Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
UPU Umag kao trojanski konj: kronika jedne prostorne izdaje
Objavljeno: 26.01.2026 u Objavljeno: 11:39
Od najvećih boraca za prostornu uređenost Grada do najvećih devastatora
Postoje trenuci kada grad, baš kao i čovjek, shvati da mu se prošlost i sadašnjost sudaraju bez ikakvog posrednika. Današnje rasprave i komentari na društvenim mrežama na temu izgradnje četiri, devet ili deset katna, nebodera u ulici Joakima Rakovca u Umagu, upravo je takav trenutak. Nije riječ samo o gabaritima, katnosti ili urbanističkim parametrima. Riječ je o pamćenju.
Sjećam se dobro razdoblja 2001.-2005.,mandata u Gradskom vijeću u kojem su Vili Bassanese i Mauro Jurman nastupali kao nezavisni vijećnici. U to vrijeme gradili su javni imidž dosljednih boraca za uređenost prostora, protivnika improvizacije, ukazujući na opskurne dogovore i trgovinu (mešetarenje) gradskim zemljištem. Njihova politička borba na sjednicama Gradskog vijeća i kontinuirano ukazivanje na podmitljivu gradsku vlast, na njezino štetočinsko djelovanje, nama ostalim vijećnicima, urezano je trajno u sjećanju.
Tada su oporbeni vijećnici, na čelu sa dvojcem Bassanese-Jurman, odlazili u Špinu i tamo držali tiskovne konferencije na otvorenom, uz samo more. Jednom prilikom, doveli smo čak i zamjenika Ministra graditeljstva kojem se „na mjestu zločina“ pokazivalo kako radi (ondašnja) gradska vlast. Bilo je to vrijeme, faza umaške povijesti, kada smo imali „svog“ lokalnog mecenu, investitora i graditelja, pok. Sulejmana Nadarevića – Sulju. Njegova tvrtka Umag gradnja d.o.o. je obavila radove na izgradnji lučice u Zambratiji pa je trebalo platiti izvođača radova. Novaca nije bilo (navodno) pa se platilo kompenzacijom, umjesto novcem, plaćeno je atraktivnom parcelom uz samo more, odmah iznad današnje lučice u Špini.
Bassanese i Jurman, bili su nepokolebljivi u dokazivanju da se ne može tako djelovati i upravljati javnim prostorom i raspolagati gradskom imovinom, uporni u nastojanju da se sustav natjera da reagira, da se urbanizam vrati građanima, a ne da prostorno planiranje služi pojedinačnim interesima nekih financijskih oligarhija. Kamo li sreće, da su njih dvojica, u ono vrijeme, bili na čelu gradske izvršne vlasti, moglo se tada površno zaključiti.
Danas, s ove vremenske distance, to djeluje gotovo naivno. Kao dječja igra u usporedbi s onim što se događa sada.
Dvadeset godina kasnije, Umag se suočava s projektima koji po svojoj naravi i razmjerima trajno mijenjaju identiteti vizure mediteranskog gradića. Četiri nebodera od po deset katova nisu samo arhitektonska odluka- oni su politička i društvena poruka. Poruka da je prostor roba. Da se grad može rezati na katove i kvadrate, ako je investicijski interes dovoljno snažan.
Ironija je potpuna: oni koji su nekoć dizali glas protiv razaranja sustava danas ga vlastitim rukama razgrađuju – bez trunke nelagode.
Ne radi se ovdje o osobnoj evoluciji stavova, o „odrastanju“ ili navodnom realizmu vlasti. Radi se o potpunom vrijednosnom preokretu. O zamjeni uloga. O trenutku u kojem borci za javni interes postaju njegovi egzekutori. Ono što se nekada nazivalo devastacijom prostora, danas se eufemistički skriva iza pojmova „razvoj“, „investicijski ciklus“ i „iskorak u budućnost“. No prostor pamti. Građani pamte. A pamćenje je tvrdokornije od svake PR-kampanje.
Jer ako je nekada bila neprihvatljiva jedna kompenzacija parcelom uz more, kako danas objasniti vertikalno nasilje nad gradom? Kako opravdati činjenicu da se ulica Joakima Rakovca, gradski prostor s mjerilom ljudske svakodnevice, pretvara u poligon za demonstraciju investicijske moći? Ne protiv turizma, ne protiv gradnje – nego protiv gubitka mjere i razuma. Gubimo grad kao zajedničko dobro.
Ovo više nije pitanje urbanizma, nego vjerodostojnosti. Nije pitanje planova već odgovornosti. Jer grad ne čine samo betonske konstrukcije i katovi, nego i kontinuitet vrijednosti. A kada se taj kontinuitet brutalno prekine, ostaje samo gorak okus izdaje – ne političke, nego ljudske.
Umag danas ne gubi samo vizure. Gubi pravo da se poziva na vlastitu povijest otpora prostornom nasilju. I zato rasprava o neboderima nije rasprava o visini zgrada, nego o dubini pada, moralnog pada ljudi koji su se u moral zaklinjali.
