Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Uspjesi dekana Korace su ponos Umaga!
Objavljeno: 03.01.2025 u Objavljeno: 14:31
Ulaganje u obrazovnu infrastrukturu nije isto što i ulaganje u čovjeka!
Puno je zapaženih događaja obilježilo 2024. godinu. Pozitivnih, ali nažalost i negativnih. Jedan od onih na koje Umažani moraju biti iznimno ponosni kao zajednica tj. Grad koji se hvali velikim ulaganjima u obrazovanje, morali bi biti i uspjesi umaškog znanstvenika dr.sc. Daglasa Korace, dekana Istarskog veleučilišta u Puli.
Podsjećamo da je Koraca izborom za dekana 2020. postao jedan od najmlađih hrvatskih dekana na toj dužnosti. U prvim danima rada na veleučilištu susreo se s brojnim neriješenim poslovnim problemima u ustanovi, repovima koje je ranije čelništvo ostavilo za sobom, novotarijama koje je trebalo primijeniti i transformirati veleučilište iz ustanove suočene s brojnim izazovima u instituciju koja danas uživa znanstveni ugled i povjerenje.
Istarsko veleučilište dobilo znanstvenu akreditaciju
Naime, timskim i znalačkim radom, dekan Koraca je lani Istarsko veleučilište dogurao do jednog od samo četiri vodeća veleučilišta u Hrvatskoj, od njih 31, s priznatim znanstveno-istraživačkim statusom!
„Dobivanje znanstvene akreditacije, po kojoj smo danas prepoznati, bio je rezultat našeg sustavnog rada na unapređenju kvalitete - od nastavnih programa i stručne prakse do infrastrukturnih ulaganja.” izjavio je Koraca.
Koraca, predsjednik Odbora privatnih veleučilišta u Hrvatskoj!
Njegovu stručnost i kompetencije prepoznao je i Zbor veleučilišta Republike Hrvatske te ga je u prosincu 2024. jednoglasno imenovao za predsjednika Odbora privatnih veleučilišta u Hrvatskoj!
„Imenovanje predstavlja veliku čast, ali daje i veliku odgovornost. Zahvaljujem kolegama dekanicama i dekanima na povjerenju, koje ću svojim predanim radom za jačanje sustava visokog obrazovanja, nastojati opravdati.“ izjavio je tom prigodom, inače vrlo skromni Koraca.
On svjedoči kako se stečenim znanjem i kompetencijama, te ustrajnim radom postižu natprosječni rezultati i doseže izvrsnost. Primjer Korace je velika motivacija i „injekcija“ za ulaganje u obrazovanje mladih, kao najunosnije osobne investicije što čini temeljene vrijednosti za progres jednog društva.
Gradi se, ali fali viskoobrazovanih
A sada ćemo tu zastati i povući paralelu s političkim pamfletima u kojima često puta neobrazovani, neotesani ili poluobrazovani vlastodršci u svojim nadmenim nastupima naglašavaju koliko ulažu u odgoj i obrazovanje jedne lokalne zajednice. Misleći pri tomu na zgrade i fasade, ili dječja igrališta. To sve izražavaju u apsolutnim iznosima ili postotcima u odnosu na ukupne prihode proračuna. Ulažu oni formalno i u stipendiste, ali malobrojnima nakon stečene diplome omogućavaju povratak i rad u toj sredini. Jedino preklinju za povratak u školstvo i zdravstvo.
„Rodijačka“ politička klima
Jedan od primarnih razloga, zašto se nakon visoke naobrazbe izučeni zateknu u jednosmjernoj ulici, je što lokalna gradska vlast ne stvara ili stvara premalo uvjeta za razvoj realnog sektora i poduzetništva, pa naši magistri nemaju gdje zasnovati radni odnos, ukoliko se ne radi o nekom radnom mjestu u gradskoj upravi ili „satelitima“ Grada.
Drugi razlog je „rodijačka“ politička klima u zajednici jer vlastodršci pretežito zapošljavaju nestručne, ali politički podobne članove i klijente stranke, prijatelje, ljubavnice ili rođake. Dovoljno je samo prisjetiti se koliko je gradonačelnik Umaga Vili Bassanese zaposlio nestručnih pajdaša sa svoje liste Nezavisnih, a kasnije SDP-a u gradskoj upravi, Komuneli, 6. maju ili ustanovama Grada. Dovlačio ih je čak iz Ližnjana i Pule na posao u Umag, radi čega je umaška školovana mladost bila primorana otići „kruhom za trbuhom“ u bijeli, bolje kazati sivi svijet.
