Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Umaški Čiča Goriot
Objavljeno: 02.10.2025 u Objavljeno: 20:54
Priča iz života povodom Međunarodnog dana starijih osoba
Otac je nepomično ležao u neuglednom sobičku staračkog doma, danas suptilnija naziva -Dom za starije i nemoćne osobe. Zraka sunca blago mu se spustila na otežale vjeđe kroz procijep podignute rolete natjeravši ga da otvori oči. Usporeno ih je pokretao u polumraku i zaustavljao pogled na predmetima koji ga okružuju u sobičku. Lišen svake emocije kružio je pogledom nekoliko minuta po prostoriji, a onda ga fiksirao na uokvirenu fotografiju na stolu. Zaustavljen trenutak obiteljske idile iz sretnih dana. Otac je, visok i elegantan poput manekena u tamnoplavom odijelu dominantno stajao u fotografiji obgrlivši oko struka suprugu, vitku crnku široka osmijeha, a ispred njih je poziralo dvoje dječice, zbunjena pogleda i namještena osmijeha. Umah se prisjetio kako ih je tog trena potaknuo na smiješak uvjerivši da će ptičica iskočiti iz fotoaparata. Na poleđini fotografije piše, Umaška diga, 1960 godina, dobro je upamtio godinu. Odjednom su mu iz nutrine provalile jake emocije i kao bujica nezaustavljivom brzinom potekle su se kronološki nizati uspomene. Promatrao je kadrove vlastita života kao u autobiografskom filmu.
Prvo je ugledao sebe mladog diplomanta na Ekonomskom fakultetu -smjer Vanjska trgovina u Zagrebu, kojega je Partija nakon diplomiranja kao izvrsnog studenta i dobrog poznavanja talijanskog jezika, po zadatku uputila na njegovo prvo radno mjesto u Zonu B. Tri se dana kojekakvim vozilima pa i seljačkim kolima vozio do Ponte Portona, do ondašnjeg privremenog graničnog prijelaza, gdje su ga dočekali drugovi iz bujskog Komiteta u službenom Fići (Fiat 750). Već je sljedećeg dana ušao u novosagrađenu tvornicu kao drug direktor, u kojoj je, možda jedini iz generacije proveo čitav svoj radni vijek, uvijek na rukovodećim poslovima. S izdašnom plaćom i zonskim dodatkom započeo je gradnju obiteljske kućice. Oženio je najljepšu kolegicu s posla, lokalnu djevojku koja je slovila kao jedna od tri najzgodnije umaške cure. I bila poželjna udavača- dotarica za mnoge doseljene momke. Koncem pedesetih rodilo mu se dvoje djece. Čitav ih je svoj život nastojao kao zadojeni marksist, ideolog Titovog socijalizma i istinski partijski drug, odgajati da po ničemu ne odskaču u društvu od svojih vršnjaka, da budu ravnopravni i ne uživaju ikakve privilegije, već steknu radne navike i nauče vrijednost zarađenog dinara. Nipošto nije želio da se hvale materijalnim dobrima i razlikuju ostale djece iz radničkih obitelji, što mu je revnosnim odgojem polazilo za rukom.
Omogućio im je studiranje u Zagrebu, ali nisu diplomirali. Rano su zasnovali vlastite obitelji. I pomagao im je financijski često puta. Jer nisu pokazivali veliku želju za samostalnim radom, ali za lagodnim i snobovskim životom kakav je postao cijenjen u novoj hrvatskoj državi, jesu. Supruga bi mu spočitavala i molila da “zavrne slavinu”. Ali on je bio vrlo tankoćutan kad su u pitanju djeca, nalazio svakojaka opravdanja za njihove zamolbe, a da i ne spominjemo kako bi se topio u njihovim plišanim zagrljajima. Djeca kao djeca, manipulativno su se služila kako lukavostima pronaći put do njegova srca. Financirao im je otvaranje firme, kupio poslovne prostore, a čak je neko vrijeme osobno vodio financije u tvrtkama, i jedino tada je posao napredovao. Kupio im je stanove na atraktivnim lokacijama u gradu, a potom i unucima, neka ih nekretnine podsjećaju kad odrastu na velikodušnog djeda. Kada bi tvrtke bi loše poslovale spašavao ih je financijskim injekcijama…Time je nastojao da djeca što manje osjete žestinu utakmica na kapitalističkom tržištu. Nisu svi jednako sposobni nositi se s novonastalim društvenim promjenama u Hrvatskoj, opravdao bi njihovu lijenost i nerad.
Supruga se protivila tom pretjerano zaštitničkom stavu kojim nije dopustio da djeca sazriju te preuzmu odgovornost za vlastite živote, već ih nesvjesno poticao da ostanu emocionalni invalidi i društveni paraziti. Tješio se da tako postupa iz duboke očinske ljubavi. Bezuvjetne.