Nešto poput Sjverne Koreje
A tek benzinska crpka ?. Potpuno nepotrebna, urbanistički nelogična, smještena na svega nekoliko desetaka metara od ta četiri nebodera – kao karikaturalna potvrda da u ovom slučaju ništa nije slučajno. Nije riječ o prometnoj potrebi, sigurnosnom rasterećenju grada ili javnom interesu. Riječ je o prostornom potpisu jedne politike koja prostor više ne doživljava kao ograničen i osjetljiv resurs, nego kao praznu tablu za unaprijed dogovorene poteze.
Sve se to moglo dogoditi zahvaljujući prostornom planu UPU Umag, usvojenom na 15. sjednici Gradskog vijeća 12. srpnja 2019. godine. Jednim potezom pera, u tekstualnom dijelu Plana, unesene su odredbe koje tada gotovo nitko nije primijetio, a koje se danas – šest i pol godina kasnije – brutalno materijaliziraju u prostoru. Klasična tehnika: bez javne rasprave o stvarnim posljedicama, bez jasnog grafičkog upozorenja, bez političke odgovornosti u trenutku donošenja. Plan kao trojanski konj.
Rasprave o tom Urbanističkom planu uređenja Umag na sjednici Gradskog vijeća uopće nije bilo. Pod istom točkom dnevnog reda 3.a) stavljen je van snage DPU Centar (Detaljni plan uređenja) a pod 3.h) usvojen prijedlog UPU Umag (Urbanistički plan uređenja). Nakon nesuvislog uvodnog objašnjenja privremenog pročelnika Upravnog odjela za prostorno uređenje dipl.ing.arh Vladimira Jakovca, prostorni plan je usvojen bez ikakve rasprave. Nešto poput Sjeverne Koreje.
Dogovor u sjeni oko gradnje benzinske pumpe
Udruga Naši ljudi – Gente nostra nije to pustila niz vodu. U travnju 2021. godine podnijela je kaznenu prijavu protiv gradonačelnika Grada Umaga i tadašnjeg privremenog pročelnika Upravnog odjela za prostorno uređenje dipl.ing.arh. Vladimira Jakovca, zbog zloupotrebe službenog položaja i ovlasti, te nezakonitog pogodovanja. USKOK je prijavu odbacio kao neosnovanu. No priča tu nije završila. Udruga je iskoristila zakonsko pravo na samostalno preuzimanje kaznenog progona, čime je dobila uvid u dokumentaciju kojom je raspolagao represivni aparat. I upravo je ta dokumentacija, paradoksalno, jasno pokazala ono što je od početka bilo sumnjivo: postojanje unaprijed postignutog dogovora između izvršne vlasti Grada i budućih investitora benzinske crpke.
Na temelju tih novih saznanja podnesena je nadopuna kaznene prijave. Naknadnim uvidom u dokumentaciju, do kojeg je civilna udruga došla koristeći zakonska prava, otvorena su pitanja koja prethodno provedenim izvidima nadležnih tijela nisu bila razmotrena.
Ishod – ponovno odbacivanje. Udruga nije odustala. Kompletirana je dokumentacija i upućena Državnom odvjetništvu Zagreb. Naslov nije bio nimalo diplomatski, ali je bio precizan:
„Argumenti u prilog teze da Uskok nije dovoljno kvalitetno i stručno, proveo kaznene izvide nakon podnijete kaznene prijave Udruge „Naši ljudi-Gente nostra od 12.travnja 2021. i dopune kaznene prijave od 22.srpnja 2022.
Odgovor je stigao. Ne u obliku ozbiljne revizije postupanja, nego u obliku – opomene o mogućem pokretanju kaznenog progona zbog povrede ugleda institucije. Poruka je bila jasna: problem, dakle nije moguća zlouporaba vlasti, već je problem u onoga tko na nju uporno ukazuje, i ne daj bože, ima primjedbe na rad represivnog aparata.
I tu se krug zatvara. Od borbe za javni prostor do njegove devastacije. Od prozivanja „represivnog aparata“ do njegovog korištenja kao zaštitnog zida. Od urbanizma kao javne politike do urbanizma kao tehnike prikrivanja dogovora. Ovo više nije lokalna priča o Umagu. Ovo je ogledni primjer kako sustav reagira kada se netko previše približi istini – ne tako da je ispita, nego tako da je ušutka. Može li se istina izbrisati silom ?
Zato benzinska crpka nije samo benzinska crpka. Ona je spomenik. Ne razvoju, nego porazu. Ne planiranju, nego pogodovanju. Ne državi prava, nego državi selektivne represije. I stoji tamo, tik uz nebodere, kao trajni podsjetnik da se prostor možda može precrtati, ali se pamćenje – ipak teže briše.
Komentar: Veljko Ivančić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
.jpg?1780406639101)
