Umjesto pjesme o radu, slavimo sjećanja na radnika

Izdvojeno :

Objavljeno: 01.05.2023 u Objavljeno: 16:10

A gdje je nestao radnik?!

U spomen na Međunarodni praznik rada 1. svibnja nastala je autentična reportaža koja oslikava stanje u gospodarstvu grada. Vrlo je slično u cijeloj državi. Jedan od razloga iščitava se u „kosturnici“ posrnulog gospodarstva. Prošećite putovima radničke revolucije u nekadašnjem gospodarskom divu -Umagu. Zastanimo na nekoliko stanica radničke prošlosti. S poštovanjem!

Prva stanica Istraturist. Nažalost, danas Plava Laguna

-Nema više poštovanja ni empatije prema radniku, a da i ne kažem prema našim godinama, i napišite sada, da smo mi iz nekad proslavljenog Istraturista kojega smo svi složno u Umagu gradili i uspješno podizali postali bedaci rada svog, a ne više junaci, aludirajući time na negdašnju radničku pjesmu o radu u kojoj je opjevan stih:“...mi junaci rada svog..“ žali mi se nekoliko žena iz financija bivšeg Istraturista preseljenih u Poreč. Tješim ih da je njihovo zlo manje od onog koje je zadesilo radnike umaške Podravke koje su vozili busom na posao u Mirnu d.d., Rovinj svaki dan, a od nedavno preselili novu tetra -pack liniju iz pogona „Povrće“ u Kalnik pa ponudili radnicima premještaj u Kalnik. Neće se ugasiti uzgoj pomidora na istarskim poljima, prerađivat će se u dva ljetna mjeseca već nekako i negdje, ali nema više nove tvornice ni nove proizvodnje. Nema više otvaranja novih radnih mjesta za stotinjak radnika. Na mjestu sadašnje tvornice niknut će hotel i apartmani. Prodavat će se sunce i more u konšervama. Radnika više nitko ne šljivi ni pet posto?!

Gdje je nestao radnik?!

A Međunarodni praznik rada koristi se kao politički prostor za promoviranje vladajućih, slavodobitnu čestitku radnicima, obećanje novih radnih mjesta, simbolično darivanje crvenog karanfila i radničko slavlje na nekom od piknika, uz roštilj i popularni fažol. Jer koga je zaista briga za radničke muke? Treba se najesti, a u feštama smo nenadmašni. Sv. Josip radnik, postao je zaštitnik fažola u Hrvatskoj!

Radnice pokojnog Istraturita kreću nevoljko prema Poreču kao da padaju s nogu, a ja nastavljam svoj put i pitam se da li da stegnem uši ili ovoj radničkoj priči dam potpuni doživljaj radi onih koji su nekad veličali trudbenika i rad, ili zbog ovog kapitalizma ideološki ispražnjenog u kojem se prežderavamo i kasnije prduckamo na prazniku rada bez radničke klase? Svugdje u Hrvatskoj postoji jedno takvo mjesto koje odražava sliku današnjeg predatorskog kapitalizama i pohlepnih profitera koji gaze radnike, pa se bez patetike odlučujem posjetiti umaške opustjele ili porušene spomenike kao „kosturnice“ posrnulog gospodarstva i radničkog samoupravljanja u kojima je i čistačica na Radničkom savjetu ravnopravno odlučivala o sudbini svog kolektiva. Umjesto svečane pjesme o radu, pišem tužnu baladu o današnjem Umagu tražeći u njemu GRAD KOJI SE RAZVIJA!

Umaška gospodarska „kosturnica“

Druga stanica – zgrada Veleprometa ili kasnije HI-groupa. Opustjela, dok prozori avetinjski bulje s oronule fasade. Devedesetih su je godina prošloga stoljeća napustili zadnji radnici. Na javnoj je dražbi u proljeće 2018. zgradu kupio Grad Umag za tri milijuna kuna kako bi preselili svoje poduzeće Komunela d.o.o., (u kojem radi „Bog te pito tko“). No sada im više, očito, zgrada ne odgovara veličinom pa nije jasna sudbina ove „kosturnice“ na Ungariji?!

Treća stanica - PIK Umag. U njemu se odvijala proizvodnja vina i bila je punioca u kojoj su tadašnji Pikovci zaštitili 10 vrsta autohtonih vina! Radilo se o bujskoj malvaziji i merlotu Bujštine, zatim čuvenoj malvaziji, teranu, merlotu, bijelom burgundcu, cabernetu i hrvatici, te dvjema kategorijama stolnih vina, stolno bijelo i crno vino. Tako je PIK Umag imao najveći broj zaštićenih vina u Hrvatskoj i zauzimao po proizvodnji vodeće mjesto u Hrvatskoj i bio među prvim proizvođačima u Jugoslaviji.

