Veljko Ivančić: Moć i sloboda – kad narod izabere, pa vlast ostane u rukama manjine

Objavljeno: 09.09.2026 u Objavljeno: 16:31

U čije ime zapravo vlada manjina?

“ Vlast je strast zavodljivija od ljubavi. I tko voli vlast, ima jak želudac I još jači nos.

Neugodni mirisi mu ne smetaju” - Oriana Fallaci

Opet sam u ruke uzeo knjigu „Državnost i anarhija“, koju je Mihail Bakunjin napisao 1873. godine. Nije bio „otac anarhije“, kako ga se ponekad pojednostavljeno naziva – anarhističke ideje postojale su i prije njega – ali je nedvojbeno jedan od ključnih utemeljitelja modernog revolucionarnog anarhizma.

I dok sam čitao njegove misli o moći, vlasti i odnosu manjine koja vlada prema većini kojom vlada, nisam se mogao oteti dojmu koliko toga zvuči neobično poznato. Kao da je dio njegove kritike napisan jučer, a ne prije više od 150 godina.

Naravno, Bakunjinovo vrijeme i naše vrijeme nisu isto. Njegova kritika države, političkih institucija i koncentracije moći nastala je u potpuno drukčijem društvenom i povijesnom kontekstu. Ali jedno pitanje koje je postavljao ostaje iznenađujuće aktualno:

Što se događa kada ljudi izaberu vlast, a vlast nakon toga počne živjeti vlastitim životom?

Već sama riječ anarhija danas izaziva pogrešnu predodžbu. Pomahnitala masa koja ruši sve pred sobom, kaos, nasilje, bezvlašće. No Bakunjin pod anarhijom nije podrazumijevao kaos. Njegova je meta bila država kao institucija vlasti i prisile, a posebno opasnost koncentracije moći u rukama manjine.

U tome se nije slagao ni s Karlom Marxom. Bakunjin je odbacivao ideju da se društvo može osloboditi tako da se vlast najprije koncentrira u rukama jedne političke skupine, pa makar ona sebe nazivala predstavnikom proletarijata. Smatrao je da se vlast, jednom koncentrirana, ima neugodnu naviku održavati samu sebe – neovisno o tome tko ju je izvorno dobio i u čije ime tvrdi da vlada.

Njegov sukob s Marxom nije bio samo osobni ni akademski. Bio je to dubok sukob oko pitanja može li se sloboda postići preko centralizirane političke vlasti. Njihove su se koncepcije sukobile u Prvoj internacionali, a sukob je kulminirao Bakunjinovim isključenjem 1872. godine.

I tu se vraćamo u sadašnjost.

Možda najzanimljiviji dio Bakunjinove kritike nije njegova vizija anarhističkog društva. Mnogo je zanimljivije njegovo nepovjerenje prema samoj prirodi moći. Prema onome što se događa ljudima kada dobiju mogućnost da odlučuju o životima drugih.

Vlast, naime, ne mora nužno biti nametnuta da bi postala problem. Ponekad je dovoljno da bude izabrana.

A onda počinje pravo pitanje: što ostaje od narodne volje kada oni koje je narod izabrao počnu više brinuti o očuvanju vlasti nego o onima koji su im tu vlast dali?

Vrijeme prolazi – a priroda vlasti ostaje ista

Prošlo je više od stoljeća i pol. Politički sustavi koji su se tijekom 20. stoljeća pozivali na marksističku teoriju nisu ostvarili društvo bez klasa i dominacije kojem su težili. U mnogim su slučajevima završili upravo suprotno – koncentracijom političke, društvene i ekonomske moći u rukama nove elite.

Lenjinizam, a potom i staljinizam, ostali su među najbrutalnijim povijesnim primjerima kako se vlast manjine nad većinom može opravdavati upravo u ime oslobođenja većine. Revolucija je trebala ukinuti dominaciju, ali je u praksi stvorila novi sustav dominacije. Vlast je trebala pripadati radnicima, a završila je u rukama partijske hijerarhije koja je tvrdila da govori i odlučuje u njihovo ime.

Upravo je na tom iskustvu zanimljivo pogledati što se događa kada partijska manjina jednom preuzme vlast.

