Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Umaški liječnik Zoltan Jelčić nakon odlaska u mirovinu: „Jednom liječnik, zauvijek liječnik.“
Objavljeno: 12.08.2026 u Objavljeno: 11:25
Umaški liječnik Zoltan Jelčić nakon odlaska u mirovinu: „Jednom liječnik, zauvijek liječnik.“
Priče iz života u zajednici koje se pamte
Prvoga travnja, još jedan liječnik – dijete Bujštine, Zoltan Jelčić, dr. med. specijalistica obiteljske medicine, nakon liječnika Vitomira Jadrejčića, oprostio se od Istarskih domova zdravlja-ispostave Umag. Od 1985. godine, diplomiravši na studiju medicine u Rijeci, kao doktor opće prakse krenuo je putem kojim su tada prolazili svi novopečeni liječnici u Domu zdravlja Općine Buje. Od odjela hitne pomoći do prakse u turističkim ambulantama, pa višegodišnjeg rada na zamjenama kolega, do konačnog sjedanja na stalno radno mjesto, u nekad tzv. radničkoj ambulanti, koju preuzima od liječnice Đurđice Bubanović. Preuzimanjem ordinacije preuzeo je i njezine pacijente. U međuvremenu, 2006. godine specijalizira obiteljsku medicinu. Nekima je bio obiteljski liječnik punih 30 godina. I upravo su mu ti dugovječni pacijenti priredili posljednjeg dana službe, iznenađenje. Oproštajni susret ispred zgrade umaške ispostave IDZ, povodom njegova odlaska u mirovinu.
Liječnik i prijatelj pacijentima u najtežim trenucima života
Pomiješani osjećaji tuge i radosti, preplavili su okupljene pacijente tog dana ugledavši ga kako zbunjen izlazi iz ambulante, a njemu su zasuzile u jednom trenutku oči. Bio je osupnut i ganut ovom emotivnom ljudskom gestom.
U nekoliko rečenica zahvale, na jezgrovit način u svom obraćanju dr. Zoltanu, njegova pacijentica Rosana Hubak, sažela je veliku istinu o njemu. Istaknula je kako im nije bio samo liječnik, nego i prijatelj, oslonac, tješitelj kojemu su se povjeravali u najtežim trenucima života, jer bolest nije uvijek samo tjelesna. Reflektira se i na stanje uma i duha, pa mnogi trebaju i određenu psihološku pomoć. A dr. Zoltan, beskrajno strpljiv i nježan, znao je pravim riječima u tim trenucima pomoći pacijentu da se nada boljemu, da ne kolne duhom.
Početkom ljeta, nakon njegova umirovljenja potražili smo ga ne bi li saznali kako poslije četiri desetljeća kontinuirane brige za zdravlje pacijenta, provodi dane u penziji. Ili vrijedi ona izreka, „Jednom liječnik, zauvijek liječnik.“
Pogled iza ambulante
-To je pravilo. Za razliku od advokata koji ne daju savjete na ulici nego pozivaju u svoje odvjetničke urede, mi liječnici skloni smo i na cesti dati besplatan liječnički savjet, izgovara ozbiljnu šalu.
Ispijamo mlaki čaj, (preporuka za visoke ljetne temperature, op.a.) i dotičemo se zanimljivih podataka iz njegova života i javnog zdravstva. Priča se širi u koncentričnim krugovima.
-Kao prvo, nisam mogao samo tako napraviti rez. Preko noći napustiti liječničku praksu, jer liječnik nije zanimanje, već poziv, pa kao i većina mojih kolega penzionera nastavio sam raditi na zamjenama, odnosno na četiri sata dnevno, razjašnjava našu dvojbu.
