Uskršnja priča, posvećena Tati

Izdvojeno :

Uskršnja priča posvećena Tati

Objavljeno: 10.04.2023 u Objavljeno: 20:29

Cipele

Tata je već dugo vremena želio cipele, ali za to nitko od ukućana nije mario. I to, ne bilokakve cipele, već tamno smeđe, visokoga sjaja s remenčićem poprijeko i zlatnom kopčom. Kći se u izmaglici prisjećala sličnih Tatinih cipela koje je imao negdje u njenoj četvrtoj godini života. Jednom prilikom, na povratku iz bolnice u Zagrebu, pojavio se u njima i sa štapom u ruci. Već je blago šepao, i morao se ponekad poduprijeti štapom. Upamtila ih je kao zadnje tatine cipele na njegovim stopalima jer je nakon dvije, tri godine Tata zasjeo u invalidska kolica, pa potom zalegao u bolesničku postelju. Godinama je bio prikovan za ležaj, a dok bi sjedio zgureno u invalidskim kolicima Supruga bi mu navukla vunene čarape i obula tople papuče na čičak, one iz Borova. Da mu stegnu stopala, a noge budu tople, jer od ležanja znale bi mu odrvenjeti, a zbog loše cirkulacije postati ledne kao iz ledenice. Morali bi mu termofor stavljati pod pokrivač kad bi ga polegli u krevet. I kako su godine prolazile, bolest je sve više uzimala maha pa su s vremenom Tatu sve manje dizali iz postelje i sjedali u invalidska kolica, no želja za cipelama, da ih obuje dok sjedi, nije se u njemu gasila. Moljakao bi da mu kupe cipele.

Supruzi je to predstavljalo bespotrebnu investiciju, a Tati je, valjda, budilo uspomene na one vesele zdrave dane kada se u njima kao Mačak u čizmama kretao dugim koracima ulicama grada slobodan, a možda je gajio i skrovitu nadu da će, obuje li ih, opet se osoviti čvrsto na svoje stare noge. Ili se ipak samo htio osjećati gospodinom kakav je bio, „Kicoš“, govorio bi za sebe. A pogled na papuče iz Borova podsjećao ga je na njegovu neizlječivu bolest. Sjedio bi u kolicima satima, uvijek dobro izbrijan, namirisan kolonjskom vodom Pino Silvestre, odjeven u jednu od svoje tri jakete, dobro usklađene s hlačama, ali te papuče, i to ove na čičak, smatrao prikladnima za onemoćale starce ili one jadnike koji nisu imali para za cipele. Tata i Supruga bi se znali gadno zakačiti zbog toga, frcale su teške riječi i psovke te bi isplivali na površinu puno dublji i duboko potisnuti problemi od ovih s cipelama. Tata bi Supruzi vrijeđao njezina Boga, jer on nije bio vjernik, a to joj je najteže sjedalo na umornu dušu. Jedino koga je od svetaca štovao bio je mali Sveti Antun Padovanski čiji je životopis i legendu pažljivo proučio. Supruga bi uvijek izlazila kao pobjednica iz verbalnih duela. Onda bi Tata, potiho i poraženo, vrlo skrušeno molio svoju Kći ljubimicu da mu ih ona kupi, jer je znao da od svoje plaće može izdvojiti toliko novca za par njegovih novih cipela. “ Ako ih nema ovdje, u Trstu ih sigurno ima” sugestivno bi znao reći. No Kći, u vječitoj žurbi i obvezama, nije uspijevala pronaći toliko vremena da skokne do Trsta ocu po cipele. Prvo, jer je i sama dijelila Mamino mišljenje da mu nisu potrebne ni od koristi, a drugo, iz straha od Maminih oštrih prijetnji koje su joj odzvanjale u ušima. “Da se nisi usudila, jer ćeš letjeti skupa s cipelama kroz prozor”. Mamine riječi su uvijek imale čeličnu težinu i snagu. I tako su prolazili dani, mjeseci i godine te se Tata polako predavao svemu. Gasio mu se vatreni sjaj u očima. Tu i tamo bi u nekom razgovoru, spomenuo cipele, ali više je pričao o zadnjima koje je nosio, nego želji za novima. “E kakve su to bile frajerske cipele. Od krokodilske kože. Same su mi noge nosile. Klizale su na plesnjacima …” duboko bi udahnuo i zaiskrilo bi mu opet u očima dok je pričao.