O tome je, iz vlastitog iskustva, vrlo uvjerljivo pisao Milovan Đilas u knjizi „Nova klasa“. Đilas je pokazao kako je revolucija koja je trebala ukinuti klasne razlike stvorila novu političku elitu. Ona možda nije bila klasa u klasičnom marksističkom smislu, ali je imala ono što je za stvarnu društvenu moć presudno: političku vlast, kontrolu nad raspodjelom društvenih dobara i privilegije nedostupne većini građana.

Tu se pojavljuje svojevrstan povijesni paradoks.

Umjesto nestanka odnosa dominacije, nastao je novi oblik dominacije.

Stara elita bila je uklonjena, ali njezino mjesto nije zauzelo društvo bez klasa. Zauzela ga je nova politička elita – partijska „nova klasa“.

Iskustvo Jugoslavije, kao i drugih komunističkih država, pokazalo je koliko se lako ideja oslobođenja može pretvoriti u monopol vlasti kada jedna politička organizacija sebi prisvoji pravo da govori u ime cijelog društva.

A upravo je tu možda najvažnija lekcija.

Nije dovoljno pitati tko vlada. Treba pitati i u čije ime vlada, kome odgovara i što se događa kada više nema stvarne mogućnosti da joj se moć oduzme.

Da se razumijemo, problem nije samo u tome što manjina vlada većinom.

Problem nastaje onda kada manjina počne vjerovati da je njezina vlast sama po sebi dokaz da ima pravo vladati.

Danas živimo u bitno drukčijem svijetu. Većina europskih država počiva na liberalnoj demokraciji. Imamo izbore, višestranačje, parlamente, ustave, zakone i formalno jednaka politička prava.

Dakle, problem je riješen? Hm. Nisam baš siguran.

Bakunjin nije postavljao samo pitanje tko formalno vlada. Pitao je i tko u stvarnosti ima moć. A to su dvije različite stvari.

U demokraciji svi imamo jedan glas, ali nemamo svi istu ekonomsku moć. Nemamo svi jednake mogućnosti utjecaja, iste veze, novac, pristup informacijama ni jednake mogućnosti da zaštitimo vlastite interese.

Formalna jednakost pred zakonom ne znači nužno i stvarnu jednakost mogućnosti.

I tu dolazimo do nečega što mi se čini posebno važnim.

Čovjeku ne moraš staviti policajca iza leđa da bi ga držao poslušnim. Dovoljno je da mu egzistenciju učiniš dovoljno ovisnom o poslušnosti.

Ako zna da mu od nekoga ovise radno mjesto, plaća, napredovanje ili egzistencija njegove obitelji, vrlo brzo počinje paziti što govori, kome govori i kada govori. Ne mora mu nitko izravno zaprijetiti. Dovoljno je da zna što bi mogao izgubiti.

Tako se prisila više ne mora pojavljivati kao otvorena prijetnja. Ona postaje neizgovorena mogućnost.

Čovjek sam počinje kontrolirati vlastito ponašanje. Sam bira kada će šutjeti, kada će prešutjeti ono što misli i kada će okrenuti glavu na drugu stranu.

I možda je upravo to jedan od najsuptilnijih oblika vlasti – kada vlastodavac više ne mora naređivati jer su ljudi naučili sami sebe kontrolirati.

Tada vlast više nije samo nešto što stoji iznad čovjeka. Ona ulazi u njegovu glavu.

 Umag – školski primjer “grada po mjeri čovjeka”

I sada možemo sići iz velikih političkih teorija nešto bliže – u Hrvatsku, na lokalnu vlast. A kao posebno zanimljiv primjer možemo uzeti Umag.

Što se događa kada se politička moć godinama koncentrira oko jednog čovjeka i njegova političkog kruga? Što se događa kada ljudi zaposleni u gradskoj administraciji vide odluke i postupke s kojima se ne slažu, kada smatraju da se prelaze granice prihvatljivog, ali ipak odluče šutjeti?

I najvažnije: zašto šute?

Zato što su nužno pokvareni? Zato što podržavaju sve što vlast radi? Ne mora biti.

