Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Uskršnja priča: Cipele
Objavljeno: 19.04.2022 u Objavljeno: 18:17
Cipele
Otac je već dugo vremena želio cipele, ali za to nitko od ukućana nije mario. I to, ne bilokakve cipele, već tamno smeđe, visokoga sjaja sa remenom i zlatnom kopčom. Kći Bruna je pamtila slične očeve cipele još dok je bila dijete, negdje u prvome osnovne. Tada se jednom zgodom, po povratku iz bolnice u Zagrebu, otac pojavio u njima i štapom u ruci. Već je vidno šepusao, nije mogao dugo stajati na nogama pa se morao poduprijeti štapom. Upamtila ih je kao zadnje očeve cipele jer je uskoro zasjeo u invalidska kolica, pa potom zalegao u bolesničku postelju. Godinama je bio prikovan za ležaj, a pri smještanju u invalidska kolica mama bi mu obula vunene čarape i papuče s vunenom postavom . One iz Borova, na čičak. Da mu stegnu stopala, a noge budu tople, jer od ležanja znale bi mu odrvenjeti i zbog slabe cirkulacije postati ledne kao iz ledenice. Morali bi mu termofor stavljati pod pokrivač kad bi ga polegli u krevet. I kako su godine prolazile, bolest je sve više uzimala maha pa su s vremenom oca sve manje dizali iz postelje i sjedali u invalidska kolica, no želja za cipelama, da ih obuje dok sjedi, nije se u njemu gasila. Majci je to predstavljalo bespotrebnu investiciju, a ocu, valjda, prisjećanje na one vesele i zdrave dane, a možda je gajio kakvu skrovitu nadu da će, obuje li ih, opet se osoviti na noge. Vrag bi ga znao pravi razlog. Možda se samo htio osjećati gospodinom kakav je bio, a pogled na papuče iz Borova ga je u svakom trenu podsjećao na njegovu neizlječivu bolest. Sclerosu multiplu. Sjedio bi u kolicima satima, uvijek dobro izbrijan, namirisan kolonjskom vodom, u jednom od tri sakoa po izboru i hlačama, ali papuče, i to ove na čičak, smatrao je dječjima ili prikladne za djedice otečenih i teških staračkih nogu kao i one jadnike koji nisu imali para za cipele. Otac i majka bi se znali gadno zakačiti zbog toga, frcale su teške riječi i psovke te bi isplivali na površinu puno dublji problemi oko njegove bolesti od ovih sa cipelama. Otac bi majci vrijeđao njezina Boga jer nije bio vjernik, a jedino je od svetaca štovao Svetoga Antu Padovanskog čiji je životopis pažljivo istražio. Majka bi uvijek izlazila kao pobjednica iz verbalnih duela. Onda bi otac, potiho, vrlo skrušeno molio svoju ljubimicu Brunu da mu ih ona kupi, jer je od svoje plaće mogla izdvojiti toliko novca za par novih cipela. “ Ako ih nema ovdje, u Trstu ih sigurno ima” sugestivno bi znao reći. No Bruna, u vječitoj žurbi i obvezama, nije uspijevala pronaći toliko vremena da skokne do Trsta samo ocu po cipele. Prvo, jer je i sama dijelila mamino mišljenje da mu nisu potrebne ni od korsiti, a drugo, iz straha od maminih oštrih prijetnji koje su joj odzvanjale u ušima. “Da se nisi usudila, jer ćeš letjeti skupa s cipelama kroz prozor”. I tako su prolazili dani, mjeseci i godine te se otac predao. Predao se i od invalidskih kolica, predao se postelji. Zalegao je. Tu i tamo bi u nekom razgovoru, spomenuo cipele, ali više one posljednje što je nosio, nego želju za novima. “E kakve su to bile frajerske cipele. Od krokodilske kože. Same su mi nosile noge …” uzdahnuo bi dok je zborio.
