krize Italije početkom 20. stoljeća. Fašizam je produkt niza ideoloških, društvenih i emotivnih slojeva, koji uključuju revolucionarnu ljevicu, ratna iskustva, iredentističke težnje i karizmatične pojedince.

Ideološka jezgra prije 1919.

Stanley Payne u knjizi „ A History of fascism, 1914-1945“ ističe da se već oko 1900. formira tzv. nucleo, jezgra budućeg fašizma, u kojoj revolucionarni sindikalisti, razočarani pasivnošću talijanske socijalističke stranke, razvijaju ideje nasilja, mita i elitizma. Pod utjecajem francuskog filozofa, sociologa i političkog teoretičara Georgesa Sorela (1847-1922), naglasak se pomiče s ekonomske borbe na kult akcije i revolucionarnog nasilja. Dio tih radikalnih sindikalista kombinira društvenu energiju s nacionalnom regeneracijom, stvarajući ranu intelektualnu matricu fašizma.

Payne jasno ističe da nacionalizmi djeluju kao „proizvođači“ konflikata, pri čemu njihovo intenzivnije isticanje gotovo neizbježno vodi do radikalizacije društva, koja se često manifestira u obliku fašizma.

Emilio Gentile u knjizi „Storia del fascismo“, s druge strane, naglašava da fašizam kao pokret i politička religija nastaje tek nakon Prvog svjetskog rata, kada ratna brutalizacija i poratna kriza stvara masu spremnu prihvatiti totalitarni projekt. Mussolini nije tek sljedbenik ideja, već arhitekt masovnog pokreta, koji iz intelektualne jezgre gradi discipliniranu, ritualiziranu i mitologiziranu političku organizaciju.

Biennio Rosso: strah, revolucija i reakcija

Razdoblje poznato kao Biennio Rosso (1919.–1920.) predstavlja presudan kontekst za razumijevanje uspona fašizma. U Italiji izbija val socijalnih nemira: masovni štrajkovi, okupacije tvornica u Torinu i Milanu, osnivanje radničkih savjeta po uzoru na sovjete, seljačke pobune i nasilni sukobi između socijalista i državnih snaga. Industrijski radnici preuzimaju kontrolu nad proizvodnjom, dok se u dijelovima zemlje stvara dojam da je liberalna država na rubu sloma.

Za piccola borghesia – sitne trgovce, obrtnike, činovnike i ratne veterane – to razdoblje stvara snažan osjećaj nesigurnosti, straha od socijalne revolucije i gubitka društvenog statusa. Inflacija i nezaposlenost dodatno pojačavaju percepciju kaosa.

Istodobno, alta borghesia, osobito industrijalci sjeverne Italije i zemljoposjednici u Emiliji-Romagni i Toscani, počinju u fašističkim skvadristima prepoznavati instrument obrane od boljševizma. Financijska i logistička potpora crnim košuljama raste upravo u ovom razdoblju.

Stanley Payne naglašava da fašizam nije samo proizvod ideološke evolucije, već i odgovor na konkretni strah od revolucije. Emilio Gentile pak ističe da se u Bienniu Rosso oblikuje politička klima u kojoj nasilje postaje prihvatljivo sredstvo obrane poretka. Fašističke paravojne formacije interveniraju protiv socijalističkih organizacija, sindikata i lokalnih uprava, legitimirajući se kao snaga „reda“ u trenutku kada liberalna država pokazuje slabost.

Istodobno, dio liberalne političke elite nije samo pasivno promatrao nasilje, nego ga je prešutno tolerirao, a ponegdje i ohrabrivao, smatrajući skvadrističke odrede korisnim sredstvom za suzbijanje socijalističkog pokreta. Industrijalci, zemljoposjednici i pojedini državni dužnosnici gledali su na fašističko nasilje kao na privremeni instrument obnove „reda“, podcjenjujući dugoročne posljedice legitimiranja paravojnog terora. Time je liberalna država, pokušavajući se spasiti, postupno potkopavala vlastite temelje.

U tom smislu, Biennio Rosso nije samo epizoda socijalne krize, nego katalizator koji omogućuje transformaciju malog pokreta osnovanog 1919. u masovni pokret sposoban za preuzimanje vlasti.