Možda šute zato što imaju siguran i dobro plaćen posao. Možda imaju kredit. Možda imaju djecu čiju budućnost moraju osigurati. Možda jednostavno procjenjuju da im je cijena sukoba s politički moćnim ljudima previsoka.

I tu dolazimo do onog nevidljivog dijela političke moći. Nitko ne mora izrijekom reći: „Ako progovoriš, ostat ćeš bez posla.“

Dovoljno je da čovjek povjeruje kako bi se to moglo dogoditi. Tada više nije potrebno otvoreno prijetiti. Ljudi počinju sami procjenjivati granice dopuštenog. Znaju što mogu reći, a što je bolje prešutjeti. Znaju kome se ne treba zamjeriti i  kada je pametnije okrenuti glavu.

I tako nastaje nešto mnogo opasnije od jednog lošeg političkog poteza. Nastaje atmosfera.

Atmosfera u kojoj se moć više ne mora stalno dokazivati jer je ljudi već unaprijed uzimaju u obzir u vlastitim odlukama. Ako je to demokracija, onda moramo postaviti jedno neugodno pitanje:

 Koliko vrijedi formalna sloboda ako čovjek nema stvarnu slobodu da je upotrijebi?

 Naravno, Hrvatska nije diktatura. Umag nije Gulag. Svaka usporedba lokalne političke moći s totalitarnim režimima bila bi povijesno neodgovorna i intelektualno pretjerana.

Ali povijest nam može pomoći razumjeti jedan mehanizam: kako se politička moć, jednom dovoljno dugo koncentrirana, može pretvoriti u mrežu osobnih ovisnosti.

I upravo zato Bakunjinovo pitanje vrijedi ponovno postaviti. Demokracija nije samo trenutak kada zaokružimo listić.

Demokracija je ono što se događa između izbora. Je li čovjek slobodan govoriti protiv vlasti? Može li službenik reći „ne“ ako smatra da se radi pogrešno?

Može li poduzetnik odbiti politički pritisak, a da zbog toga ne mora strahovati od posljedica?

Može li građanin javno kritizirati gradonačelnika, a da zbog toga ne mora razmišljati hoće li se njegova kritika nekako vratiti njemu ili njegovoj obitelji?

To nisu pitanja samo za Umag. To su pitanja za svaku demokraciju. Jer demokracija nije samo pravo da izabereš vlast.

Demokracija je i pravo da se toj vlasti suprotstaviš.

Ako čovjek to pravo ima samo na papiru, a u stvarnom životu procjenjuje da bi ga njegovo korištenje moglo skupo stajati, onda možda nemamo problem s demokracijom kao političkom formom. Imamo problem s demokracijom kao stvarnim odnosom među ljudima.

 Još uvijek se dobro sjećam tog događaja.

Bilo je to u svibnju 2017., uoči lokalnih izbora. Skupljao sam potpise za svoju kandidaturu za gradonačelnika i uputio se na Puntu, jednom svom dugogodišnjem prijatelju i nekadašnjem poslovnom kolegi. Godinama smo zajedno putovali, radili i sudjelovali na jednom velikom projektu u turizmu.

Išao sam, iskreno, na „sigurno“. Trebao mi je njegov potpis da ispunim formalni uvjet za kandidaturu i očekivao sam da s tim neće biti nikakvih problema.

Pogriješio sam.

Odbio mi je dati potpis. Ali ono što mi je tada rekao ostalo mi je duboko u sjećanju:

„Ne mogu ti dati svoj potpis za kandidaturu jer bih imao posljedice za svoje buduće planove i projekte. Ali budi siguran da ću za tebe glasati.“

Nije me odbio zato što nije vjerovao u mene, a niti me odbio zato što se nije slagao s mojim političkim stavovima.

Odbio me jer je procijenio da bi jedan javno vidljiv čin političke podrške mogao ugroziti njegove buduće poslovne interese.

A upravo je u tome, čini mi se, sadržana cijela priča o kojoj govorimo.

Na biračkom mjestu, iza paravana, duboko sam uvjeren da je svoj glas dao meni. Tamo je bio slobodan. Njegov glas bio je tajan i nitko nije mogao znati za koga je glasao. Ali svoj potpis nije bio spreman dati.

