Veliki blagdanski intervju s legendom rukometa Linom Červarom

Objavljeno: 26.12.2024 u Objavljeno: 22:40

Červar:“ Nadmetanje s jačim protivnikom, ili moje podcjenjivanje, najveća su mi motivacija. Uvijek sam htio biti David protiv Golijata.“

Nakon zlatne rukometne karijere, ovjenčan svjetskom slavom, naš najprestižniji trener rukometne reprezentacije Hrvatske Lino Červar –„ Mago di Umago“, svoje umirovljeničke dane provodi u Umagu. Prema onoj izreci: “Svuda pođi, ali kući dođi”, jer kod kuće je najljepše. I što radi „Mago di Umago“ kad ne radi na rukometnim terenima otišli smo otkriti u ovo toplo blagdansko vrijeme. Inspirirani skorašnjim rukometnim SP u Poreču, evocirali uspomene na prvo osvojeno hrvatsko zlato u Portugalu, rukomet koji život znači te raširili široku lepezu tema. 

Znanstveni pristup rukometu

Kako se Vaš sportski duh i stalna težnja za promjenama uklopila u umirovljenički život, daleko od parketa sportskih dvorana?

Moj istraživački i sportski duh nikad ne miruje zato i nisam u mirovini. Naprotiv, stalno sam u pokretu i intelektualno stvaram, ovdje kod kuće. Trenutno radim na tri projekta. Prvi je pri koncu, a riječ je o novoj knjizi, mojoj viziji rukometa jučer, danas, sutra. Trebala bi biti veliko iznenađenje svim čitateljima, osobito sportskim radnicima. Recenzenti tvrde da je riječ o epohalnom djelu. Napisana je drugačije, iz mog dugogodišnjeg iskustva i istraživačkog rada u rukometu. Sve se svodi na biti poseban, kao što jest moj radni opus koji je urodio plodovima. Jer nikad se nisam natjecao s drugim trenerima, uvijek sam vjerovao sebi i svojim igračima, a o svakome od nas na kraju govore postignuti rezultati. Pri čemu ističem da u sportu koji volite, morate posjedovati široko obrazovanje i opću kulturu, jer radite s ljudskim resursima. Knjiga se bavi ljudima i kolektivnim sportovima koji su, nažalost, u krizi kod nas. Istodobno održava i povezanost igrača sa životom u zajednici jer sport je važan segment života.

Biti poseban, to bi trebao biti svatko od nas. Ali što naglašava Vašu posebnost u rukometu?

Pojasnit ću na jednom recentnom primjeru. Nedavno sam sreo dr. Ranka Rajovića iz NTC, (Nikola Tesla centar; autor NTC spoznaje suvremene medicine iz područja neuroanatomije, neuroendokrinologije i neurofiziologije ) koji je održao u Umagu seminar za učitelje i pedagoške djelatnike, a njegovo se učenje temelji na načinu razvoja divergentnog mišljenja i brze primjene funkcionalnog znanja u životu kod mlađe djece. Kako preko primarnog učenja u igri potaknuti djecu da brže razmišljaju, rasuđuju, procjenjuju i imaju sposobnost brzog povezivanja činjenica? Dakle, kroz igru razvijaju umne sposobnosti. Upravo sam to nastojao primijeniti u sportu. I možda sam jedini koji se bavi tom problematikom, a inspiracija mi je bila proučavanje američkih znanstvenika koji su procijenili da mi kao ljudi od vrata prema dolje vrijedimo oko 100 tisuća dolara, a od vrata prema gore, dakle mozak i um, su neprocjenjive vrijednosti. Uzmimo moj primjer. Najčešće sam se nalazio u poziciji Davida protiv Golijata kojega nisam mogao pobijediti na snagu, jer je fizički bio znatno jači. Za nas u rukometu „Golijati“ su reprezentacije Njemačke, Francuske…. S njihovim oružjem ih nisam mogao savladati, ali sam smatrao da je moje područje napretka i gdje mogu biti dominantan -mozak i um. Um je mentalno tijelo kojega treba trenirati svakoga dana. Rukometni trening nije samo kondicijski, to je ustvari treniranje uma, tu ima prostora napretka kod igrača. I to je bio moj djelokrug rada i učenja primjene metode NTC-a u igri, što povezuje mene i dr. Rajovića. Mislim da sam jedini radio eksperimente na polju mentalne snage igrača. To pojašnjavam u knjizi.

