Uz Svjetski dan učitelja. Učenici – profesori, znatno više od toga

Izdvojeno :

Objavljeno: 05.10.2023 u Objavljeno: 20:34

Foto: Proslava 45. godišnjice mature s Mirjanom

Ispovijest učenice

Povodom Svjetskog dana učitelja prvi put objavljujemo u digitalnom obliku ispovijest učenice Sanje Bebe Bosnić posvećenu profesorici - razrednici dr.sc. Benjak i prijateljici Mirjani. Posveta je napisana 2019. godine povodom njezina 70. rođendana, a tiskana je u Zborniku radova Ususret dijalogu posvećenom Mirjani Benjak. Zbornik je publicirao Muzej − Museo Lapidarium, Filozofski fakultet Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli i Filozofski fakultet Sveučilišta u Ljubljani.

Kroz portretiranje profesorice i prijateljice Mirjane Benjak, nastalo iz osobnog iskustva, čitatelju se praktički višeslojno otvara pogled na značajnu ulogu učitelja i nastavnika pri formiranju osobnosti učenika s kojom kasnije sazrijevaju u odrasle ljude. Iako, pomalo neobična intimna priča, daje jasan uvid u odnos učenika i nastavnika, prožet poštovanjem i uvažavanjem koje danas blijedi.

Naše dvije ljubavi prema Mirjani Benjak

Uvijek smo u njoj voljeli dvije osobe. Profesoricu Benjak i našu Mirjanu. Tako je ostalo od našeg prvog susreta u prvom razredu opće gimnazije u školskoj godini 1974./75., pa sve do današnjih dana. Bili smo posljednja generacija gimnazijskog usmjerjenja. Nakon nas, učionice u Srednjoškolskom centru „Vladimir Gortan” Buje zaposjeli su Šuvarovi reformisti. Posljednja povlaštena obrazovna klasa, govorili bi nam profesori misleći pritom na opseg znanja i opće kulture koju će nam prenijeti. A oni su, pak, bili povlašteni jer su dobili pun razred odlikaša. Čak četrdeset. Naime, među nama nije bilo vrlo dobrih učenika. Bio je to divovski razred ili mamut razred kako su ga tada zvali. Unatoč tomu u gimnaziju smo stigli s određenim zazorom i bojazni. Vladao je iracionalni strah i neugodan osjećaj obojan zastrašujućim pričama prekaljenih maturanata koji su nam opisivali profesore kao iznimno strogei krute sveznalice od kojih treba bježati na suprotnu stranu ulice pri slučajnom susretu u gradu.

„Bit ćeš odmah ispitan sljedeći dan jer te ugledao kako šetaš gradom umjesto da sjediš kući i učiš”, znali bi nam govoriti i sjećam se da smo tu tvrdnju prihvatili zdravo za gotovo, kao nepisano pravilo kojega smo se pridržavali. No koliko god se taj odnos s profesorima temeljio na strahopoštovanju, bio je i sasvim normalan jer smo gajili strašan respekt prema njima i na neki su fluidan način predstavljali za nas žive ikone, a srednja je škola bila uzvišeni hram znanja. Zaista je njihovo znanje i autoritet u nama budio svijest o postojanju neprocijenjive intelektualne i duhovne snage koja nas je vodila i oblikovala u zrele i odgovorene ljude spremne za preuzimanje svojih novih životnih uloga.

Frajerica s konjskim repom

Naš prvi razrednik, zanosni Jakov N., profesor hrvatskoga jezika i književnosti samo nakon tri mjeseca razredništva i profesorskog rada napustio je školu i naš razred. Kasnije smo od maturanata saznali da je savio novo ljubavno gnijezdo. U to sam vrijeme svoje nakupljene rečenice i misli kao hrčak skupljala bilježići ih u dnevnik pa sam zapisala tog dana:“...Nitko nije ni slutio da je naš razrednik planirao odlazak. Rastanak je bio neočekivan, ali nismo bili jako razočarani. Ustvari, tri su mjeseca bila prekratka da bismo razvili neki prisniji odnos s razrednikom. Znam da smo mi cure osjećale malo tuge jer nas je privlačio svojom pojavom. Ne zato što je bio neka faca, već zbog svog samozatajnog stila i načina ophođenja. Mirnoća, baršunasti glas, sanjiv pogled dok je predavao, izvrsna dikcija. Bio je to pravi pjesnički nastup i mi smo se klinke palile, kao na lorda Byrona. Potajno, mislim, i platonski zaljubile. Taj novi i nepoznati osjećaj nije više imao oblik dječjih simpatija, već je prvi put razotkrio slutnju žene u nama. Lkanulo nam je što je otišao. A kao njegova zamjena dolazi nam neka mlada profesorica Mirjana Benjak, šaputalo se. Tek je završila fakultet i prvo smo joj razredništvo. Pričaju da je stroga i očarana Krležom..."

