Umaški Grand hotel Adriatic bio je najelitniji hotel na Mediteranu!

Izdvojeno :

Objavljeno: 14.02.2022 u Objavljeno: 22:16

Priča ispred vremena
Umaški Grand hotel Adriatic postao je urbana legenda! Bio je savršen spoj elitnog turizma, domaćeg stanovništva, internacionalne zabave i društvenog života u lokalnoj zajednici, ali i na Mediteranu. Izgrađen je 1963. prema arhitektonskom rješenju vodećeg umaškog arhitekte Iljka Zlatara u sastavu turističkog poduzeća Istraturista. Sve do sredine osamdesetih godina prošloga stoljeća njegovih je pet zvjezdica opravdavalo omjer cijene i iznad prosječne usluge, koja je uključivala i godinama stvaranu famu o hotelu kakvih je bilo malo na svijetu. Danas se nalazi u sastavu porečke turističke kompanije Plava Laguna d.o.o., povremeno otvoren za goste i navodno sluti neka bolja nova vremena. U svojoj bisernoj bjelini, uznosit, na ulaznim vratima umaškog zaljeva, podsjeća nas na svoju bogatu prošlost i teško da će ju nadmašiti neki hotel u današnjim okolnostima.
Najviši objekt u gradu i danas
-U Adriatic se moglo ući samo u odijelu, cipelama i s kravatom, uvodi nas u priču Drago Bubnić koji je radio u hotelu od 1967. kao konobar, a po završetku Više škole u Opatiji do 1987., kao šef usluga hotela (cijelog uslužnog servisa ) da bi radnu karijeru završio 2003. kao njegov direktor. O „mitskom“ hotelu niže događaje i fotografije kao da lista zanimljivu knjigu. Grand hotel s pet blistavih zvjezdica svečano je otvoren 15. svibnja 1964., i pozicionirao se na vrh najboljih hotela Mediterana. Sa osam katova i mezaninom ostao je i danas najviši objekt u Umagu. Za panoramsko razgledavanje sa zadnjeg kata moglo se samo uz pratnju portira ili neke osobe sa recepcije hotela. Raspolaže sa 126 luksuznih soba, osam apartmana s pogledom na jug te isti broj s pogledom na sjever. Za prvog direktora postavljen je Germano Urbas. Godine 1966. dograđen je aneks hotela sa zatvorenim bazenom s toplom morskom vodom u prizemlju. Bazen bi se natkrivao i pretvarao u pozornicu za razne nastupe, ali i druge potrebe. Hotelski park oblikovno je izgledao kao najfiniji filigranski rad. Održavali su ga svaki dan vlastiti vrtlari hotela. Na prostranoj hotelskoj plaži zarana bi osvanule ležaljke poredane poput vojnika u vrsti na zelenim travnjacima. O njima i kupačima su brinuli umaški studenti – “bagnini”, Tonči i Dživo, odlični poznavatelji više stranih jezika. Izuzev hotelskih gostiju, plaža je kroz desetljeća postala i omiljeno kupalište brojnih Umageža, gdje svaki ima svoje ustaljeno mjesto za ručnik na sunčalištu. Na taj je način Adriatic istodobno otkrivao domaćima i gostima ljepotu sunca i mora kojemu bi se radovali pri svakom novom povratku.
Luksuz i top usluga
-Osim skupocjenog i raskošno uređenog interijera čije su zidove krasili reljefi umaškog kipara Aleksandra Rukavine Žohara kao Grand hotel imali smo svoj amblem (logo) s oznakom A na svim uporabnim predmetima. Za posebne se prigode koristio srebrni pribor kakav se danas rijetko može vidjeti u uporabi. Posluživalo se u modno dizajniranim, elegantnim uniformama, uvijek u bijelim rukavicama. Ako bi gost kročio u hotel bez kravate, na recepciji smo imali rezervne za posudbu. Damama je bilo zabranjeno paradirati u kupaćim kostimima. Vladala su zlatna pravila iz bontona, napominje Bubnić. Čitav je hotelski kompleks bio vrlo egzaktno i namjenski osmišljen, opisuje ih Bubnić.
-Restoran na prvom katu sa prostranom terasom i romantičnim pogledom na zalazak sunca za ples, klasične koncerte, priredbe poput izbora Miss Adriatica. Na istoj etaži nalazila se višenamjenska lovačka dvorana, u prizemlju aperitiv bar, bazen-pozornica za velike priredbe i zakuske, vrtna terasa sa barom, najprivlačnija kupačima. Nešto podalje, na obroncima obale, smjestila se taverna gdje su se pripremali istarski specijaliteti (boškarin), nastupala folklorna društva iz bivše Jugoslavije, a ples bi znao potrajati i do tri sata ujutro.
Casino' za najbogatije kapitaliste