Možete li to malo podrobnije približiti čitateljima?

Drugim riječima, u sportu razvijam u igrača tzv. duboke crvene regije putem mozga, odnosno kognitivnih sposobnosti i misaonog procesa. Referiram se na percepciju, anticipaciju, pažnju i pamćenje. A taj misaoni proces se sve više skraćuje i kako vrijeme odmiče uskoro će prostor za elaboraciju mišljenja biti sve kraći. A brzina donošenja odluke je važna svugdje, a da na spominjem koliko je to bitno u igri. Fokusiran sam i na razvoj perifernog vida kod igrača, širokog opsega horizontalnog vidnog polja. Vidjeti puno ispred, iza i pored sebe. Sve to utječe na krajnji sportski rezultat.

Treći najbolji govornik u Hrvatskoj

To je jedan od projekta na kojemu intenzivno radite, ali drugi projekt kojim se bavite su i motivacijski treninzi.

Točno. Istraživački se bavim motivacijskim treninzima za sportske radnike/trenere, menadžere i direktore velikih kompanija i korporacija. Nedavno sam održao motivacijski trening za 57 direktora/menadžere iz Maistre u Rovinju. Govorio sam 45 minuta za govornicom, bez treptaja bez papira, šablona, nadahnut temom i interakcijom. 

Sudionici su bili naprosto zadivljeni mojim nastupom, komunikacijskim vještinama. Moram istaknuti da iza takvih nastupa, stoji veliko znanje, priprema i iskustvo kao i trenutna inspiracija. No, moje retoričke sposobnosti nisu od danas. Još kao student proglašen sam za trećeg najboljeg govornika u Hrvatskoj. Prvi je bio Ivan Zvonimir Čičak, drugi Dražen Budiša, a ja treći, tada sve studenti. Čitav život učim, usvajam nove vještine i ulažem puno u sebe. Imam veliku biblioteku u Umagu, a jednako tako i u Zagrebu. Uz nju mi je mala teretana, pa dnevno i vježbam. Morate biti neprestance u “igri”, u protivnom ćete brzo ostarjeti. Dobra mi je ona izreka:”Quelli che credono che il calico si giochi solo con i piedi sono come quelli che credono che i scacchi si giochino con le mani” (Oni koji vjeruju da se nogomet igra samo nogama su kao oni koji vjeruju da se šah igra rukama.”. Je li to baš tako? A gdje je tu mozak?.

Trener luzer i „kikiriki“ igrači na putu do krova Svijeta

Vratimo se rukometu. Hrvatska je domaćin Svjetskog rukometnog prvenstva koje počinje 14. siječnja i trajat će do 2. veljače 2025. godine u Poreču, Zagrebu i Varaždinu. Podsjetilo nas je to na vaše prvo osvojeno svjetsko zlato u Portugalu 2003. godine. Kao gotovo nepoznat trener, takoreći luzer, se prihvatili u 2002. uloge izbornika. Kako ste pristupili igračima i razvili tako fenomenalan odnos u vrlo kratkom vremenu?