Jedan čovjek, financijski dovoljno siguran i s vlastitim poslovnim životom, nije se osjećao dovoljno slobodnim da svojim imenom javno podrži kandidata na lokalnim izborima.

Glas je bio slobodan. Potpis nije.

I upravo ta razlika puno govori o stvarnom odnosu političke moći i osobne slobode.

Jer sloboda nije samo mogućnost da nešto učiniš iza zatvorenog paravana. Sloboda je i mogućnost da svoj stav javno izraziš, ako to želiš, bez straha da ćeš zbog toga ugroziti vlastitu egzistenciju ili buduće prilike.

Nakon tog neugodnog iskustva moji su se posjeti njemu, nažalost, prorijedili.

Danas zbog toga žalim.

Njega više nema. A mogli smo još godinama sjediti zajedno, razgovarati, prisjećati se onih lijepih starih vremena kada smo poslovno putovali, radili i usput se dobro zabavljali.

Umjesto toga, politika je u jednom trenutku ušla između nas. Ne kažem ni da je samo politika bila razlog našeg kasnijeg udaljavanja.

Ali dogodilo se nešto što mi je i danas teško prihvatiti:

politička podjela uspjela je ući u prostor u kojem joj zapravo nije bilo mjesto – između dvojice ljudi koji su prije politike bili prijatelji.

I možda je upravo to jedna od najtiših posljedica koncentrirane političke moći.

Ne mora ti oduzeti slobodu. Ponekad je dovoljno da te nauči koliko bi te mogla koštati njezina uporaba.

Što kazati na kraju?

Čini mi se da Bakunjin nije toliko zastario koliko bi se na prvi pogled moglo pomisliti.

Ne moramo prihvatiti njegovo rješenje. Ne moramo zagovarati ukidanje države niti vjerovati da bi društvo bez institucija bilo bolje od društva s institucijama.

Ali njegovu pitanju teško možemo pobjeći:

Tko stvarno ima moć?

I još važnije:

Što je čovjek spreman učiniti, prešutjeti ili odustati od vlastitih uvjerenja kada njegova egzistencija ovisi o onome tko tu moć ima?

To pitanje nije ostalo u 19. stoljeću. Samo je način na koji se moć ostvaruje postao sofisticiraniji. Manje je vidljiv, manje izravan i zato možda još učinkovitiji. Ovisnost se više ne mora predstavljati kao prisila. Može izgledati kao osobni izbor.

A u toj priči ne možemo zaobići ni medije. Jer ako govorimo o stvarnoj demokraciji, onda nije dovoljno pitati jesu li slobodni građani, službenici i poduzetnici. Moramo pitati i koliko su slobodni oni koji bi trebali nadzirati vlast.

Novinari i mediji. Portali i tiskovine.

U demokratskom društvu njihova bi uloga trebala biti upravo suprotna od uloge poslušnog promatrača. Njihova je zadaća propitivati vlast, otvarati neugodna pitanja, istraživati ono što bi vlast možda najradije prešutjela i biti korektiv onima koji raspolažu javnim novcem i političkom moći.

Ali što se događa kada medij postane financijski ovisan o onome koga bi trebao kontrolirati? Tu dolazimo do još jednog, vrlo konkretnog oblika političke moći.

Novac.

Danas postoje zakonski omogućeni modeli sufinanciranja medija kroz koje jedinice lokalne i regionalne samouprave mogu financijski podupirati određene medijske sadržaje. Sama mogućnost financiranja medija, naravno, nije problem. U demokratskom društvu javni novac može imati legitimnu ulogu u poticanju pluralizma, lokalnog informiranja i sadržaja od javnog interesa.

Problem nastaje onda kada se financijska ovisnost pretvori u političku zahvalnost. Jer novinar možda ne mora dobiti nikakvu izravnu naredbu. Nitko mu ne mora reći: „Nemoj pisati protiv mene.“

Dovoljno je da zna tko odlučuje o novcu.