Nastanak Fasci di combattimento

Fasci di combattimento, osnovani u ožujku 1919., predstavljaju organizacijsku formalizaciju ideja koje su se razvijale desetljećima. Pokret spaja bivše revolucionarne sindikaliste, intervencioniste i radikalne nacionaliste, uspostavljajući paramilitarne jedinice – crne košulje – i oblikujući mit o vođi i kult discipline. Mussolini je ideološku jezgru pretvorio u masovni pokret, sposoban za političku akciju, dok su rituali, simboli i spektakl preuzeti iz ranijih iskustava, primjerice iz avanturističke i teatralne politike Gabrielea D’Annunzija u Rijeci.

Zabluda i preobražaj: Nenni i Bombacci

Sudbina ranih suradnika Mussolinija ilustrira dramatične kontraste ideoloških puteva u Italiji između dva svjetska rata. Pietro Nenni, socijalist i prijatelj Mussolinija, na početku je bio uključen u osnivanje Fascio di combattimento u Bologni, ali ubrzo shvaća u kojem smjeru pokret ide i postaje uvjereni antifašist, aktivno se boreći protiv fašizma tijekom Drugog svjetskog rata i kasnije postajući istaknuti protagonist poslijeratne talijanske lijeve političke scene.

Suprotno tome, Nicola Bombacci, dugogodišnji komunist i staljinist, prolazi potpuno drugačiji put: od pro-sovjetskog revolucionara postaje pristaša Mussolinijevog fašizma, zadržavajući autoritarnu i radikalnu ideološku logiku, ali u okviru totalitarne nacionalističke države. Na kraju svog života, Bombacci završava zajedno s Mussolinijem i Clarettom Petacci – naglavačke obješen na Piazzale Loreto u Milanu. Ovaj kontrast ilustrira kako su ideologija, rat i individualni izbori mogli oblikovati protuslovne, ali tragične sudbine u Italiji 20. stoljeća.

Tršćanski iredentizam i Ruggero Timeus

Za razumijevanje širenja fašizma u Julijskoj krajini ključno je uvrstiti iredentizam, osobito u Trstu i Istri. Talijanski iredentizam, nastao nakon nepunog ujedinjenja Italije sredinom 19. stoljeća, težio je pripajanju teritorija s talijanskim stanovništvom. Tršćanski iredentizam, lokalni pokret u Trstu i okolici, radikalizirao se početkom 20. stoljeća pod utjecajem sve snažnijeg slavenskog političkog pokreta i demografske napetosti.

Novinar i talijanski intelektualac, pripadnik imućne buržujske židovske obitelji iz Trsta, Angelo Vivante (1869-1915), u knjizi Irredentismo Adriatico, daje detaljnu analizu iredentističkog pokreta. Vivante pokazuje da su iredentisti razvili nacionalnu strategiju usmjerenu protiv slavenskog elementa, gdje se etnička homogenizacija smatrala nužnim preduvjetom stabilnosti talijanskog teritorija. Vivante naglašava etničku selektivnost u obrazovanju i administraciji, propagandnu valorizaciju talijanskog jezika i kulture, te strategije “meke kontrole” nad slovenskim stanovništvom, uz implicitnu prijetnju nasiljem.

Ruggero Timeus (1892-1915), čija je obitelj pripadala srednjoj građanskoj klasi, u svojim tekstovima ističe Slavene kao inferiorne i zagovara nadzor i disciplinu, te spremnost na nasilje radi ostvarivanja talijanske dominacije. Timeus ne organizira masovni pokret, ali njegova militantna retorika i etnički ekskluzivistički stavovi pretkazuju metode koje će kasnije fašizam provoditi u Julijskoj krajini.

Povjesničarka Marina Cattaruzza u knjizi „L'Italia e il confine orientale“ piše o Timeusu kao radikalnom talijanskom nacionalisti i iredentisti koji u slavenskom nacionalnom elementu vidi opasnog protivnika na putu realizacije ostvarenja povijesnog cilja: imperijalističke ekspanzije prema balkanskom poluotoku.

Julijska krajina postaje i jedan od prvih laboratorija fašističkog nasilja. Već 13. srpnja 1920. fašističke skupine spaljuju Narodni dom u Trstu, simbol slovenske kulturne i političke prisutnosti u gradu. Taj čin, izveden uz blagu ili nikakvu intervenciju državnih vlasti, pokazuje kako se etnički nacionalizam i paravojno nasilje spajaju u praksi. Paljenje Narodnog doma nije bilo izolirani incident, nego signal da država tolerira – pa i implicitno legitimizira – nasilje nad slavenskim stanovništvom.

