Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
U divljaka luk i strijela, željeznica, selo grad
Objavljeno: 12.05.2020 u Objavljeno: 18:45
Osvrt povodom prvomajskih praznikaPriča o mojem gradu nije poput bajke. Iako je nekada to izgledalo. Odmah nakon jednog rata započeo je cvjetati, bujati. Rastao i rastao, nicali industrijski pogoni, dolazili novi i novi stanovnici. I devedesetih prošlog stoljeća usnuo je san. Tvornice su se umorile, zaspale i polako nestajale. Jedna za drugom odlazile u povijest. Neke je danas prekrilo trnje, a neke su zbrisane sa svojih nekadašnjih obitavališta.
Čak je i princ iz Trnoružice napustio ove prostore. Tranzicijski virus nagrizao je devedesetih industriju i uz naš blagoslov za sobom ostavio ruševine. Lako smo se riješili jedno Pika-a uz riječi lako ćemo nabavljati hranu iz Almerije, Tvornice cementa i tako je zagađivala naš okoliš a u isto vrijeme odlagali na tone i tone plastike. Što će nam Elegant govorili smo u to vrijeme, a i tko mari za tvorničke mantile, i što će nam jedan Mlinotest i prerađivačka industrija. Sagradili autobusni kolodvor, a ukinuli autobusnog prijevoznika da ne nabrajam dalje. I na razvalinama industrije zaspali smo dvadesetak godina.
I okrenuli se lagodnijoj i lakšoj zaradi. Turizam, kafići, casinoi, pekarnice,burger-barovi, five-island agencije, ugoda to su nam bili prioriteti. I karta koja je do jučer izgledala tako pouzdana, sigurna i vječna u samo desetak tjedana pretvorila se u fantaziju ili ti bolje rečeno drek na šibici. Potemkinove kulise sreće i blagostanja uništio je mali virus razgolitio su našu nemoć. I ujutro kada smo otvorili naše krmeljive oči našli smo se u svijetu za kojeg smo znali da će jednom doći.
I noćas je započelo ono što slušam čitav svoj život. Prisiljen sam u ovih sedamdesetak godina života slušati umotvorine stvorene u glavama političara. Iza mene su ovih posljednjih tridesetak godina slogani „međugeneracijska solidarnost“, „stegnimo remen“, „kultura rada“… neće nas valjda lopate izvući iz krize. Ovih dana vlada nam je obećala da ni bušenje novih rupica na remenima neće izvući ovo društvo iz gliba te mrtvo hladno objavljuju da će obični građani još više morati stezati remen, rjeđe jesti, manje telefonirati, rjeđe se grijati. Kopka me stalno u glavi, s obzirom na gore napisano, zaslužuje li naš narod, ovako civilizacijski zapušten, da nam oni koji o radu toliko malo znaju nude ta i takva rješenja za bolji život.
I dok tako razmišljam i hodam polupraznim usnulim gradom začujem pjesmu Cinkuša:
U divljaka luk i strijela, željeznica, selo i grad.
To su naših ruku djela, da nam živi, živi rad!
Podignimo u vis čela, mi junaci rada svog!
Naša bit će zemlja cijela, da nam živi, živi rad!
Dok tražim prozor odakle se čuje ova vesela pjesma, začuh glas žene: „Zatvori prozore, želiš li da te čitav grad čuje?“.
Daljnji razgovor nisam slušao, a on i tako nije bitan za ovaj tekst.
Piše: Zlatan Varellija
.jpg%2C%20matija%20vla%C4%8Di%C4%87%20ilirik.jpg?1763380405502)
