Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Udarni termin za talijanski film „La Rosa dell'Istria“ emitiran na RAI 1
Objavljeno: 08.02.2024 u Objavljeno: 12:26
Foto: Facebook
Film koji otvara brojna pitanja i ne „stavlja kamen“ na tragične događaje iz prošlosti
Bliži se 10. veljače kada se u Italiji obilježava „Il giorno del ricordo“ (Dan sjećanja), spomen na tragediju Talijana esula/egzodusa koji su nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. masovno bježali od „barbarstva“ Titina i tražili utočište u svojoj matičnoj domovini Italiji.
Sada je već jasno, iz godine u godinu, sjećanje na tragediju izbjeglih i prognanih, poprima sve veću, širu i kontinuiranu dimenziju. Posebno se to osjeća nakon dolaska na vlast u Italiji stranke krajnje desnice „umivenog obraza“ „Fratelli D'Italia“ na čelu sa premijerkom Giorgiom Meloni.
U tjednu od 5. do 10. veljače, u talijanskom medijskom prostoru (TV, radio, novine, portali i dr.) biti će puno govora o tim povijesnim događajima prije 80-tak godina.
Očekivao sam „puno više“ od filma „Ruža Istre“ a istraživanje gledanosti pokazuje da je film „La Rosa dell'Istria“ koji je emitiran u ponedjeljak 5. veljače na RAI 1 u udarnom terminu od 21,30 sati, vidjelo 2.896.000 gledatelja odnosno 17,8%. O podacima gledanosti u Istri ne raspolažemo. To je velika gledanost što znači, da je cilj postignut.
O filmu
Radnja filma odvija se 1943. nakon 8. rujna – službene objave kapitulacije Italije. Ukratko, glavni protagonisti filma su obitelj Braico iz Kanfanara. Otac Antonio je liječnik po zanimanju, a članovi obitelji su još majka Bina i troje djece. Sin Niccolo' je već mladić i želi postati liječnik kao i njegov otac. Kćerka Maddalena je odrasla djevojka sa zaručnikom Miranom (Hrvat) i voli slikarstvo za koje je nadarena. Najmlađi je sinčić Sauro kojemu su, evidentno dali ime po talijanskom nacionalnom junaku, rodoljubu i iredentisti Nazariu Sauru.
Sve je lijepo za Talijane do pada Italije (sudeći po filmu), razdoblje fašizma se ne spominje.
Film počinje nasilnim ulaskom naoružanih Titovih partizana komunista u kuću obitelji Braico gdje natjeraju liječnika Antonia da pođe s njima do obližnje stanice karabinjera gdje su se zabarikadirali njihovi pripadnici koji odbijaju predaju. Liječnik Antonio govori hrvatski pa je potreban prevoditelj za pregovore s karabinjerima.
Ovdje moram naglasiti svoje čuđenje filmom, jer u svakom slučaju, nakon dvadesetogodišnjeg fašističkog terora u Istri i prisile da se nastava u školama i mise u crkvama, ali i u svakodnevnom komuniciranju među ljudima, mora govoriti isključivo na talijanskom jeziku, ispalo je da među partizanima nije bilo nikoga sa znanjem talijanskog jezika?!
Filmski gledano, evidentno je bilo efektnije praviti razliku između žrtava Talijana i napadača Hrvata (MI i ONI), pa se komunikacija između liječnika i partizana vodila na hrvatskom jeziku, a prijevod je bio tekstualni na talijanskom jeziku.
Neobični su kadrovi filma kada obitelj bježi iz Kanfanara, skrivajući se od Nijemaca, i ukrcavaju ih u teretni vlak koji polazi za Italiju. Bio je to trenutak kada na željezničku postaju upadaju partizani i započinju oružani obračun s njemačkim vojnicima. Uplašen paljbom i mecima koji su probijali stjenke vagona, neki susjed izbjeglica, od straha iskače iz vagona a mladi Niccolo' Braico iskače za njim u pokušaju da ga vrati natrag. Tom prilikom, Niccolo' ostaje ležati na zemlji pogođen u glavu a vlak kreće s ostatkom uplakane i shrvane obitelji.
Zanimljivo, u filmu se njemačka okupacijska vojska gotovo ne spominje. Opasnost predstavljaju samo Titovi partizani koji se obračunavaju s talijanskim stanovništvom.
Ne treba biti profesionalni povjesničar da se dođe do zaključka, da vremenski gledano, tragični događaji tih rujanskih dana, u filmu nisu najbolje posloženi.
