Uspomena na Knin nakon proslave Oluje

Izdvojeno :

Objavljeno: 11.08.2020 u Objavljeno: 10:31

Dan nakon svetkovine sve je po starom

Oduvijek me vukla znatiželja kako izgleda grad nakon praznikovanja. Jučer je to bila proslava „Oluje i Dana hrvatskih branitelja“ u Kninu. A kako Knin izgleda dan nakon?
Dok auto klizi prema gradu moje znatiželje, pejzažem promiču sela u kojima kao da ne postoji život. Jedino poneki lavež pasa naznačuje život. Nižu se sela Lađevci, Krkovići i tek u Đeverskama susrećem prve žitelje, koji se odmaraju u kafiću koji se smjestio uz samu cestu. Niz cestu nižu se pusti krajolici koji su protkani opožarenim raslinjem. Kao iz najlošijih filmova strave i užasa. Put me dalje vodi u Kistanje mjesto koje su većinom napustili Srbi, a naseljeno je Hrvatima iz Janjeva. Dok razgovaram s nekolicinom žitelja imam osjećaj da novi život koji je neodavno došao na ovaj prostor još nije zaživio. Još uvijek odiše krajem iz kojeg su se neodavno doselili. Dalje iz Kistanja ka Kninu. S desne strane tu uz samu cestu smjestio se tok Krke. Tu u gornjem toku posjetitelj će osjetiti Krku u svoj svojoj ljepoti i čaroliji slapova. Užitak ljepote koji se ne može usporediti s doživljajem rijeke u razvikanijem Skradinskom buku. S lijeve strane prati me željeznička pruga po kojoj tek tu i tamo prođe poneki vlak. Na samom ulasku u Knin kao da se grad otvorio u svoj svojoj ljepoti. Veličanstvena utvrda odaje nezaboravnu sliku koju putnik namjernik ne može zaboraviti. Grad leži na sedam rijeka; Krki, Butižnici, Orašnici, Kosovčici, Krčiću, Radeljevcu i Marčinkovcu i okružen planinama: Plješivicom, Bukovcem, Badnjom, Dinarom, Kozjakom, Svilajom i Prominom.

Obećanja, obećanja…

Grad je poluprazan i nije teško pronaći mjesto za parking i u samom središtu grada. Iako nije pripeklo sunce kako to ono zna u Kninu u ova ljetna vremena grad je poluprazan. Tek rijetki prolaznici odaju neku živost. Dok prolazim gradom opazim da je na jednoj terasi kafića veća gužva. Ostale terase su poluprazne. Ali sugovornike teško nalazim. Škrti su u riječima i većina ih ne želi pričati. Samo odmahuju glavom. I dok tražim sugovornike nailazim na dvije mlade Kninjanke koje su voljne nešto reći. Nina i Lea čekaju prijevoz da krenu prema Šibeniku. Jučer je ovdje bilo veselo. Ne kao prošlih godina, kada se znalo veselje prijeći u dernek. Bilo je nekako prigušeno. Ta sva zbivanja godinama nama ne donose ništa konkretno. Jedan dan Knin oživi, nahrupe političari i ini, a sutra sve je po starom. Posla nema. Evo Lea žuri na posao u Šibenik, jer ovdje nema posla. Nema ga, a bojim se da ga neće niti biti. Što nama vrijedi praznikovanje, a posla nema. I ono što ga malo možemo naći već je davno obećano domaćim političkim strukturama. A zabava, kafići, druženje ogovaranjem i to je sve što mladi Kninjani mogu doživjeti u gradu. Ustvari otužno i prazno… A moglo bi, ne samo turizam, već i gospodarstvo. Stalno se nešto obećava, ali od obećanja se ne živi. Dok pričamo zaustavlja se automobil i moje sugovornice ulaze u njega i mahnu mi na rastanku.
Do devedesetih godina u Kninu je bilo zaposleno oko 12. 000 stanovnika i to većinom u dvije tvrtke Kninskom „Tviku“ i na željeznici. Uz to radila je i tekstilna industrija „Kninjanka“, dječja tekstilna industrija „Ponos“, kartonažna ambalaža i niz manjih gospodarskih subjekata. Nažalost nakon Domovinskog rata u gospodarstvo Knina malo toga je uloženo. Nastavila je raditi tvornica vijaka ali pod patronanstvom tvrtke „Div“ iz Splita. Nešto uslužnih malih tvrtki. Željeznički čvor jedan od najvećih u bivšoj državi ogledalo je države kako se brine za željeznicu.