 Kao prvo, istaknuo sam da nisu dobili trenera koji je osvajao medalje, ali nisu ih osvajali bogami ni oni. U času preuzimanja reprezentacije bili su zadnji, iza Izraela. Dakle, 16. od 16. ekipa. Smatrali su ih luzerima i autsajederima, a za mene su čak govorili da ne mogu ni ovce voditi, a kamoli složiti tim. Moje imenovanje za novog izbornika rukometne vrste preneseno je u jednoj rečenici, i to na dnu stranice u Sportskim novostima. A sada pumpaju ta imena na naslovnicama. Onda sam igračima objasnio svoju viziju. I zajedno smo postepeno počeli pretvarati tu negativnu stigmu, negativnu motivaciju u pozitivnu. Uvjerio sam ih da ćemo napraviti taj iskorak i pokazati svima koliko vrijedimo, ukoliko me budu slijedili. A za takvo što morate imati jaku viziju da ih zaintrigirate. Bio sam na velikom ispitu izdržljivosti dokazivati svoju mentalnu snagu onima koji su nas htjeli omalovažiti, demolirati. Sjećam se Metličića, a to piše u mojoj knjizi, rekao je nakon što sam ih preuzeo: „Lina smo prihvatili jer je bio drugačiji. Kao nitko od ovih koji su nas do sada trenirali.“ I Balića su neki huškali protiv mene da sam agresivan, lud, maltretiram ih… Odgovorio im je:“ Znate li s koliko se igrača igra u polju? Sedam. A Lino je osmi igrač. Zašto ne igrati s osam, protiv sedam njihovih'!“ Oduvijek mi je u životu nadmetanje s jačim protivnikom, ili kad me podcjenjuju, bilo najveća motivacija. Uvijek sam htio biti David protiv Golijata. To sam i njima govorio. Važno da nam je to postala zajednička vizija. Komunikacija je morala biti dvosmjerna i tu smo se usuglašavali. Sinergija je jedinstvo. Ako se kuća sruši ostaje zbroj dijelova kuće, a to nije više jedno. Tako vrijedi i za tim. Ako svako vuče na svoju stranu to više nije tim, nema jedinstva i sinergije. To je ta temeljna potreba u timskom radu. Međusobno pomaganje i suradnja je ključ trajnog uspjeha u životu i trenerskom životu. Bez toga nema ništa. I to je bila ta moja misija kao trenera i shvatili su da tako funkcioniram i u životu. Za mene je čitav život misija. Svrha življenja, a ne samo karijera. Pa kad su jednog mog igrača tada upitali zašto ste vi Lina toliko slijedili, odgovorio je da je ista želja bila u svima, da pokažu koliko vrijede, ali ne samo kao igrači, nego kao i ljudi. Znači, uvijek treba gledati koja je tvoja uloga kroz život, a ne samo kroz rukomet. U toj neprestanoj životnoj igri gradiš vjeru u sebe i samopouzdanje. A to samopouzdanje raste u timu i veliko je koliko se dokazuješ uspjesima. A mi smo to zajedno dokazali da smo tim iz snova. Prije svega važno je znati da su to bili momci manje-više bez visokog obrazovanja. Goluža mi jednom prilikom rekao: „Nisi normalan. Ti si od dibidus ljudi napravio svjetsko čudo.“ E to su izazovi koje volim u životu. Svaka negativna situacija je veći motiv za moju borbenost. I danas, igram tenis s mlađima od sebe i boljima od sebe, a nikako sa starijima i lošijima. To je za mene izazov.

Foto: Hrvatska pošta

Sa svim tim spoznajama i iskustvom, vidimo da je  jako slojevita uloga trenera. Tko je ustvari taj izvrstan trener?

Kao prvo morate sami sebi zadati visoki cilj. I to sam si zadao. Bio sam dobar s Tomislavom Ivićem, trenerom Hajduka i kazao mi je da bih ovakvim načinom rada za sedam dana prokuživši sve igrače Hajduka, nedvojbeno mogao trenirati i Hajduk i postati prvakom. Znači, dobar trener je onaj čovjek koji ima snažan utjecaj na igrače. Ukoliko nemate utjecaja na igrače, osobito kad vam porastu ambicije, npr. težite srušiti prvaka svijeta, dolazi do izražaja koliko je strašno velik utjecaj trenera na ekipu. Pustite znanje kompetencije, vještine, stavove… Taj utjecaj je najbitniji, jer vaši su zahtjevi visoki tj. veći, i oni vam moraju slijepo vjerovati, i sebi naravno, jer svi zajedno želimo i moramo iz te borbe izaći kao pobjednici. Važno je znati da sam kao trener od uprave uvijek tražio slobodu odlučivanja, jer u protivnom ne bih mogao biti kreativan i inovativan. Nisam li samostalan ne mogu izgrađivati svoje samopouzdanje, jačati svoj cilj, a kamoli kod igrača. Uloga trenera je da bude prvi čovjek kolektiva i sustava. I ponosan sam na to što sam kod dosta igrača, ne kod svih, ali kod mnogih utjecao i na njih kao ljude, životnu karijeru tj. privatne živote. Znači, pravi trener nije samo suradnik, navigator znanja, facilitator, on je znatno više. Meni je to uspjelo postići jer sam  primarno učitelj (nastavnik hrvatskog jezika op.a.) i pedagog po profesiji te ujedno zamjenski roditelj.