Sudbine Timeusa i Vivante

Sudbina je htjela da su Timeus i Vivante smrtno stradali iste 1915. godine, ali na potpuno različite načine.

Timeus je poginuo kao dobrovoljac talijanske vojske 14. rujna 1915. na planinskom vrhu Monte Pal Piccolo (Alpi Carniche) tijekom ranih borbi Prvog svjetskog rata, utjelovljujući militantni i herojski aspekt iredentizma.

Vivante, s druge strane, počinio je samoubojstvo 1. srpnja 1915., u tršćanskoj psihijatrijskoj bolnici San Giovanni razočaran ulaskom Italije u rat i neskladom između svojih idealističkih težnji i političke realnosti. Ova paralela ilustrira kontradikciju iredentističkog pokreta: Timeus simbolizira akciju i nasilje, dok Vivante pokazuje krhkost intelektualnog idealizma.

Scuratijeve scene: Piazza San Sepolcro i balkon gradske palače u Rimu

Antonio Scurati u romanu Il figlio del secolo evocira skromne, gotovo ironične početke pokreta. Na Piazza San Sepolcro u Milanu, 23. ožujka 1919., osnivački skup Mussolinija okupio je svega stotinjak ljudi koji „ne predstavljaju ništa“. Iako malen, skup je bio odlučan i nosio je osjećaj povijesne važnosti, pokazujući kako ideje mogu nadmašiti brojnost sudionika.

U Rimu, početkom svibnja 1919. D’Annunzio je s balkona gradske palače na Piazza del Campidoglio raspirivao frustraciju dvadeset tisuća ratnih veterana zbog neuspjelih pregovora talijanskog premijera Orlanda i ministra vanjskih poslova Sonnina na mirovnoj konferenciji u Versaillesu. Prema Londonskom ugovoru (1915.) i Pariškoj mirovnoj konferenciji (1919.), Italija je očekivala znatna teritorijalna proširenja (na istočnoj obali Jadranskog mora, Tirol, Dalmacija…). Međutim, teritorijalni dobitci su bili manji nego što je Italija zahtijevala, naročito su se Talijani osjećali uskraćeni za Rijeku i ostatka Dalmacije koja im nije dodjeljena.

Karizmatični pjesnik-politikant pretvarao je nezadovoljstvo vojnika u mit o nacionalnoj izdaji i potrebi za akcijom (La vittoria mutilata), stvarajući emocionalni okvir u kojem su ideje nasilja i revolucije mogle brzo pronaći plodno tlo.

Ove scene ilustriraju ključnu dinamiku nastanka fašizma: malobrojna, ali odlučna skupina, vođena karizmom, uspijeva iskoristiti kolektivnu frustraciju i proširiti ideje koje će uskoro prerasti u disciplinirani pokret, dok se u Julijskoj krajini već uspostavljaju etničke i profašističke logike koje Timeus i Vivante ilustriraju.

Zaključak

Fašizam se ne može reducirati na datum osnivanja Fasci di combattimento. Njegovi korijeni leže u kombinaciji:

intelektualne krize revolucionarne ljevice (Payne)
ratnog iskustva i masovne mobilizacije (Gentile)
iredentističkih ambicija i etničkog nacionalizma u Trstu i Istri (Timeus, Vivante)
rane zablude i kasnije ideološke transformacije pojedinaca (Nenni i Bombacci)

Payne naglašava kontinuitet ideja prije 1919., Gentile stavlja naglasak na rat i masovnu političku organizaciju, Vivante daje dubinski uvid u lokalnu dinamiku tršćanskog iredentizma, a kontrast Nennija i Bombaccija pokazuje kako pojedinci mogu ići u suprotne smjerove, od antifašizma do fašizma, pod utjecajem ratnih i političkih turbulencija. Scuratijeve literarne scene dodaju emocionalnu i dramatičnu dimenziju, pokazujući atmosferu malobrojne osnivačke skupine i raspirivanje frustracije Ardita. Fašizam se tako pojavljuje kao sinteza fašističkih ideja, lokalnog iredentizma, emocionalne dinamike malobrojne inicijalne skupine i individualnih povijesnih tragedija, gdje svaka komponenta doprinosi formiranju pokreta koji će promijeniti Italiju i Julijsku krajinu.

Priredio, analizirao: Veljko Ivančić

Ostale vijesti iz kategorije