Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Uspon na Slavnik: susreti, pogledi i duh planinara
Objavljeno: 31.03.2026 u Objavljeno: 11:52
Planinari se pozdravljaju kao da se poznaju cijeli život
Subotnji uspon na Slavnik donio mi je više od fizičkog izazova. Nakon petnaest mjeseci ponovno sam bio u planinama, opet na vrhu koji posebno volim. Pristup je jednostavan – automobilom do podnožja u Podgorju, gdje je organiziran i dovoljan parking – ali uspon je strm i traži poštovanje.
Krenuo sam iz Podgorja u 8 sati i 39 minuta, znatiželjan koliko će mi trebati do vrha. Prošli put 65 minuta — a ovaj put, bez prethodnih planinarskih tura?
Negdje na polovici uspona, ondje gdje je staza već bila prekrivena smrznutim, utabanim snijegom, sustigao sam planinara starijeg od mene. Zbog skliskog terena kretao se oprezno, ali ujednačenim i sigurnim ritmom.
„Prođite dalje“, rekao je smireno.
„Nije da sam puno brži — natovarila se meni puna 71. godina“, odgovorio sam.
Nasmijao se: „Ah, pa vi ste za mene mladić. Ja sam nedavno navršio 87.“
Rukovanje i nekoliko riječi bili su dovoljni da osjetim duboko poštovanje prema njegovoj energiji i upornosti.
„Vi ste za mene od danas uzor u planinarenju“, rekao sam. „Veselim se našim budućim susretima ovdje gore. Bilo bi lijepo, uz zdravlje i malo sreće, doživjeti da se i ja s 87 popnem na vrh Slavnika.“
Gospodin iz Izole ispričao mi je da se u posljednjih godinu dana popeo na Slavnik čak trideset puta — onoliko koliko sam se ja popeo u četrdeset i četiri godine, od 1982. do 2026.
„Sigurno planinarite od mladosti?“ upitao sam.
„Ne“, odgovorio je. „Počeo sam prije tri godine. Do 84. sam bio strastveni biciklist. Vozio sam redovito, sve dok me na cesti nije počelo biti strah — ne toliko pada, koliko nesavjesnih vozača. Zato sam promijenio rekreaciju. Planinarenje na Slavnik traži kondiciju, ali je sigurno i bez većih opasnosti.“
Moram priznati — nigdje nisam susreo toliku srdačnost, optimizam i kulturu ophođenja kao u planini. Planinari se pozdravljaju kao da se poznaju cijeli život. Nije im teško reći „dobar dan“.
Za razliku od šetnji uz more i drugdje, gdje se ljudi mimoilaze u tišini, pogled skreću u stranu i prolaze jedni pokraj drugih kao pokraj „turskog groblja“.
U planini je drugačije. Tamo još uvijek živi ono jednostavno, gotovo zaboravljeno — čovjek prepoznaje čovjeka.
Na vrhu, na terasi Tumove koče, atmosfera je potpuno drugačija, dvadesetak je planinara koji se odmaraju, piju kavu ili čaj, i pomalo sunčaju iako je vjetrovito. Zanimljivo, nitko ne puši, ne kašljuca, a nisam primijetio da je netko prehlađen. U redu, ne ideš bolestan u planine, no poznato je, tko redovito planinari je u dobro mjeri zdravstveno fit i manje sklon prehladama, grlobolji, temperaturi.
Teme razgovora među planinarima nisu politika, ratovi ili težak život, već smjerovi prema vrhovima u okolini i opisi odrađenih uspona. Tu nema nacionalnosti; postoji samo jedna zajednička-nacionalnost planinar.
Tumova koča na Slavniku izgrađena je 1957. i dobila je ime po dr. Henriku Tumi (1838.-1935) slovenskom alpinistu, botaničaru i narodnom buditelju. Uglavnom se govori na slovenskom, hrvatskom, talijanskom jeziku, onako kako su posložene tri države: Slovenija s jedne strane, Italija s druge, a Hrvatska s treće.
S vrha se pruža spektakularan pogled od 360 stupnjeva. Ravno ispod vidi se Koper s lukom, desno Trst s lukom, a lijevo se proteže Istra. U daljini se ističu vrh Žbevnice, Planika i Vojaka na Učki, dok dalje u pozadini dominiraju Snežnik, Nanos i vrhovi Julijskih Alpa sa Triglavom. Prema sjeverozapadu pruža se pogled na talijanske Alpe, koje zaokružuju ovu panoramu.
Silazak i kratki posjet Trstu
Silazak s vrha protekao je bez problema uz pažljivo koračanje po smrznutom snijegu, a potom sam krenuo autom za Trst jer sam planirao posjetiti crkvu San Apolinnare u kojoj su kripte dvojice biskupa Tršćansko-koparske biskupije iz 19.stoljeća, biskupa Bartolomea Legata (1787. - 1875.) i biskupa Giovanni Nepomuceno Glavina (1828-1899). Biskup Legat bio je najduže godina na čelu ove biskupije u 19.stoljeću, 29 godina (1846-1875). Njega je zamijenio biskup Juraj Dobrila od 1875. do smrti 1882. Biskupa Jurja Dobrilu zamijenio je biskup Giovanni Nepomuceno Glavina (1882-1896).
U crkvi franjevačkih kapucina San Apolinnare u via Capitolina na brdu San Giusto, potražio sam dežurnog fratra koji se rado odazvao i otključao prostoriju u kojoj se nalaze kripte i biste dvojice biskupa. Fra Lorenzo mi je objasnio da su kripte gotovo zaboravljene i da već dugo vremena nitko nije tražio da posjeti mjesto u kojem se nalaze posmrtni ostaci ove dvojice biskupa koji su ostavili traga u vrijeme svog bogoslužja obzirom na složene državne, nacionalne i vjerske prilike koje su vladale na području biskupije od njenog ustanovljenja pa sve do kraja 19. stoljeća.
Tijekom razgovora dotakli smo se zajedničke crkvene i državne povijesti, interesa, identiteta i sudbine Trsta i Istre kroz razdoblje od 150 i više godina. Njegova spremnost na razgovor i duboko razumijevanje povijesnih veza ostavili su na mene snažan dojam- bio je pravi vodič kroz složeni splet lokalne prošlosti.
Ali to je već neka druga priča.
Uspon na Slavnik i taj kratki posjet Trstu ostavili su snažan dojam: planina, prekrasan pogled sa vrha, duh zajedništva planinara čine iskustvo koje nadilazi svaki fizički napor.
Piše: Veljko Ivančić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
.jpg?1774375405020)
.jpg, savudrijska borovi, 2.jpg)
.jpg,ahile papa, nasl to.jpg)
