Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
.jpg,ahile papa, nasl to.jpg)
U sjeni Sakrarija: hod po kostima prošlosti, krajoliku boli i šutnje
Objavljeno: 12.10.2025 u Objavljeno: 11:39
I. Tišina kamenih zidova
Nedjeljno poslijepodne u listopadu donijelo je onu vrstu zatišja koja pripada samo posebnim mjestima – prostorima gdje se povijest više ne čita iz knjiga, nego iz zraka, sjena i pogleda. Sacrario Militare di Oslavia, monumentalni spomenik i masovna grobnica, jedno je od takvih mjesta. Tamo počiva cijela jedna izgubljena generacija. Mladići koji su se, bez vlastitog izbora, zatekli na bojištima što ih nikada nisu razumjeli – ni željeli.
Već dugo sam planirao ovu posjetu. Tog dana, dok sam u obližnjem Piumeu tražio grob tršćansko-koparskog biskupa Luigija Fogara, napokon sam zakoračio u sablasnu prisutnost monumentalnog mauzoleja.
Unutar hladnih, utvrđenih zidova, okružen posmrtnim ostacima više od 70 tisuća vojnika – talijanskih, austro-ugarskih i nepoznatih – susreo sam starijeg gospodina, gotovo devedesetogodišnjaka. Bio je s unukom, mladom ženom u dvadesetima. Prišao nam je s toplinom i započeo razgovor, kao da godinama ovdje dočekuje posjetitelje.
„Dolazim svake godine, petog listopada“, rekao je tiho, s onim dostojanstvom koje mogu nositi samo oni koji su izgubili mnogo, a ipak oprostili. „Da se poklonim svima… ali najviše jednom čovjeku – generalu Achilleu Papi. Bio je jedan od onih koji su vodili svoje ljude s prednje crte.“
General Papa? Ime mi nije bilo poznato. Iako relativno dobro poznajem povijest Soške fronte, o ovom čovjeku nisam znao gotovo ništa. A kako smo saznali, bio je jedan od rijetkih visokih časnika koji je poginuo sa svojim vojnicima na padinama San Gabriele. Njegovi posmrtni ostaci, zajedno s ostacima još trojice generala, premješteni su ovamo nakon otvaranja Sakrarija 1938. godine. Premješteni sa groblja četvorice generala o kojem također nisam znao ništa.
Gospodin je pokazao rukom prema kosturnici, gdje se kroz olovne oblake probijalo nisko sunce.
„Tamo sam živio“, kazao je. „Trideset i pet godina, ono je bila moja kuća odmah pokraj ovog mauzoleja. Imao sam vrt, i okućnicu punu cvijeća. Otišao sam 2011.“ – zastao je. „Sad je dvorište zapušteno jer ga nitko ne održava.Tamo su sad smješteni vojnici, čuvari Sacraria.“
Na njegovo pitanje odakle smo, spontano smo odgovorili. Ja, potomak onih s istočne strane fronte; moja suputnica iz slovenskih Goriških brda, iz obitelji koje su bježale pred nadirućom vojskom. Starac je samo kimnuo. Kao da je sve već znao. Kao da je znao što znači stajati nasuprot – i pokloniti se svakom tko je pao.
II. Stražari sjećanja
Pred ulazom u mauzolej stajala su dvojica muškaraca u uniformama – pripadnici talijanskih planinskih postrojbi, alpina. Tog su vikenda, kao i mnogih prije, dragovoljno preuzeli čuvanje svetog prostora. Ne kao vojnici, nego kao građani koji ne dopuštaju da se zaboravi. Njihova prisutnost nije bila vojnička – bila je čuvarska. Straža protiv vremena, nemara, i sve češćih oskvrnuća.
Jedan od njih pokazao je prema uzvisinama iznad doline:
„Tamo je San Gabriele. Tamo je poginuo general Papa. Nije zapovijedao iz pozadine. Vodio je diviziju osobno – i pao s njima.“
Lijevo od nas gledali smo brda Sabotin i Monte Santo (Sveta Gora), a iza njih se u daljini uzdizala Banjška planota i sam Monte Gabriele – brda krvave topografije. Danas, kad s tih visova pogledaš prema dolini, vidiš Goriziju i Novu Goricu – dva grada, dvije zemlje, ali jedan prostor. Danas zajedno, prijestolnica Europske kulture za 2025. godinu. Granice su nestale. Ali tragovi granata ostaju.