-Međutim, istaknuo bih, da sam mogao još koju godinicu ordinirati u svojoj ambulanti, ali me silna administracija i birokratizacija tog posla, što uzrokuje udaljavanje od neposrednog razgovora s pacijentom, ponukala da podnesem zahtjev za mirovinom. Pripadam starijoj generaciji kad se odnos liječnik-pacijent bazirao na pozornom razgovoru i slušanju pacijenta, utvrđivanju detalja o njegovu zdravstvenom stanju, razmjeni mišljenja, a i među nama kolegama bilo više komunikacije, razmjene informacija i osjećaja, pa sam sve teže prihvaćao uvođenje digitalnih novina. Više sam s glavom bio u kompjutoru, nego s pacijentom. A i mi smo vam samo ljudska bića. Radom i komunikacijom preko računala teško se identificirati sa stanjem svog pacijenta. Emotivno se udaljujemo od njega, tugaljivo će doktor Zoltan.
Covid -19 je najviše doprinio uvođenju raznih alata e-komunikacije, što mu je bio okidač da se umirovi. Međutim, prisjetio se i pozitivnih strana u doba pandemije, i to ne samo preventivnih.
-Pa, možda će zvučati tragikomično, ali primijetio sam da se smanjio broj hipohondara. Imate pacijenta koji su pretjerano senzibilni, uplašeni za svoje zdravlje i za svaku sitnicu traže pomoć liječnika. Neki bi znali prije pandemije pokucati na vrata ambulante barem jedanput tjedno, i dovoljno je bilo da im kažem da je s njima sve u redu, sve b.o., i u tren bi „ozdravili“. U vrijeme trajanja Covida -19, nisu toliko ni zvali, ni dolazili, iz straha da se ne zaraze u ambulanti, prisjeća se tih zastrašujućih dana. Stanjio im se karton u vrijeme koronavirusa.
Liječnik od ranog djetinjstva
Osvrćemo se daleko unatrag prema začetku njegove liječničke karijere. Doznajemo presudne motive za izbor tog najuzvišenijeg ljudskog poziva.
-Pa od ranog djetinjstva sam „znao“ da ću biti liječnik. Moja majka Veneranda rodom iz Grožnjana, bila je medicinska sestra u Bujama gdje smo živjeli. Radila je u staroj ambulanti u povijesnoj jezgri Buja. I često puta me vodila sa sobom na posao gdje sam pratio rad liječnika, a i sam bih se ponekad igrao doktora. I tu se rodila moja ljubav prema medicini. Ali da nisam uspio u tom naumu, upisati 1978. godine Medicinski fakultet, alternativa mi je bila Agronomski fakultet u Zagrebu. Onda se skoro desila točka zaokreta na studiju medicine. Otkrivam sportsku aktivnost padobranstvo. Upisujem se i prolazim tri mjeseca obuke na Grobniku. Postajem član Aero kluba Krila Kvarnera. Letovi i visinski skokovi, njih preko stotinu, taj nesputani osjećaj slobode u visinama, postaje moja strast, pa je postojala i solucija da se počnem profesionalno baviti padobranstvom u JNA. Ali kao što vidite ljubav prema medicini je prevagnula, otkriva nam ovu nepoznatu i atraktivnu epizodu iz svoje mladosti.
Pitamo ga je li mu majka nadjenula mađarsko ime Zoltan, kad mu je otac Ivan bio Dalmatinac rodom iz Metkovića, a ona Istrijanka.
-Da, mnogi su mislili da imam mađarske krvi u sebi. Zapravo je mama u trudnoći sa mnom obožavala čitati romane mađarskog književnika Lajoša Zilahija i vjerojatno joj se dopao neki lik iz romana po imenu Zoltan, sa smiješkom otkriva enigmu svog imena.
Šokantni porod
Čini nam se da bi toliko toga tajnovitog mogli izvaditi iz njegove crne liječničke torbe (kao u Croninovu romanu „Crna torba doktora Finliya“), a na kraju razgovora zanima nas, što mu se u 40 godišnjoj liječničkoj praksi, koja je s današnjeg motrišta prohujala kao vihor, urezalo osobito u pamćenje. Gotovo anegdotalno.