Dobar trener mora biti i izvrstan motivator, rekli ste.

Itekako, jer motivacija i njeno uporište u  zadovoljstvu pokreće igrače, sve djelatnike, radnike i učenike na izvrsnost, na maksimalno davanje sebe. Samo jaka motivacija može podići razinu izvrsnosti i odgovornosti. (Enjoyment at work.) Uživanje u poslu. To je pokretač, magična riječ. Međutim, ako čovjek previše razmišlja o sebi, a manje o drugima, tj. nema timskog duha i kemije u timu, ništa od svega, od cilja. A to može pokrenuti samo vrhunski trener koji je kompetentan, pun znanja i vještina što na kraju potvrđuju rezultati. Osvojio sam tri zlata i pet srebra s hrvatskom reprezentacijom!

Doživljaj radosti u dubokoj tišini

Koje trenutke osobito pamtite nakon svjetskog zlata u Lisabonu?

Pamtim premijera Ivicu Račana, kojega sam izuzetno cijenio kao čovjeka i političara. Strašno me volio. Tada mi je prije finala rekao da zna da ću pobijediti, da sam u naponu snage, uživam njegovo veliko poštovanje i postat ćemo svjetski prvaci u Lisabonu. „Moram ti doći dati podršku u Lisabonu“ rekao je. Poslije pobjede u finalu došao je pozdraviti dečke. Obratio se: „Pozdravljam sve, čestitam i ponosan sam što imamo mi našeg Ćiru.“ Na što sam odmah reagirao da sam ja Lino. Istog trena se ispravio. Bilo je to jako simpatično, jer Ćiro je bio do tada najveća hrvatska trenerska zvijezda nogometa.

Koja vam je medalja najviše prirasla srcu? Kakav je osjećaj popeti se na krov Svijeta?

Pamtim dva momenta nakon osvajanja Svjetskog prvenstva u Portugalu tj. Lisabonu. Naravno da su tad dojmovi bili najsnažniji i ta medalja najdraža. Ulazimo u hotel nakon svjetske pobjede, a slijede nas Nijemci koje smo dobili u finalima dva puta u kratkom vremenu. Oni se prvi približavaju liftovima i, što su napravili? Odmaknuli se nama pobjednicima, da uđemo prvi. Kakav respekt! Drugi moment desio se za šankom. Već su došli brojni navijači i političari, i počelo se feštati. Ja sam se pod nekom izlikom izvukao i vratio u sobu. Jednostavno nastavio uživati u svojoj samoći. Uživati neometano u ostvarenju svog dječačkog sna. Opuštati se i procesuirati sav trud, odricanja i godine uloženog rada u rukomet. Neki kažu da je to reakcija zbog snažnog ega, ali ja sam to svoje emotivno stanje morao proživjeti sam i racionalizirati, opisao sam to u svojoj knjizi. Isto je bilo i u Ateni. Nisam slavio s igračima na bazenu, nego u tišini. Možda svoju duboku radost na taj način najbolje čujem i manifestiram u tišini. Naravno, normalno je da se momci moraju otkačiti i veseliti zajedno. Bez njih ne bi bilo tog uspjeha, niti bih ja bio to što jesam. Jer što je general bez vojske ?  U Ateni smo proglašeni počasnim građanima Atene i bili smo olimpijski dream team. Odskakali smo od ostalih, već  od prve utakmice. U osam utakmica dobili smo osam pobjeda. I to sve  zahvaljujući jednom treneru luzeru i „kikiriki“ reprezentaciji. Uništio sam sve pred sobom i u 18 mjeseci osvojio svjetsko i olimpijsko zlato. Pa kome je to uspjelo u tako kratko vrijeme?!