Četvrta stanica - Tipografija Umag koja je bila jedna od vodećih tiskara u Jugoslaviji. Zapošljavala je više od 100 radnika. Vrijednost nekretnine bila je procijenjena u stečajnom postupku, na 9,5 milijuna kuna, a na javnoj je dražbi prodana je na kraju za 30 eura po četvornom metru ili ukupno za 630 tisuća kuna (manje od 90 tisuća eura). Radnici su se sporili sa bivšim predsjednikom uprave zbog niza malverzacija oko dionica i neisplaćenih plaća. Piši propalo je! Danas je tu pod sumnjivim okolnostima, mimo volje stanovnika naselja, sagrađena nepopularna benzinska pumpa, jer naftni derivati i plin predstavljaju višestruku opasnost po zdravlje i život građana u centru grada Umaga koji se promovira kroz projekt „ Smart city- Green city“ brinući o održivom razvoju. Međutim, tko narod pita, dinastija Pogodanović neprikosnoveno vlada.

Peta stanica - hotel Kristal. Projekt umaškog projektnog biroa i tadašnjeg Općinskog komiteta SKH Bujštine čijom se izgradnjom trebala oživjeti starogradska jezgra i dovesti u nju što veći broj turista. Hotel je zatvoren više od 10 godina. Procijenjena vrijednost objekta je 91, 3 milijuna kuna, ali je prodan na javnoj dražbi za cca 27 milijuna kuna. Eno ga, još zjapi prazan i urušava se kao spomenik posrnulom masovnom turizmu. Umag je elitna destinacija!

Šesta stanica - Elegant. Tvornica radničke zaštitne odjeće i frotirskog asortimana koja je zapošljavala oko stotinjak žena. Na temeljima porušene tvornice uz javnu plažu niknula je višekatnica kao luda gljiva nakon kiše, crvena zgrada koju je gradila tvrtka Steve Žufića, pa ju popularno još zovu Žufićeva zgrada. Oko nje postepeno niče još mutanata. Hladnih i surovih arhitektonskih rješenja koja predstavljaju degeneraciju u zavičajnom prostoru. Ali nema frke, i parking uz more je predviđen je za još jednu čudovišnu zgradurinu, pa će kompleks biti zaokružen betonskom džunglom. Idealna zdanja za stanovanje duhova u većem dijelu godine.

Sedma stanica- Mlinotest (Istranka) nekad tvornica kruha i kolača. Ne dime se više zamamni mirisi brašnastih proizvoda iz dimnjaka, nestala je i trgovina odličnih pekarskih proizvoda i kolača, na koju sada pogled zaklanjaju posađeni tužni čempresi. U novom je urbanističkom planu predviđena stambeno -poslovna namjena. Postoji već i idejno rješenje „zelenog“ ruskog hotela. Još jedna (proizvodna) rentijerska djelatnost u gradu.

Osma stanica – Tvornica cementa, koja je unatoč nezdravoj cementnoj prašini i mirisu cementnog lapora nad gradom othranila na stotine umaških obitelji i omogućila im izgradnju kuća u mirnom naselju Moela. Danas nema traga ni silosima ni visokom dimnjaku. Ostala je tek borbena želja članova uprave iz društva „Terra Istriana“ da se konačno realizira ugostiteljsko -turistički projekt, istarskog eko - naselja „ Terra Istriana“, u kojem bi posao mogli naći brojni Umageži, te lokalni proizvođači poljoprivrednih proizvoda, ali se njihovi pusti snovi za realizaciju projekta spotiču u opstrukciji čelnog čovjeka Grada. I dok s druge strane maksimalno podržava srpski projekt resorta Petram, sudjeluje u trajnoj devastaciji obale Alberi ugađajući hirovitim kontinentalcima, gostima koji ne znaju i ne cijene ljepotu prirodnih plaža, istodobno u prostorno-planskoj dokumentaciji koči realizaciju projekta „Terre Istrijane“.

I tu ovaj putopis o nekadašnjoj privredi grada na tren završava. Sličan scenarij „ gospodarske kosturnice“ viđa se u svim gradovima Hrvatske. Predugo bi trajalo nizanje radnih organizacija koje su se kroz zadnja dva desetljeća zatvarale, dok je rastao broj apartmana i uslužnih djelatnosti, stranih trgovačkih lanca, ugostiteljstva i privatiziranog hotelijerstva. A gdje je nestala proizvodnja?

Broj radnika manji, a broj proračunskih korisnika sve veći

Nepopularna privatizacija utjecala je na smanjenje broja zaposlenih, osim proračunskih korisnika. Prema podatku iz osamdesetih godina prošloga stoljeća rezultira da je na cijeloj Bujštini bilo zaposlenih u privredi oko 8250 radnika, a prema zadnjim podacima Fine, zaposleno ih je oko 6300. Pa onda o kakvom nam to razvoju politička „elita“ i vlastodršci bajke pričaju?!

Nažalost, ovaj esej tek je metafora za cijelu Hrvatsku. I zato je sasvim izgledno kako još duuugo šljakeri u Hrvatskoj neće zapjevati onu staru pjesmu koja je slavila rad u socijalizmu, a gdje u refrenu stoji :“...Podignimo uvis čela mi junaci rada svog, naša bit će zemlja cijela da nam živi, živi rad, rad...“. U današnjoj kapitalističkoj zbilji, kako je rekla zaposlenica s početka teksta iz uprave bivšeg Istraturista, mogao bi glasiti:“...Spustimo sad svoja čela mi bedaci rada svog, nek nas gazi Zemlja cijela, da nam živi, živi glad...“

Sanja Bosnić