Novigrad:Finalno natjecanje u kategoriji 700 vina i promocija talijanskog vodiča Vinibuoni d'Italia
U spomen i slavu istarskoj heroini Nataliji Milki Pikot (4. XI.1925. – 29.XII. 2023.)
Foto: Stoljeće europskog antifašizma
Preživjela je pakao Auschwitza i nikad se nije žalila kasnije u životu
U Umagu je u 99 godini sklopila svoje tople oči Natalija Milka Pikot, istarska heroina. Žena koja je mogla odista reći da je preživjela pakao u svojoj ranoj mladosti jer je s 18 godina gledala svakodnevno smrti u oči. U Auschwitzu. Najzloglasnijem nacističkom koncentracijskom logoru – tvornici ljudske smrti. Milka je bila jedna od 20 tisuća deportiranih Istrana u logore u Drugom svjetskom ratu, ali jedna od rijetkih preživjelih koja je o onim proživljenim strahotama tijekom svoga života malo govorila. Tek u poodmakloj životnoj dobi, a to možda poradi gledanja koliko se danas ljudi žale na svoje male osobne nesreće,progovorila je o svojoj, istinskoj drami koja je promijenila pogled na svijet u 20. stoljeću.
Čak i pri posjetu Auschwitzu I i Auschwitzu II – Birkenau, razgledu stočnih vagona, svlačionica, krematorija, tuševa, visokih dimnjaka, spalionica...normalan čovjekov um ne može zamisliti količinu neopisive patnje i uvjete preživljavanja i načine umiranja tamošnjih logoraša. Svega što se tamo uistinu događalo, a zapravo je Božjim čudom itko i preživio.
Milka je stigla u Auschwitz koncem ožujka 1943. Rođena je u Marečićima kraj Pazinskih Novaki 4. studenog 1925. U obitelji koja se bavila poljoprivredom i stočarstvom, Milka je tijekom djetinjstva pomagala roditeljima u obavljanju poslova. Završila je šest razreda talijanske osnovne škole. Obitelj je bila politički izrazito aktivna, njezin je otac bio jedan od organizatora pokreta otpora tijekom 1941. godine. Zbog toga i ostalih aktivnosti otac je uhićen i na Specijalnom sudu u Rimu osuđen na 15 godina zatvora, ali se poslije kapitulacije Italije vratio i priključio partizanima te je ubrzo i poginuo. Milka je također aktivno sudjelovala u pokretu otpora kao kurirka i nabavljajući hranu za partizane. Naposljetku je i ona uhićena. Sprovedena je u pazinski zatvor, a onda u tršćanski Coroneo, gdje je stigla krajem ožujka 1943. godine. Nakon mjesec dana deportirana je u koncentracijski logor Auschwitz. U logoru je dobila broj 81662, a njezina grupa puštena smrzavati se na zimi dva dana bez odjeće. Označena je kao politički zatvorenik. U posljednjim danima rata, njezina je grupa pobjegla tijekom „marša smrti“ i danima se krila od nacista u močvarama. Uspjeli su doći do vojne bolnice gdje su saznali da je rat završio i primili potrebnu liječničku pomoć. Dva mjeseca poslije vratila se kući gdje je s drugim članovima obitelji sudjelovala u obnovi razrušenog imanja
Kao u kakvom najmračnijem snu opisivala je kasnije najveće strahote kojima je svjedočila. Životu u stočnom vagonu mjesec i pol dana. Deportaciji 700 muškaraca u logor koje su sve poubijali. Prizoru ubijenih žena pri pokušaju bijega, a nisu imale kamo. U jednom od posljednjih intervjua za Glas Istre prisjetila se tragičnog kraja svojih mještanki koje su skončale u plinskoj komori.
- Nikad ne zabin kad su neku tetu Rožu Bertošu, i Dušan Fumicu, i Drndić… Drndić… Fumica i Drndić... Ivana, njih kad su popeljali u ono... su imele šćere sa sobon, znate, šćere su ostale, a mame su šle u krematorio. U noć. E da, nikad ne zabin, svako toliko je, kad je njin šutnulo u glavu, onda su oni apel i sada je s tega apela su malo… porazrijedili, onda vratili nas natrag i tako, kazivala je Milka Pikot i zaključila: „Ne znam ni sama kako sam iz svega izvukla živu glavu. Živjela sam iz dan u dan i nisam imala kad razmišljati hoću li opet ugledati dom. Bila sam gola, bosa, bez gaća, ali bila je to sudbina svih logoraša s kojom sam se pomirila i možda sam zato preživjela.“
I po završetku rata Milka je nastavila raditi predano i naporno, ne prepustivši se nikad očaju ili duhovima prošlosti, a najviše je nakon službeničkog posla voljela provoditi vrijeme na zemlji kod kuće. Uživala je svom vrtu i voćnjaku. Nešto više od pet posljednjih godina života provela je u Domu za starije i nemoćne Atilio Gamboc u Umagu. Ni tu se nije nikad nije žalila, zanovijetala ili tražila osobitu pažnju. Nije pokazala ni bojazan prema Covidu -19. Naprotiv, uz smiješak bi rekla da će ga preživjeti pošto joj je uspjelo preživjeti Auschwitz.
Zbog strahota koje su je snašle kao 19-godišnjakinju u logoru, sve u životu kasnije oko čega bi ljudi problematizirali činilo joj se sporednim i nevažnim te je nastojala biti zadovoljna sa svime što joj život pruža i neprestance nalaziti sreću u malim stvarima. Njezina najveća radost bili su pokojni sin i suprug, a zatim zadovoljni ljudi u njenoj blizini. Stoga je težila da svi ljudi oko nje budu sretni.
Pogled na logoraški broj 81662 na smežuranoj koži nije nikad izblijedio kao ni njezina sablasna sjećanja, ali veli se:“ Što čovjeka ne uništi, to ga ojača“. Učini snažnijom kasnije u životu, pa nadraste sve strahote te preraste u neustrašivog čovjeka. Heroinu Nataliju Milku Pikot. Danas znamo da bez istarskih žena, antifašistkinja, i doprinosa Natalije Milke Pikot antifašistički pokret u Istri ne bi uspio, ali isto tako herojska uloga žena postavila je i temelje na kojima se dalje gradila ravnopravnost istarskih žena u društvu. U ratnim su zbivanjima stradavale podjednako kao i muškarci, i te su žene istinski i stvarni heroji Drugoga svjetskog rata u Istri.
Njena hrabrost i snažan duh bit će zauvijek zapisani u našu kolektivnu memoriju. Neka joj je vječna slava i hvala.
Sanja Bosnić
Izvor/Obrada tekstova: Glas Istre i Stoljeće europskog antifašizma
Foto: Stoljeće europskog antifašizma/ Vilica iz Auschwitza Milke Pikot