I je li najljepše svoje uspjehe proslaviti doma?

Nikad ne mogu zaboraviti kako smo u Umagu proslavili zlato iz Portugala na onom dočeku koji ste priredili na Trgu slobode. Trebao sam stići u 10 ujutro, a došao sam u navečer na Trg slobode zbog mećave na putu, masa je čekala. Na bini je bio i Jura Radovčić, onda su braća Janko i Rozi zapjevali pjesmu posvećenu meni „Mago di Umago“, a  pjevali su mi ju i na dočeku u Zagrebu. Teško je opisati te valove emocija koji su me tada obuzimali. Došao sam iz malog grada, pa ostvario nenadmašan svjetski trijumf. To je pouka i malim ljudima da u provinciji ima puno talentiranih ljudi koji nikada nisu dobili svoju priliku, ono što su zaslužili jer vrijede, samo zato što nisu imali nekog da ih gurne. Zato sam ponosan na to što mene nitko nije gurnuo, nego zato što sam to izazvao i postigao svojom kvalitetom rada. Drznuo sam se i osvojio prvenstvo svijeta, a slično je bilo i u Makedoniji gdje sam s Metalurgom osvojio Europu, pobijedili Barcelonu i PSG (SEHA kup), sve što se dalo pobijediti.

Dvoličnost uprave i političara

Spomenuli ste mi da Vas dosta ljuti politička propaganada nakon postignutih uspjeha naših sportaša? Kite se tuđim perjem?

Po mome je sramotno za nas uspješne i vrhunske svjetske sportaše, Modrića, vaterpoliste, rukometaše, nogometaše da nam političari prisvajaju naše uspjehe govoreći da promoviramo našu domovinu u svijetu. Kaznio bih neke za takve izjave! I Urugvaj je bio prvak svijeta u nogometu i olimpijski pobjednici, ali im je opet život ostao isti. Ne pamti nas svijet, a prošao sam cijeli svijet, po sportskim uspjesima, nego nas vrednuju kroz stupanj ljudske slobode, demokracije, pluralizam, razvijenosti gospodarstva, mito i korupciju, dakle ima puno jačih i važnijih komponenti s kojim se neka država treba dičiti. Mislim da je ova neka vrsta zloporabe naših uspjeha i skretanje problema s kolosijeka da bi si prisvojili zasluge kada se s nama fotografiraju, a kad nas treba „maknuti“, onda s tu opet oni, ali na jedan suptilan i perfidan način. Dvolični su. Pa evo, kazat ću glasno da su zlorabili i moje uspjehe. Kad su prilikom mojih nesuglasja s Hrvatskim rukometnim savezom odabrali stranu šefa u sjeni, oni su zloupotrijebili mojih 50 godina rada s djecom i igračima. Otkuda njima to pravo? Jesu li ti koji upravljaju rukometnim savezom i njima skloni političari bolji učitelji za rad s djecom od mene? U Italiji sam od sportske talijanske federacije dobio najviši orden kao vitez sporta i također nagradu Europske rukometne federacije kao jedini od trenera.

Ali pukla je ljubav u Hrvatskom rukometnom savezu s Vama. Nisu Vas nakon svega prepoznali kao izvrsnog trenera-pedagoga za rad s mladima.

Nažalost, uprava HRS zapravo sa svim svojim projektima, makinacijama, promjenama  trenera to uskraćuje djeci i budućim talentiranim igračima da steknu nova znanja.

Juraj Radovčić, najveći uzor!

Gdje su po Vašoj ocjeni, najstrastveniji navijači?

Makedonci definitivno. Oni bi život dali za rukomet!

Javljaju li Vam se neki od vaših „zlatnih“ rukometaša. Jeste li još u kontaktu s njima?

Pratim ih…Često me puta pitaju kad će knjiga izaći jer ih zanima hoće li se naći u njoj.

Tko je Vama bio najveći rukometni sljedbenik?