Ispratio je otac u krevetu gotovo cijeli Domovinski rat. Odlazio je polako, u bolovima, dekubitusima…Jednom prilikom mu se stanje silno pogoršalo, pa je u vrućici buncao, a na trenutke dolazio k sebi i u tim je trenucima izjavio da bi volio s ovoga svijeta otići u cipelama. Zamolio je Brunu, da ode izmoliti jedan par u Caritas, Merhamet ili Crveni križ gdje stiže velika humanitarna pomoć izbjeglicama i prognanicima pa možda pronađu jedan par viška i za njega. Bujale su emocije u Bruni, te se sa suzom u oku odlučila na kupnju. Prošavši nakon nekoliko dana pored izloga trgovine cipela Astre, ugledala je jedne gotovo identične onim očevima iz mladih i zdravijih dana, pa će sutradan skoknuti po njih, pomislila je u sebi. Bile su uvezene, talijanskog podrijetla, vidjelo se isprve po dizajnu. “Nema veze koliko koštaju da koštaju tata će ih dobiti” obećala je samoj sebi. No otac se tih dana opet oporavio i svoju je namjeru Bruna odgodila. Međutim, smrt se predomislila pa je neodgodivo došla po oca baš kad su se svi opustili uvjereni da bi mogao još poživjeti. Smrt je sačekuša, pojavi se kad se najmanje nadaš. Umro je otac 10. travnja, na Veliki petak, pred Uskrs. Četiri mjeseca prije završetka Domovinskog rata. Odjenuli su mu jedino odijelo koje je majka sačuvala, staro, ali neiznošeno pa je djelovalo kao novo. Obuli su mu i cipele. Iz Borova, one mrtvačke. Od tvrdog kartona. Bruna je htjela konačno, kupiti one iz Astre, no majka se usprotivila kazavši da su preskupe i da sada to i onako nije više važno. U zemlji će se raspasti kao i ove kartonske. I tako je otac ipak sahranjen u kakvim takvim cipelama. Stare papuče na čičak su još neko vrijeme stajale ispod njegova kreveta, a onda je majka sve njegove odjevne komade oprala i one očuvane predala u Caritas. I papuče na čičak među njima. Otvorila je prozor u sobi da se prostor dobro provjetri i iščezne svaki najmanji atom ustajalog mirisa smrti.
Te noći na Uskrs je Bruna usnula neobičan san. Činio se toliko stvarnim da ni danas kad ga se sjeti ne može odgonetnuti je li se u stvarnosti i dogodio. Nalazila se u Padovi s grupom vjernika iz svoje župne crkve. Krenuli su prema katedrali Svetoga Antuna Padovanskog kadli je iz crkve izišao Svetac u pratnji njezina oca. Mlađahan je otac stajo na nogama, u svom jedinom odijelu i cipelama na nogama. Smeđima, visokoga sjaja sa zlatnom kopčom. Poput onih iz Astre. Smješkao se tajanstveno, a čuperak zalizane kose neobuzdano mu se spustio na čelo. Pravi kicoš, pomislila je u tom trenu u sebi. U jednoj je ruci držao svoju cigaretu Filter 57, a u drugoj onaj štap iz Zagreba na koji se oslanjao da bi bio stabilniji na nogama. Ništa joj nije rekao, već joj je onog poznatog, bezazlena pogleda nečujno dao do znanja da se on nalazi u službi svog jedinog i omiljenog Sveca Svetoga Ante i da je dobio dugoželjene cipele. Kad se Bruna probudila, osjetila se spokojnom i sretnom, ali pokušavala si je objasniti sve misli koje je zatekla u sebi u tom snu. Je li odista to bio samo san, stvarnost ili jedno uskršnje čudo? Jednostavan oblik života koji nikne nakon što ljudsko sjeme posijemo u zemlju?.
Nakon nekoliko dana u prolazu je zastala ispred trgovine cipela Astre. U izlogu više nije bilo očevih cipela. Ušla je i pitala gdje su, zašto su ih uklonili iz izloga. Prodavačica joj je ljubazno odgovorila da su prodane u subotu, pred sam Uskrs. „U trgovinu je ušla poveća skupina talijanskih gostiju, onih što kockaju u kockarnici Casinoa, pa su neki turistički navratili u trgovinu. Pokupovali su dosta pari različite obuće, a jedan je mlađi šepavi gospodin s cigaretom u jednoj ruci i štapom u drugoj kupio baš te cipele. Srećom, jer su bile uvozne i preskupe. Naši bi si ljudi to teško priuštili. “ izgovorila je glasom uspješne trgovkinje.
Bruna je napustila trgovinu opuštena, još uvjerenija da je naš život puno širi i dublji od onoga što znamo ili mislimo i da nam je uzaludno baviti se demistificiranjem ili odgonetavanjem nepoznatog, a ovu svakidašnjicu smatrati preozbiljnim i konačnom.
Sanja Bosnić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