Ispratio je otac u krevetu gotovo cijeli Domovinski rat. Odlazio je polako, u bolovima, dekubitusima…Jednom prilikom mu se stanje silno pogoršalo, pa je u vrućici buncao, a na trenutke dolazio k sebi i jednom je prilikom sjetno izustio, kao da mu je to posljednja želja, da bi volio s ovoga svijeta otići u cipelama. Bujale su emocije u njegovoj Jedinici, te se sa suzom u oku odlučila na kupnju. Prolazeći nekoliko dana kasnije pored izloga trgovine cipela Astre, ugledala je jedne, po opisu slične onim slavnim Tatinim cipelama, pa će sutra skoknuti po njih, odlučila je u sebi. Bile su iz uvoza, talijanske, vidjelo se odmah po dizajnu. “Nema veze koliko koštaju da koštaju Tata će ih dobiti” obećala je samoj sebi Kći. No Tata se tih dana opet oporavio, vratio takoreći iz mrtvih, i Kći je svoje obećanje odgodila. Međutim, smrt se predomislila, pa je nenajavljeno došla po Tatu baš kad su se svi već opustili, uvjereni da bi mogao još poživjeti. Smrt je sačekuša, pojavi se uvijek kad se najmanje nadaš. Tata je umro 10. travnja, na Veliki petak, pred Uskrs. Četiri mjeseca prije završetka Domovinskog rata. Odjenuli su mu jedino odijelo koje je Supruga sačuvala, doduše staro, ono za plesnjake, ali neiznošeno djelovalo je poput novoga. Obuli su mu i cipele. Iz Borova, one mrtvačke. Od tvrdog kartona. Kći je htjela konačno odjuriti po one iz Astre, ali joj se Mama usprotivila kazavši da su preskupe i da sada to i onako više nije više važno i ničemu ne služi. U zemlji će se raspasti kao i ove kartonske. Pa je tako Tata sahranjen u kakvim takvim cipelama. One stare papuče na čičak su još neko vrijeme stajale ispod njegova kreveta, a onda ih je Udovica kao i svu njegovu uščuvanu odjeću predala u Caritas. Rastvorila je ormare i otvorila prozor u sobi da se prostor dobro provjetri i iščezne svaki najmanji atom ustajalog mirisa smrti.

U noći na Uskrs je Kći usnula neobičan san. Djelovao je toliko stvarnim da ni danas kad ga se prisjeti ne može si objasniti je li to uistinu bilo snoviđenje. Nalazila se u Padovi s izletnicima- vjernicima iz svoje župne crkve. Grupica je krenula prema katedrali Svetoga Antuna Padovanskog kadli se iza teškog portala crkve oprezno promolio Svetac i to u pratnji njezina Tate. Mlađahan je Tata stajo na nogama, u svom jedinom plesnom odijelu i novim cipelama na nogama. Smeđima, visokoga sjaja sa zlatnom kopčom. Onima iz Astre. Smješkao se šeretski, a čuperak zalizane zlatne kose, neobuzdano mu se spustio na čelo. Biondo, pravi Kicoš, proletjela joj je misao kroz glavu i nasmiješila mu se u sebi. U jednoj je ruci držao svoju cigaretu Filter 57, a u drugoj onaj štap iz Zagreba na koji se oslanjao. Bila je to ustvari zadnja sličica iz njezina života u kojoj je Tatu pamtila na nogama. Ništa joj nije saopćio, ali kao da joj je nečujno dao do znanja kako je sada u službi svog jedinog štovatelja, omiljenoga Svetog Antuna koji mu je darovao priželjkivane cipele. Pri buđenju se Kći osjetila spokojnom i ispunjena nekim blaženstvom. Ispunila joj se želja, ali ostalao je nejasno je li to odista sanjala, ili se zaista duhovno preslikala u Tatino novo obitavalište. Ugledavši ga u novom obliku života koji proklija nakon što ljudsko sjeme posijemo u zemlju.

Nakon nekoliko dana u šetnji gradom zastala je ispred Astre. U izlogu više nije bilo cipela koje je Tati htjela priuštiti. Ušla je i pitala trgovkinju zašto su uklonjene iz izloga. Prodavačica je zadovoljno odgovorila da su prodane u Veliku subotu, dan prije Uskrsa. „U trgovinu je ušla oveća skupina talijanskih turista, onih što posjećuju kockarnice, pa su znatiželjni Talijani navratili u trgovinu. Galamdžije su, ali su pokupovali više pari cipela. Računali su i preveli si naše cijene u lire. Isplatilo im se. Jedan je mlađi plavokosi gospodin, koji je malo vukao desnu nogu, sa štapom u jednoj i cigaretom u drugoj isprobao te cipele i nije ni pitao za cijenu. Odmah je posegnuo za takujinom. Srećom, su ušli Talijani, jer si naši ljudi tu uvoznu obuću mogu veoma teško priuštiti. “ izgovorila je pobjedonosno, glasom uspješne trgovkinje.

Kći je napustila trgovinu zadovoljna, uvjerena da je ovaj život puno dublji od onoga što znamo ili mislimo o njemu i stoga je uzaludno baviti se demistificiranjem nepoznatog, a ovu svakidašnjicu smatrati JEDINIM i konačnim mjestom za život.

Sanja Bosnić

Ostale vijesti iz kategorije