Kninska tvrđava-simbol Knina

Biti u Kninu, a ne obići Kninsku tvrđavu bilo bi zaista grijeh. Dok prilazim tvrđavi rijetko da sretnem pokojeg prolaznika. Na ulazu u tvrđavu koja nije samo tvrđava već i muzej zadivljen sam njenom veličinom. Bedemi se razvukli niz čitavo brdo, s nizom malih fortifikacijskih kamenih obrambenih bedema čini ovu tvrđavu, veličanstvenom. Na ulazu me dočekuju dvije mlade djevojke voditeljice i uredno mi objašnjavaju puteve kojim se trebam kretati. Objašnjavaju gdje se nalazi Muzej Oluje, Muzej arheoloških iskopina, muzej i galerije, kao i gdje se nalazio zloglasni kninski zatvor u vremenima samoproglašena nazovi države. Usput ih pitam i raspitujem se je li tko dolazi iz Umaga, Buja i Istre u posjet ovom monumentalnom zdanju. Kažu mi da se ne sjećaju bilo kojeg grupnog posjeta, dolaze pojedinačno i imam osjećaj da su to više manje branitelji. A škole. Mislim da ću bit iskrena i reći: Iz Istre rijetko! Teško je opisati i nešto reći o kninskoj tvrđavi. Jednom riječju treba ju vidjeti.
Polako se spuštam u centar Knina, ali slika ostaje ista. Grad kao da usnuo neki san. Kao da se u stanovnike uvukla neka letargija. I dok napuštam Knin počelo je kišiti. Možda će kiše oprati naš svijet zaborava i utkati život u ovo povijesno mjesto.

Nekoliko povijesnih činjenica o Kninu

Područje Knina odavna je naseljeno što se može vidjeti po arheološkim nalazima koji se čuvaju u Muzeju koji se nalazi u kninskoj tvrđavi. Prvo je ovdje sagrađena gradina na području koje se nazivalo Spas i osnovano je još vjerojatno u mlađem kamenom dobu. Gradina na Spasu brzo raste uz rast rodovske aristokracije koja obitava u gradini, a veliki grčko geograf Strabon spominje grad Niniju u kojoj obitavaju Dalmati. Ninia je bila strateški važna jer je kontrolirala puteve Sjever-Jug. Rimska vojska uništava Dalmate i Niniju te dolaskom barbarskih plemena Germana značaj ovog područja postaje izuzetno važan. Slaveni u 7 st. zauzimaju Niniju. Grad se u tom razdoblju nazivao raznim imenima Tinium, Therum,, Cin Tin, Tnin i napokon Knin. Po prvi puta pod nazivom Knin spominje ga bizantski povjesničar Porfirogenet. Prije kralja Zvonimira Knin je bio privremena prijestolnica hrvatskih vladara. Najveći procvat doživljava za vrijeme kralja Dmitra Zvonimira. Nakon krunjenja u Solinu svoju prijestolnicu seli u Knin. Nakon smrti i podjele Hrvata i turbulencija unutar hrvatskih velmoža hrvatsko plemstvo južno od Gvozda za kralja imenuje Petra Svačića koji svoje sjedište vraća u Knin. Nakon pogibije Petra na Petrovoj gori (Gvozdu) područje potpada pod Ugarske kraljeve. Jedno vrijeme gradom vladaju Šubići značajni bribirski knezovi te nakon njih ugarski vazali Nelpići. 1522. g Knin pada u turske ruke predavši se bez borbe. Tokom Kandijskog rata grad dolazi u ruke Prejasne republike, pa opet u Turske ruke da bi 1688 g. napokon došla u posjede Mletačke republike. Stanovnici su očekivali bolji život za vladavine Mletaka. Ali tako nije bilo, te su izbijale često bune i nakon kratkotrajne francuske vladavine Kninom vlada Austrijska monarhija. Nažalost Knin u vrijeme Austro-ugarske monarhije doživljava gospodarski pad, stanovništvo napušta ove krajeve. Nakon Prvog svjetskog rata Talijani 1918. g zauzimaju Knin, ali se Rapalskim ugovorom moraju povući iz Knina. U doba Kraljevine SHS i Jugoslavije Knin doživljava sudbinu mnogih Hrvatskih gradova. Ostaje na rubu gospodarskog razvoja.
Poseban osvrt u povješati Knina treba obratiti pažnju i stanovništvo. Po popisu u Kninu 1857. g živi 1039 žitelja od kojih je 785 Hrvata i 254 Srba. 1910. g u Kninu živi 1270 stanovnika od toga 699 Hrvata i 467 srpske nacionalnosti, 1961. g živi 5116 stanovnika od toga 1671 Hrvat i 3064 žitelja srpske nacionalnosti, ali i 254 Jugoslavena. 1981. g Knin broji 10938 stanovnika od toga 1701 Hrvat i 6516 Srpske nacionalnosti, ali i 2451 Jugoslavena. Neposredno pred rat 1991. g. živi 12331 stanovnika, od toga 1660 Hrvata 9867 Srba i 381 Jugoslaven. Po popisu iz 2011. g. u Kninu živi 15407 žitelja od toga 11612 Hrvata, 3551 Srba i nijedan Jugoslaven.
Knin je u svojoj pojesti dao niz značajnih osoba, i svakako trebamo spomenuti čuvenog izrađivača orgulja Petra Nakića, koji je izradio i neke od najčuvenijih orgulja u Istri tako i na Bujštini.

Piše:Zlatan Vareljia