No, Adriatic se prvenstveno razlikovao od ostalih hotela na Jadranu po velikoj kockarnici (Casino') i Night clubu sa vrhunskim internacionalnim programom. Za mnoge goste i domaće stanovnike odvijao se tu jedan paralelni život o kojemu čeznutljivo pričamo i danas poslije isteka puno godina, kazuje Bubnić. U hotelu su odsjedali mnogi kapitalistički milijunaši, najbogatiji lovci, celebrity osobe, zvijezde iz svijeta filmske i glazbene industrije čime je privlačio pozornost raznih društvenih struktura u ono doba “željezne zavjese”, jer su se u njemu brisale razlike između kapitalističkog i socijalističkog društvenog napretka. Na taj se način uspješno provodila jedna neobična poslovna operacija, na čijem je čelu stajao direktor Casinoa Ante Pičuljan, izdvojena iz ondašnje turističke mašinerije masovnog turizma. Adriatic je naime, zauzeo mjesto na Mediteranu kao vidljivo odredište elitnog turizma.
-Poslovni partner našem Casinou bio je Casino' iz Sanrema, koji je financiro boravak svojih klijenta u našem hotelu, što je podrazumijevalo top uslugu na svim razinama. Osim bogatih bufetta s hranom koja se postavljala na nekoliko punktova, gosti su naručivali i jela a lla carte, a enormni iznosi računa ispostavili bi se na teret njihovih soba. Tih zlatnih godina radilo je 20 kuhara u kuhinji na čelu sa poduzetnim šefom Ivicom Šusterajterom. Među njima je vladalo zajedništvo, entuzijazam i ljubav prema tom pozivu. Vikendom bi im najpoznatiji talijanski kuhari održavali radionice o pripremi jela po talijanskim recepturama. Ovako složan tim kuhara danas nećete sresti, uvjeren je Bubnić koji bi i sam znao priskočiti u pomoć ako nastupi gužva. Pomagao je u pripremi flambirane hrane, tzv. “zapaljene” hrane.
Manče od nekoliko stotina tisuća lira
- Tada se puno flambirala hrana na plameniku pred gostima. Međutim, najviše se konzumirala visoko kvalitetna bijela riba, jastozi i kavijar, uz razne priloge. Jednom prilikom za jedan gala ručak dostavljen je iz Dalmacije šleper jastoga od 850 kilograma. Možete li to zamisliti?! A danas se toliko jastoga ne uspije prodati ni u cijeloj turističkoj sezoni! Na tim “gozbama” najčešće se ispijao šampanjac Dom Perignon, Moet Chandon, PIK-ova istarska Malvazija te Dingač i Postup s Pelješca, prepričava gastro spektakle. Po voznom parku ispred hotela, automobilima marke Ferrari i Maserati, razvidno je bilo o koliko bogatim gostima je riječ. Imali smo i sedam garaža za “kapitalce”. Osoblje hotela su nagrađivali izdašnim mančama i do nekoliko stotina tisuća lira ili častili skupim pićima, a iznos bi rastao ako su osvojili veći zgoditak na ruletu. Jednom je zgodom neki sretnik osvojio 134 milijuna lira i automobil kao najbolji igrač u toj godini što je bio najveći zgoditak u povijesti umaškog Casinoa, pa je i mene nagradio za izvrsnost usluga u hotelu, i to u više navrata. Kad sam zbrojio sve manče moglo se raditi o cca milijun lira, iznosi Bubnić, ali ističe da se radilo o najbogatijim talijanskim industrijalcima onoga doba.
Plejada popularnih u Adriaticu
- Mnogima više ne pamtim imena, ali nekih se još sjećam. Dolazio je kralj talijanske industrije Agnelli vlasnik tvornice Fiata, g. Beltarame, vlasnik lanaca trgovina skupe odjeće, Godina iz Trsta, također poznati trgovac. S Godinom sam se zbližio jer je bio otvoren za razgovor i duhovit. Gostima Casinoa organizirale su glazbeno-zabavne večeri u hotelu na kojima su nastupali najpopularniji svjetski artisti i talijanske glazbene zvijezde: Claudio Villa, Domenico Modugno, Mirando Martino, Patty Pravo, Little Tony, Ornella Vanoni, Iva Zanicchi… Program je bio otvorena tipa, pa su i naši sugrađani mogli uživati u vječnim talijanskim canzonama. Naši pjevači su nastupali najčešće za proslavu Nove godine, a gostiju u hotelu bi tada bilo do 1500. Pjevali su: Ivica Šerfezi, Vice Vukov, Đimi Stanić, Tomislav i Vedran Ivčić, Mišo Kovač… Feštalo se do tri, četiri ujutro, opisuje Bubnić pa niže imena ostalih viđenijih ljudi koji su boravili u hotelu. Od jugoslavenskih političara to su: Edvard Kardelj, Stane Dolanc, Jakov Blažević, Mika Špiljak, Milka Planinc, Savka Dbačević Kučar, Stipe Šuvar…A ugostili su i Giulija Andreottija talijanskog predsjednika Vlade . Od sportaša pamti Vladimira Bearu, Bernarda Vukasa, Mladena Delića, Bojana Križaja. Dojmljiv je bio boravak svjetskog vice šampiona u boksu crnoputog Tommya Bethee i njegova