Frajerica s konjskim repom

Kad je ušla u razred upamtila sam tri detalja. Platinasto plavu kosu svezanu u konjski rep, moderne, zategnute traperice koje se šire u trapez. Zampa d` elefante. I duboke plave oči blistave poput safira, ali oštrog pogleda. „Hm, baš me zanima zašto bi takva frajerica bila opsjednuta Krležom, tim dosadnim likom koji kopa po grobovima naših djedova...“ Ostavljala je dojam progresivne osobe, ali linearnih emocija.

Zaista, prvi je razred protekao u odmjeravanju snaga i formiranju odnosa koji je unatoč maloj razlici u godinama, bio nepremostiv za dublje zbližavanje s profesoricom i razrednicom Mirjanom. Na samom je početku djelovao kao napeta gumena nit čijim bi pucanjem, najvjerojatnije svi prasnuli u smijeh i odahnuli. No, ona je shvatila ozbiljno svoju ulogu profesorice, a mi učenika i to se nije dogodilo. A bilo je pokušaja omekšavanja tog odnosa duhovitim upadicama ili mačističkim ispadima naših momaka kojima je glas mutirao, a dlačice na licu počele rasti sve brže, gušće i oštrije. I hormoni su ih nekontrolirano pucali te bi znali prilikom njezina pisanja na ploči, pantomimski, njoj iza leđa, izvoditi pokrete kao da uzimaju mjeru njezinih oblina požudno uzdišući. Malo iz zafrkancije, a malo jer je u njih,valjda, počeo zalaziti neki mladi Werther. Okrenula bi se i pogledom „ustrijelila“ ponekog frajera te bi razredom zavladala tišina. Bila je autoritativna, što jest, jest. Osjećaje na satu nije ni najmanje pokazivala i prvi je razred gimnazije protekao u našem marljivom učenju školskog gradiva, fonetici i morfologiji te uzbudljivom pisanju školskih zadaćnica jer bilo je zaista intrigantnih tema.I danas pamtim jednu, naslova koji me starenjem sve više zaokuplja: „Početak je kada sam se rodila, a kraja zapravo nema...“

Točka preokreta

Tog ljeta, po završetku prvog razreda gimnazije, na ljetnim praznicima nisam razmišljala o našoj razrednici i profesorici. No početak nove školske godine započeo je zloslutno. Netko je pustio balon u zrak, odnosno vijest, da će naš brojčano veliki razred podijeliti u dva manja za što je postojala objektivna mogućnost. Formirat će se drugi A i drugi B. Vijest se širila munjevitom brzinom i bili smo u panici. Dali smo si obećanje da to nećemo dopustiti i da nas od razrednice neće rastaviti. Prvi smo put iskazali tu bliskost, zajedništvo i povezanost s njom te neizgovorenu želju da nas obujmi i zagrli kao ptica raskriljenim krilima svoju mladunčad. Srećom pa se to nije obistinilo, a kasnije smo saznali da se naša razrednica energično borila za svoj veliki razred i oduprla svakom pokušaju cijepanja na dva manja. Bila je to i točka preokreta u našem odnosu. Nadišli smo kompleks balavih remaca te u drugi gimnazije ušli odrasliji, a profesorica i naša razrednica Mirjana kao da se malo smekšala i pripitomila. Pogled joj je znao biti topliji, osmijeh spontaniji, razgovor neposredniji. Sve se postepeno mijenjalo i zato ne pamtim točan trenutak u kojem se desilo, da je odjednom, ona postala naša Mirjana. Na satu hrvatskoga jezika i književnosti nastavila je biti profesorica i nismo uživali ni jednu povlasticu, dok je kao razrednica bivala sve veća prijateljica Mirjana kojoj smo se mogli povjeriti i ravnopravno dogovarati te odlučivati o svemu. O čajankama, izletima, maturalnoj zabavi i haljinama, maturalnom putovanju po Jugoslaviji, problemima s drugim profesorima, ispravljanju loših ocjena...a ona se borila kao lavica za nas i suprostavljala kolegama profesorima kad su se usudili izustiti nešto loše protiv njezinih učenika. Mislim da se skupa s nama, na svoj izvana zamaskirani način, duboko radovala našim uspjesima te proživljavala naše neuspjehe i tugu.

