Život i smrt – na kraju ostanu samo ime i broj

Izdvojeno :

U spomen na Dašu Drndić koja nastvalja živjeti u svojim knjigama

Objavljeno: 26.09.2026 u Objavljeno: 14:10

Život i smrt – na kraju ostanu samo ime i broj

U Rijeku sam ovoga puta došao iz sasvim drugog razloga, ali ostalo mi je nešto slobodnog vremena pa sam odlučio ponovno otići na groblje Kozala. Na tom se riječkom groblju čovjek teško može zadržati samo na jednom imenu. Otvoreno je još 1838. godine i među najstarijim je grobljima takve vrste u Europi, a iza njegovih zidova i među kamenim spomenicima ispisana je povijest Rijeke, njezinih obitelji, vremena koja su prošla i života o kojima danas znamo malo ili gotovo ništa.

Tražio sam grob, odnosno urnu Daše Drndić.

Na ulazu sam pitao djelatnicu može li mi pokazati gdje se nalazi njezina urna i usput joj kazao da se radi o poznatoj hrvatskoj književnici. Pogledala me, pokušala se prisjetiti imena, a onda rekla: „Nikad čula za nju.“

Nisam joj to zamjerio. Kako bi i morala znati za svakoga tko je ikada živio, pisao ili bio važan nekome drugome? Ipak, ta me rečenica zadržala. Jer upravo sam zbog Daše Drndić došao na mjesto na kojem se na kraju ljudskog života sve svodi na nekoliko osnovnih podataka – ime, godine rođenja i smrti i broj mjesta u kolumbarijskom zidu.

IMG-20260925-WA0001

A Dašu sam upoznao na posve drugom mjestu, u njezinim knjigama.

Posebno mi je blizak Sonnenschein, roman koji sam prvi put pročitao na hrvatskom izvorniku, a zatim i na talijanskom prijevodu, pod naslovom Trieste, kako je objavljen i u Italiji, Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama, Francuskoj, Belgiji, Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj i drugim zemljama. To je knjiga u kojoj se književnost i povijest neprestano dodiruju, u kojoj se osobne tragedije stapaju s velikim europskim događajima i u kojoj iza povijesnih podataka, logora, deportacija i statistika ponovno izranjaju ljudi sa svojim imenima, licima i sudbinama. Haya Tedeschi i njezina potraga za sinom Antoniom samo su jedna od niti kroz koje Daša Drndić otvara mnogo širu priču o nacizmu, Holokaustu, oduzimanju djece, krivnji, šutnji i zaboravu.

Čitajući Sonnenschein, imao sam osjećaj da autorica radi upravo suprotno od onoga što povijest često učini ljudima. Tamo gdje ostanu samo brojke, ona vraća ime a gdje ostane statistika, vraća lice. Prošla su desetljeća, i ono što se pretvorilo u daleku i apstraktnu prošlost, ona ponovno uspostavlja ljudsku blizinu.

Daša Drndić pisala je upravo o takvim ljudima i takvim datumima. U knjigama Marija Częstochowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu, Canzone di guerra, Totenwande, Doppelgänger, Leica format, Sonnenschein, April u Berlinu, Belladonna i EEG vraćala se emigraciji, raseljavanju, povijesti, totalitarizmima, krivnji, sjećanju i zaboravu. U njezinu pisanju prošlost nikada nije bila do kraja prošla, jer su iza velikih povijesnih događaja uvijek ostajali pojedinci, oni čija imena lako nestanu iz udžbenika, arhiva i kolektivnog pamćenja.

I sama je odrasla u obitelji duboko povezanoj s poviješću Drugoga svjetskog rata. Bila je kći Ljube Drndića, kojeg je Partija u prosincu 1941. godine iz Splita uputila u rodnu Istru kako bi radio na organiziranju Narodnooslobodilačkog pokreta. Ta obiteljska povezanost s ratom, politikom i burnim povijesnim događajima zasigurno je važan dio konteksta iz kojega je izrastala Daša Drndić, književnica koja će se desetljećima poslije u svojim knjigama ponovno i uporno vraćati povijesti, njezinim zločinima, ideologijama, krivnji, sjećanju i zaboravu.

Zato mi je posebno zanimljivo što se u romanu pojavljuje i Soča, rijeka kraj koje sam toliko puta hodao i krajolika koji mi je dobro poznat. Kada sam pročitao kako je Daša opisuje, taj mi je kraj odjednom izgledao drukčije, kao da ga gledam kroz njezine oči:

„L'Isonzo e' un fiume di un incredibile colore turchese. Nel suo alveo custodisce una storia che sfugge agli storici. L'Isonzo e' un fiume dalle sembianze umane. Si puo presentare placido e silenzioso, e' l'istante successivo arrabbiato. Quando e' arrabbiato, acquista una gran forza. Quando e' silente, canta.“

Soča je, kako je doživljava Drndić, rijeka nevjerojatne tirkizne boje koja u svom koritu čuva povijest što izmiče povjesničarima; rijeka ljudskog lika, čas mirna i tiha, a već u sljedećem trenutku ljutita, rijeka koja, kada je ljuta, pokazuje golemu snagu, a kada šuti – pjeva.

