Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Uz Međunarodni Dan starijih osoba, 1. listopada
Objavljeno: 02.10.2020 u Objavljeno: 08:02
Danas je mirovina kazna
Obilježava se dan starijih osoba: kako to gordo zvuči! Na taj Dan obično su gradske vlasti organizirale ceremonijal dostojan sjevernokorejskog vođe Kim Jong un-a u Domu umirovljenika Atilio Gamboc. A što je vrhunac ove predstave? Sam ceremonijal predstave. To nije obična predstava već ceremonijal - predstava koji posjeduje strogo određenu službenu sitničavu proučenu strukturu, u kojoj je ceremonijal Meštar, preuzeo mjesto umirovljenika. Jer kada se nađete u blizini ceremonijal - predstave napamet vam padnu slike na davno pročitane stranice lektire, ili filmova što vas podsjećaju na krunidbu nekog cara, na dodjelu viteškog naslova. Na tom „ceremonijal vašaru“ sve je predodređeno Meštru ceremonijala. A Meštar započinje hvalibabom o brizi za umirovljenike . I ceremonijal se nastavlja u režiji ceremonijal Meštra s pjesmom ili recitacijom djece koju su dovukli iz osnovne škole koja nemaju ništa s umirovljenicima pa potom hvalospjevi gradskih dužnosnika, o svemogućim „svemirskim dostignućima o brizi za umirovljenike“ pa riječ nekog zalutalog dobrostojećeg umirovljenika, sve u cilju prizemne političke propagande. I kad ta lutkarska predstava završi za odabrane, ostali umaški umirovljenici mirno odlaze kopati po kantama, skupljati boce da bi sutra mogli kupiti komad kruha jer i ovu mizernu mirovinu potrošili su na davanja državi i gradu. Na sreću vjerujem da je korona donijela i neku pozitivnost i predstave ove godine neće biti.
Mladi iz zemlje stari u zemlju
A kako u stvarnosti žive umaški umirovljenici? Ništa bolje nego u ostalim dijelovima Hrvatske. Više od 55 posto umirovljenika prima ispod prosječnu mirovinu, a jedan određeni dio manju i od 1.000,oo kuna. A imaju li oni pravo na život? O njima se ne zbori, o njima se rijetko ili nikako ne piše. Udarne visjeti su namijenjene kriminalcima, lopovima, gramzivim i nesposobnim političarima, a da ne govorimo o kvazi zabavljačima i likovima koji ne zaslužuju niti pogled a kamoli li nešto više. U svakodnevnim susretima s umirovljenicama i o njihovim umirovljeničkim danima saznao sam i sintetizirao neke njihove opaske kao na primjer: „Više me boli nepravda nego stare noge i operiran kuk“, „Na ručak u kontejner“, „Mirovine su katastrofa“. „I Vi ćete biti stari i biti zaboravljeni“ „Mladi iz zemlje stari u zemlju“, “Mirovine su kazna“, „Svakodnevno štrajkamo glađu“ . Surova je istina o današnjem životu umirovljenika. Nažalost u još težem položaju su žene umirovljenice. Dobar dio njih živi u dubokom siromaštvu, bez ikakve skrbi o njima. A što reći nego pisati. Radila sam u „Elegantu“ i kasnije „Sikri“ i imam 33 godine staža, a mirovina mi iznosi 2.730,oo kuna, govori L.B. I kako preživjeti? Dok sam mogla šivala sam i nekako preživljavala, a danas već slabo vidim i stara sam za bilo kakve dodatne poslove. Njena kolegica V.P. priča da ima mirovinu od 2.620,oo kuna, a samo na režije mora izdvojiti oko 1.200,oo kuna. A kako s ostatkom preživjeti? S.K. nadodaje. Radio sam u PIK-u i imam mirovinu 2.301,oo kunu. Nisam nikada ni pomišljao da ću ovo doživjeti. Nemam čime ponekad kupiti unucima čokoladu pa i izbjegavam ići k njima. Ali ima i oštrijih riječi nekih od mojih sugovornika također umirovljenika: A.D. priča i govori kako je teško njemu koji je u invalidskoj mirovini. Nisam je kriv što sam invalid i uživam ovu crkotinu od mirovine. Neki dan mislim si je li kupiti masku ili kruh, je li kupiti sapun ili kruh . Stalno nas obasipaju kako moramo održavati higijenu i čistoću a je li to možemo si priuštiti. Nije li gradska vlast mogla osigurati najpotrebitijim maske, sapune, higijenske sredstva, namjesto da gradi šetnice, uređuje gradske vrtove i dok govori prstom pokazuje na bespotrebno trošenje vode za zalijevanje, a do jučer je kiša padala. Danas se nitko ne brine za nas umirovljenike nadodaje Lj. M. Gdje da se mi umirovljenici sastajemo? Gdje da se družimo? Gdje da popijemo jeftino kavu? Pogledajte naše susjedne gradove Poreč, Labin, Rovinj… tamo umirovljenici imaju svoje klubove, prostor za druženje, česte i svrsishodne preglede. A mi, i rukom pokazuje šipak! To je naša stvarnost. Jad i bijeda. A u selima je situacija daleko teža. Evo imam 81. godinu priča F.B iz okolice Umaga. Vidite tamo onu trošnu kuću. Jučer sam vlasnicu staricu morao odvesti rano liječniku, a žena nemam prijevoz. Što je starica morala pješke k liječniku. I ja sam već star i neću niti ja moći dugo voziti auto i što će biti sutra, s nama na selu. Nemamo liječničke skrbi, za sve moramo u Umag, a nema niti lokalnog prijevoza. Nemojte misliti da je sve idealno. Život je ovdje grub osobito nama starcima na selu.
Život dostojan čovjeka
I dugo bi trebali pisati o današnjem životu umirovljenika i starih osoba. Volimo se hvaliti o socijalnoj državi, lupati o tome svim ustima ali nismo krenuli dalje od lupetanja. Ne samo na nivou države a još manje na lokalnom nivou. Lokalna zajednica trebala bi skrbiti o dostojanstvenom životu a umirovljenici ne traže mnogo, samo život dostojanstven čovjeku. Kao što se propisuje da su roditelji odgovorni za djecu tako bi djeca kad odrastu trebala se brinuti za svoje roditelje. To su neki od osnovnih postulata socijalne države. Nažalost danas mnogi roditelji umirovljenici sa skromnom mirovinom moraju se brinuti za svoju nezaposlenu djecu.
Na kraju prenijeti ću riječi J. Miličevića ispred „Mreže mladih Hrvatske“ Ne mogu tvrditi kako je Vam i kako živite, znam samo ono što vidim i čujem oko sebe, a to izgleda tužno i porazno. Mladi vide kako se naša država i društvo odnose prema umirovljenicima onima koji su svoj radni vijek proveli mukotrpno radeći da bi sada bili na rubu preživljavanja. Zar vladajući misle da to što mladi vide njih potiče da ostanu u Hrvatskoj!
Na zahtjev sugovornika napisani su inicijali, ali imena su poznati redakciji.
Piše: Zlatan Varelija
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