Nedvojbeno profesor Jura Radovčić iz Umaga, iako sam bio njegov najveći oponent. To je nevjerojatan čovjek, velikan rukometa koji nas je „natjerao“ da svi u Umagu igramo rukomet. Međutim, ja sam mu se uvijek protivio jer nisam igrao što sam htio. Igrao sam krilo, a htio biti graditelj igre, produžena ruka trenera, no on mi je govorio da imamo visoke igrače na toj poziciji poput Ivana Rupene Dživa , Rina Božića… A ja bio mali, nikakav pored njih. Uvijek sam bio izravan, a on diplomat, pa sam rekao jednom nasamo u svlačionici: „Oni jesu veći od mene treneru, ali nisu rukometno pamteniji. Profesore, dokle god nisam zadovoljan uvijek ću se protiviti. Igrat ću, ali neću krilo…“ i tako cijelo vrijeme. Jura je držao uvijek odmak od igrača, distancu, no jedini s kojim je bio blizak i s kim je obavezno sjedio u autu sam bio ja. U hotelu isto, u autobusu isto… U svom posmrtnom govoru je zatražio da se istakne koliko mu je drago što je trenirao Lina Červara. To me duboko ganulo.

A ostali sportski uzori?

Uzori mi nisu samo treneri kao Aleksandar Nikolić, Vlado Stenzel (Štencel), Zoran Tuta Živković, nego i veliki igrači koje morate respektirati poput Modrića Pamtim ga kao nepoznatog igrača Zagreba. Već tada, onako mali i sitan djelovao je kao čovjek koji zna što hoće. Interesantan mi je Đokovićev pobjednički duh, spartanski rad. On je trener samom sebi, čovjek koji se žrtvuje za rezultat, čak se i po prehrani to vidi. Zatim Nadal sa svojom nečuvenom borbenošću. Strašno mi imponiraju i biciklisti Tadej Pogačar i Primož Roglič, dvoje slovenskih biciklista najboljih na svijetu. U košarci Luka Dončić, pa i u odbojci su Slovenci pri samom vrhu, a koliko su manji od nas, no imaju vrhunske sportaše. Imaju radnu etiku. I naravno, neoprostivo bi bilo ispustiti najveću od svih Janicu Kostelić u tom nizu. Radujem se mladim sportašima koji velikim trudom i naporima dolaze do vrhunskih rezultata.

Život danas u gradu rukometa

Pratite li umaški rukomet danas?

Da, pratim. Polako se bude. Vratio im se naš legendarni Sirac (Mario Sirotić), kao trener. Bio je moj igrač neko kratko vrijeme. Postigao je i osvojio svjetska zlatna odličja s našom rukometnom reprezentacijom gluhih. Gledao sam umašku ekipu i mislim da su na dobrom putu. Jedino bi im lokalna zajednica trebala pružiti još veću potporu. Umag ima tradiciju rukometa i želio bih da se vrate u prvu ligu. Pozdravljam ih i dajem veliku podršku.

Bavite li se kakvim sportom u slobodno vrijeme jer ste u zavidnoj formi i mladoliki?

Bavim se tenisom, vježbam na traci redovito, vozim bicikl, igram šah… Drži me još uvijek nevjerojatna strast, da još dublje proniknem i spoznam posao koji volim i promišljam nove rukometne metode kako ih ja vidim da bi trebalo primijeniti u praksi,  povezujući didaktiku i vježbe. Spajam teoriju i praksu. Reafirmiram ulogu treninga jer ne mogu svi jednako vježbati što je bitno kod intenziteta vježbanja. U svojih 50 godina rada razvio sam viziju kvalitete i inovativnih ideja. Uvijek iznenaditi protivnika nečim novim. Stoji da su nas, recimo Francuzi više puta pobijedili, ali oni imaju 80 milijuna ljudi, a ja sam njih pobijedio inovativnošću. Osim toga, mi kao država gotovo ništa ne ulažemo u rukomet i infrastrukturu. Recimo, Danska tu prednjači. Zato je naš uspjeh puno veći od francuskog. Ima epsku vrijednost.

Nada i obitelj stupovi života

Bije Vas glas da niste bili skloni sjediti s kolegama iz sporta po kafićima i ispijati kave i koješta pričati. Što mislite o tom komentaru?