Razgovor s likovima iz Krležinih djela

Preko ljeta smo znali nabasati k njoj u Novigrad jer nam je bilo dugo dočekati jesenski susret i početkak nove školske godine. Odlazili bi na plesnjake, od Kanegre do Novigrada, plesali uz glazbu grupe Boney M i njihov glazbeni hit Rivers of Babylon, ali je najljepši bio kraj večeri u njezinom dnevnom boravku prepunom knjiga s ogromnom zidnom tapetom s koje nas je vrebala fotografija šume stvarajući poseban ugođaj opuštenosti u prostoriji kao da smo na nekom izmaštanom izletu u prirodi. Večera na travi. A vodili smo ozbiljne razgovore, komentirali naslove knjiga, glumili i izmašatali neponovljive stihove, kao nekad Vidrić u transu u nekoj zadimljenoj kavani. Povratak na nastavu uvijek je vraćao profesoricu na pijedestal kojoj smo persirali i nikada je nismo uspjeli privoliti da se prepusti osobi koju smo poznavali izvan škole. Učenici iz susjednih razreda iščuđavali su se zbog "kolčina" koje nam je dijelila, jer su znali da smo privatno bili na "ti". Tako je bilo razdoblja kada smo imali veću kolekciju jedinica iz hrvatkskoga jezika, nego iz matematike i fizike. Cifra je narasla u četvrtom razredu gimnazije kada je slavodobitno uvela u učionicu svoga književnog uzora Miroslava Krležu. Blistala je pri obradi njegovih djela, uživljvala se u likove koje smo uz malo mašte mogli vidjeti kako defiliraju razredom, od Filipa Latinovitcza, Vida Trdaka, barunice Castelli, svih Glembajevih...Iako smo već bili pred fakultetom, nakon romantičara, impresionista i realista, ove mračne teme oko Prvog svjetskog rata i poraća djelovale su odvratno i deprimirajuće na nas. S godinama su pojmovi i značaj Krležinih djela u povijesnim okolnostima hrvatskoga naroda sazorili i počeli izlaziti iz ladica naše prošlosti na kojima se bila nakupila prašina. Davno nastale krležijanske sintakse postajale su nam sve jasnije i određenije u svojoj univerzalnoj dimneziji. Danas bismo mogli mahati Krležinim zastavama u znak naše pobjede!

Put u središte tajanstvenog srca

Mislim da je rastanak s Bujama nakon mature i naš odlazak na razne fakultete po Hrvatskoj i Sloveniji više pogodio nju, nego nas pred kojima je bio novi početak uzbudljivoga života, osamostaljenje i široki horizonti kojima smo stremili u želji da osvojimo svijet. Održavala je direktene kontakte s nekolicinom nas odabranih studenata, a mi s ostalima, i tako smo u koncentričnim krugovima bivali povezani. Sjećam se da mi je poslala na Filozofski fakultet u Split razglednicu Buja, a na poleđini je svojim krasopisom ispisala na koji su se faks uspjeli upisati neki od učenika, pa zaključila kako je u Bujama pusto bez nas, i još pod P.s. dopisala:“...Neka ti bude krivo što se nisi upisala na Akademiju dramske umjetnosti...“I danas potisnem bol kada se toga sjetim. Poznavala nas je u dušu, ali nažalost, iz objektivnih okolnosti se nisu svima poklopile sposobnosti i mogućnosti pravog odabira zanimanja. Brojni su učenici iz naše generacije postali ugledni akademski građani na što je Mirjana zasigurno osobito ponosna, ali zbog toga im nikada nije laskala ili povlađivala pri novim susretima. Svi smo joj ostali nekako podjednaki. Vidi se to ponaosob u načinu iskazivanja emocija s kojima se nije nikada rasipala.

Iako smo danas gotovo vršnjaci i obilježavamo na sve luđi način proslave godišnjica mature, nitko od nas nije uspostavio totalno prisan odnos s njom, no znamo da ju uvijek, u svakom trenutku možemo nazvati ili joj pokucati na vrata, ako nam zatreba. Pa koliko se mnogima i činilo da je osorna, mi smo otkrili one porozne putove kojima se povremeno uspijevamo ušuljati u njezino tajanstveno srce. Toliko tajanstveno, da je znalo takvo ostati i kada smo pokapali prerano preminule drage prijatelje iz razreda Gordana, Miroslava, Sašku, Damira, Mariju i Milku. Ona na pogrebima nije ni suzu pustila. Stajala je uz humak stameno, uspravna i čvrsta kao hrast. Činilo se da nije ni okom trepnula, ali znali smo da je susprezala bol. Odavale su je oči koje su izgubile blistav sjaj sretnoga čovjeka. Safiri bi poprimili sivu boju i djelovala je kao čovjek izgubljena pogleda.

Samo bi se naizgled, za one koji je površno poznaju reklo da Mirjana sa sigurnošću kontrolira svoje emocije, ali to je zato što je postavila granice u svom životu. Mi smo, srećom, u naših četrdeset pet godina druženja kroz školovanje, uspomene i sve tople susrete kroz godine imali taj privilegij upoznati i drugu stranu profesorice Benjak, onu našu dragu Mirjanu koja nam nikada nije dopustila do kraja da uđemo u njezin skroviti vrt ljubavi, nego nam je podarila suptilne slutnje i tako nas naučila voljeti i poštivati u njoj dvije osobe, profesoricu i našu dragu Mirjanu.

Sanja Beba Bosnić iz/za generaciju 1974./75.

Ostale vijesti iz kategorije