Smrt supruge nije nikad prebrodio. Na njezinu je pogrebu sahranio i dio sebe. Djeca su mu sve rjeđe navraćala u posjet, navodno zbog brojnih obveza. Pojavili bi se mazno ili zabrinuto kad bi im nešto uzmanjkalo. To nešto bio je uglavnom novac. Osjećao se sve usamljenije i bespomoćnije. Osobito kad je shvatio da mu potajice kontroliraju život kako ne bi slučajno upoznao neku prijateljicu koja bi mu se mogla uvaliti u kuću pa domoći imovine i novaca. Jer bio je još vitalan i markantan muškarac u ranim sedamdesetima. Zato su ga uspjeli nježno uvjeriti i nagovoriti da im prepiše svu imovinu, osim kuće u kojoj je stanovao i novaca na banci. Naposljetku je pokleknuo i prihvatio njihov prijedlog. Ionako bi prije ili kasnije sve to pripalo njima, pomislio je dok je kolebljivo ulazio u ured javnog bilježnika. Nakon toga su se još više prorijedili posjeti djece i unuka, kao i telefonski pozivi. Čitao je satima knjige, šetao po desetak kilometara dnevno, nalazio se s prijateljima i odlazio na kave, ali život mu je postao monotona svakodnevnica. Ustaljena kolotečina u kojoj je svaki novi dan podsjećao na onaj jučer. I mučilo ga je što će i sutra biti isto. Kad je obavijestio djecu da će zaposliti domaćicu na pola radnog vremena jer mu se više ne kuha, i da mu dom održava urednim (ustvari, htio je imati nekoga pored sebe da mu pravi društvo) djeca su se odmah pojavila i graknula, uvjeravajući ga da će ušteđevinu trošiti bezrazložno. Puno je zdravije da sam nastavi polako obavljati kućanske poslove, što će se reflektirati i na njegovo mentalno zdravlje. No, ovaj se put nije dao smesti. Zasmetalo mu je, valjda prvi put u životu, da odlučuju što mu je činiti s vlastitim novcima. Domaćicu je odabrao sam te se uskoro pokazalo da je postupio ispravno. Mala je bila razlika u godinama među njima, ona, kao bivša učiteljica, također udovica, obrazovana mogla je razgovarati s njim satima o brojnim temama. Uspostavili su ležernu i svestranu komunikaciju. I s odmakom vremena srce bi mu zaigralo te nekontrolirano zakucalo kad bi se pojavila na vratima. Nažalost, ta tiha radost nije dugo potrajala.
Jednom zgodom na povratku iz šetnje, nekoliko je kišnih kapi nauljilo šetnicu, a on ubrzao korak i nadomak kuće je proklizio. Noge su poletjele visoko u zrak, a glava se raspukla kao lubenica. Osim prijeloma kuka, zadobio je i snažniji potres mozga.
Zbog komplikacija na intenzivnom odjelu bolnice liječnički tim se danima borio održati ga na životu. Ostao je prikovan za postelju, opće stanje mu se pogoršavalo, pa su djeca sredila smještaj u gradskom staračkom domu-stacionarnom odjelu. Onako iznemogao molio ih je da ga vrate kući, u njegovu postelju, gdje će ga njegovati domaćica, ali uvjerili su ga da ona nije njegovateljica koja bi uz njega ostala 24 sata, osim toga bila bi to preskupa usluga. Navodno njegovateljice za cjelodnevni rad traže 1.600 eura mjesečno. Međutim, nisu mu priznali da su njegovu kuću bili rentali strancima ubrzo nakon što ih je liječnik informirao da je dijagnoza smrtonosna i time oporavak beznadan. Smjestili su ga u dvokrevetnu sobu u staračkom domu, a on je vapio da mu osiguraju apartman ili jednokrevetnu, što si je mogao bez problema financijski priuštiti, no djeca su intervenirala opet uvjerivši ga da je to preskupo, a u lošem zdravstvenom stanju kakvo je njegovo, znatno sigurnije je dijeliti s nekim sobu. Telefonirao je prijateljima, žalio im se i molio ih da mu priteknu u pomoć, pa su mu djeca oduzela i mobilni telefon, uvjerivši kako je to poželjno za njegov oporavak. Na taj ga način neće više nitko uznemiravati. Dogovorila su s upravom doma i zabranu posjeta iz istoga razloga. Sve zbog sprječavanja uznemiravanja.
I dok je tako danima bespomoćno ležao na postelji osjećao je kako nestaje, topi se kao ličnost. Tijelo mu je postajalo bezoblično, emocije sagorjeli ugarci nekad velikog drveta, a korijeni sasušeni…Nije više imao ni želja, ili nije imao s čime išta željeti. Iščeznule su sve njegove želje u tom beznađu i poniženju. Sve, ama baš sve mu je postalo svejedno. Bio je svjestan da gubi doticaj sa normalnim životom. Kao kad se pojavi ona ravna crtu na bolničkom monitoru dok vitlani znakovi života nestaju. Niti je imao više vremena niti snage za ažuriranje svog potrošenog života.
Iznenada ga je nešto nevidljivo iz nutrine trgnulo i preplavila ga je golema tuga. Oči su mu se ispunile suzama, pa krenule juriti niz blijede obraze. Uputio je još jedan pogled prema onoj jedinoj obiteljskoj fotografiji na stolu, ali od zamućenog vida nije više nazirao osobe ni nasmiješena lica na njoj. Iščeznula su. Kao i sve proživljeno. Zaboljelo ga je duboko u grudima i zajecao je hropćući sve glasnije. Čitav život bio je ponosan čovjek, a sada je plakao zbog sramnog umiranja. Onda su mu vjeđe zaklopile vlažne oči.
U mrkloj je tami jasno opazio tanku, blještavu, i neomeđenu crtu koja se protezala u daljinu do nekog osvijetljenog tunela. I posljednje što je pomislio u toj sekundi je, da se njegov omeđeni život preljeva u tu neomeđenu crtu koja će se uskoro rasplinuti u blještavilo na ulazu u taj tunel.
Piše:Sanja Bosnić
.jpg%2C%20matija%20vla%C4%8Di%C4%87%20ilirik.jpg?1763380405502)