Istina. Nemam vremena za to. Nisam nikad bio čovjek od kafića. Vrijeme „gubim“ kući. Vani se obično rekreiram i reaktiviram. Dan mi je prekratak. Kasno liježem i nerijetko noću ustajem i pišem. Da ne zaboravim do jutra. Unutrašnju mudrost slušam. Evo, već imam materijal za novu knjigu. Držim se savjeta: “Nikad ne dozvoliti da se čaša napuni do kraja“. Jer onda ne bih imao što više naučiti. Nema li onog raspona između stvarnosti i slike budućnosti, onda nema prostora za djelovanje. Navikao sam sresti se s prijateljima iz mladosti ili starijim sugrađanima u gradu, kafićima da ih pozdravim. Kratko popričati, utješiti ih kada mi se požale i pružiti neku nadu u toplom razgovoru. Nadu treba hraniti jer ako se nada ugasi onda se ugasi i čovjekova energija. Uvijek sam držao do toga.

Bavili ste se i novinarstvom. Kakva je razlika između novinarstva danas i onoga u vaše doba?

Ni danas, kao ni nekad u doba „mraka“ novinari nisu posve slobodni. Jer glavnu riječ ima vlasnik novina i njegova produžena ruka glavni urednik. U novinarstvu se puno radi s osobnim mjerilima, osobito kad se novinar nađe licem u lice sa sugovornikom. Recimo, u nekom tv studiju jedan na jedan. Nema tu pluralizma. Pa ne može jedan novinar odlučivati o pravdi i vrijednostima ili njegov sugovornik. Često puta ima naručenih tekstova. Pošteni nisu spremni platiti cijenu kao nepošteni, jer je prevelika ta cijena. Nepošten čovjek će ukrasti, muljati i ti novinari koji pišu morali bi vidjeti što je taj čovjek napravio, izvidjeti pozadinu svega. Nikome nije ništa s Neba palo ili Bog tek tako dao. Premalo je objektivnog pisanja i nezavisnog.

Obitelj vam je zapravo na prvom mjestu. A što mislite o onoj uzrečici da iza svakog uspješnog muškaraca stoji uspješna žena, primjerice kao jedna Klaudija.

Sve što ste naveli je neosporno. Obitelj je najveće bogatstvo koje čovjek ima. Moja supruga Klaudija je sigurno najzaslužnija za moje uspjehe. Ona mi je najveći podupiratelj, oslonac i čuvar leđa. Uvijek me strpljivo pratila i slijedila.

Božić je i nova godina na pragu. Iskreno držite do vjerskih običaja i tradicijskih vrijednosti. Što biste u ovo vrijeme nade i zajedništva poručili našim čitateljima?

Nikad nemojte odustati od sebe, prihvatite svog bližnjega kakav je i jačajte obitelj i zajedništvo, jer onda imate sigurno sklonište u zajednici. Promatrajte prirodu, sav taj sklad i red. Ptice zajedno brže lete na jug, u tople krajeve nego jedna usamljena ptica. Lete zajedno jer koriste zračene struje stvorene mahanjem njihovih krila. Veliki sam vjernik i mislim da čovjek ne može bez Boga i da me on iznutra krijepi i osnažuje. Upamtite, uvijek kad vam se učini da ste u bezdanu i beznađu na kraju tunela postoji svjetlost. Jednom sam prilikom 2020. u crkvi svetog Josipa u Karlovcu svjedočio svoju vjeru i govorio o važnosti obitelji, i to na oltaru pred tisuću ljudi. Volio bih da ovih blagdanskih dana u duhu Božića i njegovog smisla izdvojite malo vremena i pročitate što sam rekao. Link: https://karlovacki.hr/lino-cervar-u-nacionalnom-svetistu-svetog-josipa/

Čestit Božić i svako dobro svim čitateljima u novom ljetu. Nemojte smetnuti s uma da nema jake Hrvatske bez moralno zdrave i zadovoljne hrvatske obitelji neovisno o nacionalnosti, ideologiji i svjetonazoru!

Razgovarala: Sanja Bosnić