trenera, bivšeg svjetskog prvaka Emile Griffitha. Bethea je izazvao na boksački meč svjetskog prvaka u srednjoj kategoriji Nina Benvenutija. Prvi profesionalni meč te vrste u istočnoj Europi se odvijao u umaškoj areni na Punti. Benvenenuti je u Umagu obranio naslov svjetskog prvaka! U hotelu su odsjeli i filmski glumci Telly Savalas, Donald Shuterland i Clint Eastwood. Vrlo jednostavni kao gosti, čak su jeli hranu s dnevnog menija kao i svi gosti hotela,veli. Prisjeća se rado Bubnić i boravka proslavljene komičarke, zvijezde malih ekrana Nele Eržišnik, poznate po ulozi čistačice Marice Hrdalo s kojom su je gledatelji identificirali.
Prostitucija je bila (polu) legalna
Otvaramo još jedno nezaboravno tematsko poglavlje o noćnom, zabavnom životu u Night clubu (noćnom baru), nezaobilaznom okupljalištu gostiju, ali i Umažana u zimskim mjesecima.
- Talijanski gosti bi navraćali iz Casinoa u Night osobito u trenutku kad bi na programu bio striptiz. “Quando e' sporagilello” papagajski su pitali kada će striptiz, a zanlo ih je biti na vratima više negoli krumpira u vreći, slikovito će Bubnić. Night club je ostao aktualan i privlačan mnogima i kad je započelo smanjivanje interesa za kockanjem Casinou.
- Jedini je nudio tu vrstu međunarodnog artističkog programa, a na podiju se i plesalo duboko u noći jer bi se zatvarali ostali plesnjaci po hotelima. Zato su mnogi poslovni ljudi navraćali sa poslovnim partnerima po jednu putnu. A popilo bi se tih putnih napretek. Najčešće se ispijao šampanjac i francuski konjaci. Hennessy, Martell, Courvoisier… u grijanim čašama. Posluživali su ih školovani barmeni. Talijani su u Nightu tražili društvo “noćnih dama”, a prostitutke su profesionalno pružale svoje usluge. Djevojke su dolazile iz cijele Jugoslavije. Prostitucijom su se bavile po osobnom izboru. O tome se nije govorilo javno, ali prešutno je prostitucija, praktički legalno cvjetala. “Noćne dame” su konzumirale skupocjene šampanjce i ostala najskuplja pića. Kasa se punila, a one dogovarale ekstra ”posao”, priča oprezno Bubnić izbjegavajući neke odgovore.
- Sve je to vrlo vrlo diskretno išlo ruku pod ruku, uz jednu elitnu ponudu u to mondeno doba. A ovo što se danas odvija u turizmu je čista industrija. Još se jedino u Monte Carlu ili Nici može govoriti o pravim elitnom destinacijama s najvišim standardima. Sve ostalo su klišeji, tipizirano je i pomalo bez sadržajno. A da i ne spominjem tretman prema ugostiteljskom osoblju. Onomad ih se tretiralo s velikim poštovanjem. Radno vrijeme nam nije bilo normirano, ali isplaćivala se 13 plaća, dobar regres, manče su bile izdašne, dodjeljivali se stanovi prema bodovnim listama, osiguravale zimnice, kolektivne fešte, organizirali sindikalni međunarodni izleti. Neupitna je bila socijalna sigurnost. Danas je taj kadar sveden na rub preživljavanja i iz bogate turističke zemlje u kojoj se takoreći živi od turizma, ili se prekvalificiraju ili napuštaju zemlju u potrazi za boljim životom, odvažno komentira Bubnić, sada vremešni umirovljenik koji se svom Adriaticu vraća svakodnevno, jer mu je barka usidrena u hotelskoj lučici pa ribari u njegovoj blizini dok ga s kopna prate lijepa sjećanja. Stoji tu njegov Adriatic u tišini, stameno i čvrsto kao obelisk na kojem sunce isijava po zalasku i sjaji kao sveti čuvar uspomena na ono dragocjeno i upečatljivo umaško zlatno doba. Možda ga jednoga dana i ne bude više na tom mjestu, ali legenda o Grand hotelu i jednom nostalgičnom vremenu oduprijet će se zaboravu.

Anegdota o gospodinu Godini
Kad bi u hotel ulazio gospodin Godina doviknuo bi konobarima već s ulaza: ”Come al solito“ (Kao i obično), što je značilo šampanjac Dom Perignon, kavijar, maslac i tost poslužiti u sobi. S obzirom da su on i supruga spavali u odvojenim sobama, usudio sam se pitati ga kako obavljaju “one stvari”. Nije se naljutio, naprotiv. Bez oklijevanja je odgovorio da kad to poželi, zazviždi i supruga spremna uđe u sobu. Ali, što kad je obrnuto, zanimalo me. Tada ona pokuca na moja vrata i pita me jesam li ja to upravo zazviždao ?!, sa smiješkom je ispričao Bubnić.

S. Bosnić

Foto:Drago Bubnić, sugovornik

Izvor:Glas Istre

Ostale vijesti iz kategorije