III. Imena u kamenu
U unutrašnjosti Sakrarija, ono što najdublje pogađa nisu kosti, već imena. Tisuće kamenih ploča, jedno ime do drugoga, jedan čin do drugoga. Nema opisa, nema riječi – samo rez u kamenu. 57200 talijanskih vojnika, 539 austrougarskih i 12000 nepoznatih.
I upravo zbog te jednostavnosti – sve postaje još teže. Hodajući uzduž tih ploča, pitao sam se: koliko se ljudi nikada nije vratilo? Koliko domova je ostalo zauvijek prazno? Koliko ljubavi, snova i djetinjstava je ostalo zakopano u rovovima?
Italija je u Prvom svjetskom ratu izgubila više od 600 tisuća ljudi. Rijetki su bili dragovoljci. Većina su bili sinovi zemlje, muškarci iz sela, prisiljeni ostaviti obitelji i otići u rat.
Tamo su ih čekali rovovi, zima, snijeg, blato, glad. Ljeti kamen, žeđ, žeženje bez hlada. I uvijek – granate, bajuneti, metci. I uvijek jedno pitanje: zašto?
Za koje ciljeve? Za tajne sporazume londonskih salona? Za granice koje su se kasnije opet mijenjale? Je li cijena bila prevelika?
Dok sam stajao pod tim pločama, nisam osjećao tišinu. Osjećao sam odsutnost. Osjećao sam težinu onih kojih nema. Težinu života koji su ugašeni bez smisla.
Jer rat ne vodi vojska. Rat vodi politika. A plaćaju ga oni koji nisu ni odlučivali, ni pitali. Plaćaju ga svojim tijelom. I zaboravom.
IV. Sjećanje i ideologija
Ono što ne smijemo zaboraviti jest tko je i zašto podigao ove spomenike. Sacrario di Oslavia, zajedno s onima u Redipugliji i Kobaridu, izgrađen je 1938. godine – u jeku fašističke Italije. Monumentalnost tih građevina bila je dio političkog projekta Mussolinijeve države, projektiranog da oblikuje kolektivno pamćenje i pretvori poginule u mit o Duceu i njegovoj povijesnoj veličini.
Ali taj mit nije obuhvatio sve!
Tisuće poginulih civila – žena, djece, staraca iz Goriških brda, Soške doline i okolnih sela i grada Gorizie koja je bila nemilosrdno granatirana – nikada nisu dobile svoj Sacrario. Njihove kuće sravnjene su topništvom. Njihove obitelji raseljene, izgubljene, zaboravljene.
Njihova patnja ostala je izvan monumentalnog narativa.
Jedan od onih koji nije zaboravio njihovo stradanje bio je povjesničar i teolog dr. Alojzij Res (1893.–1936.). rodom iz Gorice. U svojoj knjizi Občutja s Soče prenosi osobnu i narodnu tragediju tog kraja. Njegove riječi ne dolaze iz vojnih arhiva – dolaze iz ruševina, iz pogleda raseljenih, iz boli onih koji su gledali kako nestaje cijeli jedan svijet. Ljudi koji su plačući napuštali svoja ognjišta, njive, stoku u stajama, i morali pobjeći sa zavežljajem u ruci, bježeći ispred silovitog naleta talijanske vojske.
Danas dr. Res počiva u tišini – ali ne u monumentalnoj, državnoj – nego u skromnom grobu iza Bazilike Kraljice Svetogorske na Svetoj Gori. Posjetio sam njegov vječni dom dvaput. S jakim osjećajem, kao da se osjeti šaputanje povijesti. Ondje gdje kamen nije podignut da slavi, već da opominje, da je život prolazan i da stradanja ljudi nisu vrijedna teritorija.
Piše: Veljko Ivančić
.jpg?1759600993225)
.jpg?1761652721330)
.jpg, savudrijska borovi, 2.jpg)
.jpg, nasl reportaža.jpg)