Upravo me taj opis vraća i jednom prizoru iz Sonnenschein koji mi je ostao posebno upečatljiv. Daša Drndić književno oblikuje dijalog Franza Ferdinanda i Sofije na Solkanskom mostu 23. lipnja 1914., samo pet dana prije atentata u Sarajevu. Dok prelaze kameni most, Sofija pjevuši Straussov valcer Na lijepom plavom Dunavu, a Franz Ferdinand je pita hoće li jednoga dana neka pjesma biti posvećena Soči. Ona odgovara da neće, jer je to mala, nevažna i nepoznata rijeka. On joj na to kaže da možda neće uvijek biti tako.

To nije povijesno zabilježen razgovor, nego književna scena koju je Daša Drndić utkala u roman, ali upravo zbog onoga što će se dogoditi samo nekoliko dana poslije ta scena dobiva gotovo nevjerojatnu snagu. Pet dana kasnije Franz Ferdinand i Sofija biti će ubijeni u Sarajevu, a godinu dana poslije Soča više neće biti tek mala i nepoznata rijeka. Njezino će ime postati nerazdvojno od jednog od najkrvavijih bojišta Prvoga svjetskog rata.

U dvanaest sočanskih bitaka stradale su stotine i stotine tisuća ljudi na talijanskoj strani, a ništa manje strašni bili su gubici na drugoj strani. Uz vojnike stradavalo je i civilno stanovništvo, ljudi koji su živjeli uz bojišnicu, bili raseljavani i protjerivani iz svojih domova, izloženi gladi, bolestima i ratnom razaranju. Rijeka koja je u Dašinom romanu, na početku još uvijek gotovo nepoznata, tako će vrlo brzo postati jedno od mjesta na kojima će Europa ispisivati svoju krvavu povijest.

I dok sam na Kozali stajao pred njezinim imenom i brojem mjesta u kolumbarijskom zidu, vraćala mi se ta knjiga, ta Soča i taj prizor sa Solkanskog mosta. Čudno je kako jedno ime uklesano u zid može otvoriti toliko toga – pejzaž kojim si hodao, knjigu koju si čitao, ljude o kojima si saznao, povijest koju si do tada možda gledao samo kao niz datuma.

Zato su mi bliske i riječi kritičara koji su pisali o knjizi Trieste. Craig Seligman u The New York Timesu nazvao ga je „Un romanzo splendido e coinvolgente, un documento che testomonia il dolore di un secolo“, dok je A. N. Wilson u Financial Timesu napisao jednostavno: „E' un capolavoro.“

Sonnenschein, napisan na hrvatskom i objavljen 2007. godine, dobio je iste godine nagradu Fran Galović za najbolju knjigu zavičajne tematike i nagradu Kiklop za prozno djelo godine. U engleskom prijevodu Ellen Elias-Bursać, pod naslovom Trieste, roman je 2013. godine osvojio Independent Foreign Fiction Readers’ Prize, nagradu o kojoj su odlučivali britanski čitatelji.

I tu se njezin književni put nije zaustavio. Belladonna, također napisana na hrvatskom, u engleskom prijevodu Celie Hawkesworth dobila je 2018. godine Warwick Prize for Women in Translation. Daša Drndić umrla je u lipnju te godine, prije dodjele nagrade, pa to priznanje nije doživjela. Knjiga je tako nastavila svoj put i nakon njezine smrti, do novih čitatelja i novog jezika.

Ali sada sam pred sobom imao Dašu Drndić na sasvim drugi način. Fotografiju, ime, godine rođenja i smrti, i broj mjesta u zidu, sa naznakom da je bila književnica. Bez naslova knjiga, bez književnih nagrada, bez prijevoda, bez stranica, bez svih onih ljudi kojima je dala glas. Groblje na kraju sve izjednači. Ostane ime, ostanu dvije godine i ostane broj.

I upravo je u tome bila posebnost tog mog dolaska na Kozalu. Žena koja je u svojim knjigama toliko uporno vraćala imena ljudima koje je povijest pretvorila u brojke sada je i sama bila svedena na ime, godine i broj u kolumbariju.

Ali možda je to samo ono što ostane na zidu, a ne ono što ostane od čovjeka.

Jer čovjek ne ostaje samo u kamenu, bronci ili broju mjesta na kojem počiva. Ostaje u onome tko ga se sjeti, u rečenici koju je netko pročitao i zapamtio, u knjizi kojoj se netko vraća godinama poslije, u nekom krajoliku koji više nikada ne može gledati na isti način jer ga je jednom vidio očima pisca.

Tako i Daša Drndić, barem što se mene tiče, nije nestala. Ostala je u svojim knjigama, u ljudima kojima je vratila imena i glas, u povijesti koju nije dopuštala zaboraviti, u prizorima koje je pretvorila u književnost i, meni posebno, u Soči koja i danas teče, ista ona rijeka koja je u njezinoj knjizi čas tiha, čas ljuta, a kada šuti – pjeva.

Možda na kraju doista ostanu samo ime i broj. Ali ako je iza tog imena ostala nečija priča, a u nečijem sjećanju još uvijek postoji njezin glas, onda njezina književna djela postaju još vrijednija.

Pokoj duši njezinoj.

Zapisao: Veljko Ivančić

Ostale vijesti iz kategorije