-Kao mladi liječnik, prvo sam započeo praksu na Hitnoj pomoći u Bujama. Tada su na Bujštini gradovi Umag, Buje i Novigrad imali svoje zasebne hitne službe. Podsjetio bih još i to, da smo objedinivši Hitni trakt u jedan- HMP Bujštine, imali čak šest timova liječnika na Hitnoj. Fenomenalno! A OB Izola nam je bila dostupna u hitnim intervencijama u vremenu od dvadesetak minuta. Tako nam je i rodilište/ginekologija bila udaljena na pola sata vožnje od Bujštine, u Kopru. I tek što sam odjenuo bijelu kutu, na mom drugom dežurstvu, pojavi mi se trudnica u trudovima, koja se zatekla u Bujama kod rođaka. Brzo smo ju smjestili u kola hitne pomoći. Moja iskusna medicinska sestra Ljerka Šantić iz Novigrada je ostala na hitnoj sama, a šofer pritisnuo gas i uputili smo se put Kopra. U smjeni je bio šofer Giuliano Šain. Hvatala me panika da se majka ne porodi putem i, upravo to se dogodilo! Negdje na Šmarju, oko Padne, je glava bebice počela izlaziti, a ja se nisam baš sasvim pribrao i snašao. Međutim, moj šofer je tu odigrao ključnu ulogu. Hladne glave, kao da je on doktor, stavio je moju torbu na suvozačevo mjesto i sigurnim tonom rekao: “Dotore no se preocupi. Senza paura. Samo mi recite što da vam dodajem od instrumenata.“ I tako se rodio dječačić bez ikakvih poteškoća. A onda se dogodilo nešto sudbinsko. Nakon 30 godina, upoznao sam to „novorođenče“, sada već mladića sasvim slučajno kad mi se pojavio u ordinaciji kao pacijent. Iz datuma rođenja smo utvrdili da sam ga ja porodio te hladne zime na putu do rodilišta, završava ovu nezaboravnu scenu iz svojih davnih dana dr. Zoltan, ali time zapravo podvlači crtu o nekadašnjoj organizacijskoj piramidi u zdravstvenoj praksi. Opisuje kako su tada mladim liječnicima i stažistima bile dodjeljivanje u tim medicinske sestre s višegodišnjim radnim iskustvom, pa i stariji šoferi, kako bi zbog tog iskustva i kompetencija bez panike pomagali u kriznim situacijama mladim liječnicima i ulijevali im sigurnost.
Ključna uloga medicinskih sestara
-Medicinske sestre imaju te stručne i etičke vještine, prate povijest bolesti, vode dokumentaciju, stalno su u kontaktu s pacijentima, zato imaju ključnu ulogu u našem partnerskom radu, ističe dr. Zoltan. Nažalost, konstatira da se danas sve manje mladih opredjeljuje za sestrinstvo i studij medicine.
-Puno je faktora koji utječu na to da to postaju deficitarna zanimanja. Mladi ljudi danas žele na što lakši način privrijediti više, a presudno je i to što liječnik nije zvanje, već poziv, cjeloživotna misija. Onda vam tu zarada pada u drugi plan, a iskrena empatija tj. suosjećanje prema bolesnom čovjeku postaje prioritet i briga kako mu pomoći, smatra dr. Zoltan, pomalo zabrinut za sliku zdravstva na Bujštini u narednih pet godina, jer veliki broj njegovih kolega je na pragu mirovine.
Čaj smo ispili i razgovor priveli kraju, a mogao bi potrajati u nastavcima. No stavljamo ovdje točku, poželjevši mu u ime redakcije Bujštine što bezbrižniji i zdraviji život u civilu te brojne susrete na čaju s bivšim pacijentima.
-Molim vas, prenesite moje tople zahvale svim pacijentima koji su mi upriličili svečani ispraćaj, a prvenstveno inicijatoru Lucianu Boseu i mojoj, sada već nekadašnjoj medicinskoj sestri Sunčici Branežac poručuje dr. Zoltan uz široki osmijeh i veseli pozdrav.
Razgovarala: Sanja Bosnić
Izvor: Bujština, br.188/#čitajlokalno
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
.jpg)
_(cropped).jpg)
.jpg)