Dovoljno je da zna tko raspisuje natječaj, tko dodjeljuje sredstva i tko sljedeće godine ponovno može odlučivati o tome hoće li njegov portal, njegova tiskovina ili njegov medijski projekt dobiti financijsku potporu.

I opet dolazimo do istog mehanizma.

Nitko ne mora izgovoriti prijetnju. Dovoljna je ovisnost. A kada postoji ovisnost, počinje samocenzura. Neke se teme otvore, a neke se ne otvore. Neke se odluke vlasti propituju, a druge se prešute.Dobro nam je poznato: neki se ljudi citiraju, a neki se ignoriraju. Gledamo to svakodnevno.

Jedni se političari prikazuju kao ozbiljni i odgovorni, dok se druge može prikazivati kao problematične, nekompetentne ili čak nepoželjne. Sve se to događa bez ijedne formalne zabrane i tu je zapravo servilno novinarstvo možda opasnije od otvoreno kontroliranog novinarstva. Jer ono izvana može izgledati kao slobodno, mediji postoje i novinari pišu, a članci se objavljuju. Nema cenzora koji crvenom olovkom prekriži tekst. Ali između novinara i vlasti postoji nevidljiva ekonomska računica: koliko smijem biti kritičan, a da ne ugrozim vlastiti prihod?

I tada novinar više ne mora čekati da mu netko kaže što smije napisati. On to zna sam, upravo kao službenik koji zna kome se ne treba zamjeriti. Kao poduzetnik koji zna kada nije dobro javno stati na „krivu“ stranu ili kao građanin koji zna da je neke stvari bolje ne govoriti naglas.

U Umagu je, po mom mišljenju, taj problem posebno vidljiv. Ne tvrdim pritom da su svi novinari, svi portali ili sve tiskovine takvi. Bilo bi nepravedno i neozbiljno sve ljude koji rade u medijima staviti u isti koš.

Ali ne možemo ni zatvarati oči pred pojavom servilnog novinarstva koje nastaje onda kada financijska korist postane važnija od neovisnosti.

A kada lokalna vlast financijski podupire medije, a istodobno je predmet njihova izvještavanja i političke kontrole, postavlja se sasvim legitimno pitanje:

Može li medij doista slobodno kontrolirati vlast o kojoj mu, barem djelomično, ovisi financiranje?

To nije samo pitanje novinara. To je pitanje javnosti.

Jer kada nestane kritički medij, građanin ne gubi samo jednu novinsku priču, on gubi mogućnost da sazna ono što vlast sama možda ne bi željela reći.

I zato je koncentracija političke moći opasna upravo onda kada se proširi izvan same politike. Kada počne stvarati mrežu ljudi i institucija koje, iz različitih razloga, imaju interes biti blizu onome tko odlučuje. Netko zbog radnog mjesta, drugi zbog budućeg projekta a treći zbog javnog novca koji dolazi u medij.

Tada više nemamo samo političku vlast. Imamo sustav ovisnosti.

I možda je upravo to ono što je Bakunjin intuitivno razumio bolje nego što bismo danas htjeli priznati: moć ne mora čovjeka prisiliti da bi ga kontrolirala.

Dovoljno je da ga učini ovisnim.

Čuvena talijanska ratna reporterka Oriana Fallaci, opisujući u knjizi „Razgovor s poviješću“ talijanskog političara Giulia Andreottija, zapisala je misao koja se savršeno uklapa u ovu priču:

„Istinska vlast nema potrebe za nadutošću, dugom bradom, glasurdom koji riče. Istinska vlast te zadavi svilenom vrpcom, ljupkošću, inteligencijom.“

Možda je upravo zato Bakunjin i danas zanimljiv.

Ne zato što nam nudi recept za društvo bez države.

Nego zato što nas tjera da pogledamo ispod površine formalne demokracije i ponovno postavimo pitanje koje nijedna vlast ne voli čuti:

Tko stvarno ima moć?

I možda još važnije:

Jesmo li doista slobodni ako smo slobodni samo dok se ne usprotivimo onome tko ima moć nad nama?

Jer demokracija se ne mjeri samo time koga možemo izabrati.

Mjeri se i time koliko smo slobodni reći mu – ne.

Komentar: Veljko Ivančić