Kada su njemački vojnici mogli čuvati željezničku postaju u Kanfanaru u razdoblju od 8.rujna do Rommelove ofenzive 2. listopada 1943. ??? Nacističke trupe su naime, u potpunosti zauzele teritorij Istre tek početkom listopada a prije toga, bilo je sporadičnih upada njemačke vojske kao što se dogodilo 11. rujna kada je došlo do okršaja između istarskih ustanika (nije bilo organizirane partizanske vojske) i njemačke motorizirane kolone na raskršću Tićan kod Višnjana ili kasnije u Limskom kanalu. Nakon oružanog sukoba gdje su Nijemci bili značajno jači, zbog ratnog iskustva i naoružanja, motorizirana kolona je produžila za Pulu, a već 13. rujna krenula u pravcu Labina i Rijeke.
Gorko iskustvo prilagođavanja obitelji Braico na području Cividale del Friuli
Obitelj Braico nije najbolje primljena u matičnoj domovini. Otac Antonio nije mogao obavljati posao liječnika jer navodno nije bilo potrebe. Da bi prehranio svoju obitelj zaposlio se kao najamni radnik u nekoj mljekarskoj proizvodnji. Kćerka Maddalena je loše primljena u školi, a njeni su se novi klupski drugovi izrugivali njenom talijanstvu. „Kako možeš biti Talijanka ako u tvojim venama ima i slavenske krvi?“, zadirkivali su je mladi dečki. S vremenom, Maddalena je zaboravila na svog nekadašnjeg zaručnika Mirana koji se prilikom njihovog odlaska iz Kanfanara izjasnio da ostaje uz svoj narod i pristupa narodnooslobodilačkom pokretu.
U Cividale, Maddalena upoznaje novog dečka s kojim dijeli zajedničku ljubav prema slikarstvu, ali i on netragom nestaje.
Konačno, otac Antonio, dobio je zaposlenje kao liječnik i obitelj odlazi u Marano Lagunare kod San Giorgia di Nogaro (UD). Tamo majka Bina oboli i umire, a obitelj od tri preostala člana nastavlja živjeti. Nakon nekog vremena, iznenada se pojavljuje njezin dečko slikar i predlaže joj da otputuju u Padovu gdje on stanuje u velikom komfornom stanu. Maddalena želi otići u Padovu gdje su velike mogućnosti za bilo koji studij. Otac se žestoko protivi, ali ne uspijeva zadržati kćerku u „zabitnom“ Marano Lagunare.
U Padovi se dogodi čudo, na jednoj izložbi već afirmirane slikarice Maddalene pojavljuje se njezin brat Niccolo' koji joj ispriča da ih je dugo vremena tražio. U pucnjavi na željeznićkoj postaji u Kanfanaru nije umro već je samo bio okrvavljen i u nesvijesti od metka koji ga je okrznuo. Spasio ga je Miran, Hrvat i partizan, omogućivši mu da ode u Italiju i potraži obitelj. Nakon tog sretnog susreta, sastaje se čitava obitelj te zajednički gledaju i filmske dnevnike koji prikazuju odlazak tisuća Talijana iz Pule, brodom Toscana, nakon pariškog mirovnog sporazuma od 10. veljače 1947.
Zaključno
U današnjoj talijanskoj javnosti, često se ističe, da je obilježavanje dana „Giorno del ricordo“ način da se ne zaborave stradanja i nesretna izbjeglička sudbina koju su doživjeli Talijani Istre, Rijeke i Dalmacije (300.000-350.000) tijekom i nakon 2. Svjetskog rata.
Meni, osobno se čini, da svi filmovi i svjedočanstva koji se kontinuirano prikazuju na tu temu, potpiruju plamen tihe vatre koja bi se u budućnosti mogla pretvoriti u neki novi talijanski iredentizam kao što se to već dogodilo u prošlosti.
Povijest je pokazala, da se granice država kontinuirano mijenjaju i to u kraćim vremenskim razdobljima od posljednje granice u Istri između novih država Hrvatske i Slovenije koja se utvrdila nakon 1990.-91.g.
Film „La Rosa dell'Istria“ ne doprinosi zbližavanju naroda, talijanskog, hrvatskog, slovenskog…..i ne „stavlja kamen“ na tragične događaje iz prošlosti. U današnje vrijeme, u Italiji se organiziraju đačke ekskurzije s ciljem upoznavanja Istre, njezine nekadašnje talijanske kulture i teritorija u kojem su Slaveni prije 80 godina Talijane bacali žive u fojbe ili ih u najboljem slučaju protjerali iz Istre.
I s kakvim se osjećajem ti mladi Talijani nakon izleta po Istri zatim vraćaju u svoju domovinu Italiju ?
Obradio/ fotografija: Veljko Ivančić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