Istaknimo da kao jedan od vodećih problema kojega mlađa populacija, umaška i hrvatska dijaspora, navodi kao razlog napuštanja rodnog kraja je upravo nepotizam!
Obrazovanima nema mjesta u politici!
Pa onda recimo i to, da se poimanje umaškog gradonačelnika o važnosti ulaganja u obrazovani kadar, odnosi na izgrađenu „megalomansku infrastrukturu“, dok je društvo znanja po njegovu shvaćanju drugorazredno u odnosu na političke elite (?!). I tu postavlja čvrstu crtu razgraničenja. Jasno je to dao do znanja u obraćanju stipendistima Grada Umaga rekavši:“…Za naš posao (gradonačelnika- alfe i omege JLS-a) NEMA FAKULTETA, NEMA ŠKOLE, NEGO SE KOMPETENCIJE STJEČU KROZ ŽIVOT i neki posao koji radimo (koji?) da bi svi bili sretni u ovoj maloj sredini…“ Znači, učeni i stručni mogu okačiti svoje diplome za rep, jer nemaju kvalifikacije za bavljenje politikom i vođenjem lokalnog aparata.
Uspjeh marginaliziranih je neuspjeh jedne ozbiljne države
Drugim riječima, neobrazovani, nekvalificirani, ljudi s lažnim diplomama i obični „ulični frajeri“, u ovako (ne)uređenoj hrvatskoj državi danas mogu upravljati debelim gradskim proračunima i odlučivati o strategijama (ne)razvoja lokalnih zajednica i uživati kojekakve privilegije, dok izvrsne diplomce njihovo stečeno znanje diskvalificira za obavljanje te zahtjevne društvene uloge. Znači li da je to uspjeh marginaliziranih društvenih „spodoba“ ili je to neuspjeh jedne ozbiljne države koja je omogućila raznom društvenom šljamu i neukim politikantima da se bave politikanstvom pod krinkom bavljenja politikom za opće dobro?! Podrazumijeva li hrvatska demokracija devalvaciju i vladavinu nepoštenih, nemoralnih, tupih, neobrazovanih, sudski gonjenih kriminalaca, propalih biznismena, neradnika…
Zašto su njima slični, postali sposobni lokalni šerifi -vladari života i sudbine svojih građana, a obrazovani su izopćeni i udarcima ispod pojasa eliminirani, dok šerifi svoju slavu grade s javnim novcima debelo potplativši medije koji im u javnosti stvaraju veću popularnost i imidž idealnih vođa. Idolopoklonstva.
Za takve je politika jedino sredstvo ostvarenja osobnih interesa, jer se ranije svojim novcima i „kompetencijama“ nisu nigdje realizirali u privatnom i poslovnom životu. Stoga ne podnose iole sposobnije, obrazovanije i uspješnije od sebe, jer ih ovi podsjećaju na vlastitu intelektualnu potkapacitiranost. Nažalost, ne živimo u normalnoj i zdravoj zemlji gdje je za bavljenje politikom potrebno imati višak sposobnosti, a manjak bolesnih ambicija.
Uspjeh Umažanina Korace, i njegova tima, je svjedočanstvo gore napisanog. Da se osobito u Umagu (i nekim sličnim lokalnim zajednicama, ali i državnom aparatu) premalo cijeni znanje obrazovanog čovjeka i njegova profesija, pridaje premalo važnosti radu znanstvenika, visokoobrazovanog kadra, stručnih, poštenih i dobrih ljudi, koji moraju svoje sposobnosti dokazivati izvan malog grada. Ili čak svoje države. Samo zato što su previše obrazovani.
Nažalost, to je aktualna bolest hrvatskog društva kojom produžujemo agoniju gospodarskog potonuća, propadanja moralnih vrijednosti i sveopći rast pesimizma.
I zato smo osobito ponosni što je Koraca bio iznad lokalne „seljačije“, nadišao lokalne potrebe, stekavši ugled u hrvatskoj akademskoj zajednici, čime je potvrdio onu Isusovu izreku da nitko nije prorok u svome selu. “Forza i kuraja Daglas!”
Komentar: Sanja Bosnić
Foto: Facebook; Arhiva tiramola
.jpg%2C%20matija%20vla%C4%8Di%C4%87%20ilirik.jpg?1763380405502)
