Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Trst: 50 godina Osimskog sporazuma – između povijesti, politike i sjećanja
Objavljeno: 11.11.2025 u Objavljeno: 15:13
Trst: 50 godina Osimskog sporazuma – između povijesti, politike i sjećanja
Trst- U ponedjeljak, 10. studenoga obilježena je pedeseta obljetnica potpisivanja Osimskog sporazuma, u organizaciji povijesne udruge Lega Nazionale.
U velikoj dvorani Gospodarske komore regije Friuli Venezia Giulia, ispunjenoj do posljednjeg mjesta i ljudima koji su stajali, okupilo se mnogo sudionika, ponajviše onih starije dobi – generacija koja još nosi živo sjećanje na razdoblje podjela, egzodusa i neizvjesnosti. Povijesna palača na Piazza della Borsa, s visokim svodovima i austrougarskim dekorom, dala je događaju poseban ugođaj: spoj dostojanstva, sjećanja i nostalgije.
Od Pariza do Osima
Da bi se razumjelo značenje Osimskog sporazuma, valja se vratiti na 10. veljače 1947., kada je u Parizu potpisan Mirovni ugovor kojim je osnovan Slobodni teritorij Trsta (STT). Bio je to kompromis između savezničkih sila i Jugoslavije, zamišljen kao tampon-država između Istoka i Zapada, podijeljena na dvije zone: Zonu A – grad Trst s okolicom, pod američko-britanskom vojnom upravom, i Zonu B, koju su činili slovenski gradovi Koper, Izola i Piran te hrvatska Bujština do rijeke Mirne, s gradovima Umag, Buje, Novigrad te općinama Brtonigla, Grožnjan i Oprtalj – pod jugoslavenskom vojnom upravom.
STT, međutim, nikada nije zaživio zbog nesuglasica dviju strana oko imenovanja guvernera. Tako je Londonskim memorandumom iz listopada 1954. taj teritorij faktično ukinut: Zona A vraćena je Italiji, a Zona B stavljena pod jugoslavensku upravu. Ipak, memorandum nije imao snagu međunarodnog ugovora jer nije bio ratificiran u parlamentima Italije i Jugoslavije. Rim je to desetljećima odgađao, smatrajući da bi ratifikacijom priznao gubitak dijela nacionalnog teritorija.
Sredinom šezdesetih došlo je do političkog približavanja dviju država. Tadašnji predsjednik vlade Aldo Moro posjetio je Beograd 1965., a Giuseppe Saragat, predsjednik Republike, 1969. godine. Važnu ulogu u zbližavanju imali su i socijalist Pietro Nenni te komunist Enrico Berlinguer. Nakon dugih i tajnih pregovora, 10. studenoga 1975. potpisan je Osimski sporazum, kojim su Italija i Jugoslavija konačno potvrdile granicu. Sporazum je stupio na snagu 1977. godine, no njegovo značenje i posljedice ni danas nisu izgubili na osjetljivosti.
Govornici i poruke
Skup je otvorio gradonačelnik Trsta Roberto Dipiazza, koji je istaknuo da se ne slaže s tvrdnjom da je Osimski sporazum bio dobar.
„Italija je dala teritorij, a nije dobila ništa zauzvrat. Ja sam poduzetnik – kada nešto dajem, očekujem da nešto i primim“, rekao je, izazvavši pljesak publike. Po njegovu mišljenju, Rim je trebao pričekati raspad Jugoslavije, jer bi tada pregovaračka pozicija Italije bila znatno povoljnija.
Nakon njega govorila je Alessia Rosolen, pročelnica regionalnog odjela za rad, obrazovanje i obitelj, koja je Osimski sporazum opisala kao „otvorenu ranu“ i „izdaju onih koji su morali otići“, potpisanu „daleko od očiju javnosti“.
Posebno emotivan trenutak bio je nastup mons. Ettorea Malnatija, nekoć tajnika biskupa Antonia Santina. Prisjetio se kako je Santin 1947. godine pisao savezničkim vlastima tražeći da se Zona B priključi Italiji, te kako je 1975., u danima potpisivanja sporazuma, pokušavao smiriti prosvjednike na ulicama Trsta. „To nije bio politički bunt, nego bolni krik ljudi koji su se osjećali izdano“, rekao je Malnati.
Predsjednik udruge Paolo Sardis Albertini nazvao je dan potpisivanja „giorno vergognoso“ – sramotnim danom, podsjećajući da su i Aldo Moro i Enrico Berlinguer svojim približavanjem Jugoslaviji „pomagali održavanju jedne umjetne tvorevine“.
Najopsežnije izlaganje održao je prof. Massimo de Leonardis s Katoličkog sveučilišta u Milanu, koji je iscrpno analizirao političke i diplomatske faze od 1945. do 1975. godine. Nazvao je Jugoslaviju „umjetnom državom“ bez stvarnih preduvjeta za opstanak te istaknuo kako je Italija „propustila iskoristiti pravo veta“ pri ulasku Slovenije i Hrvatske u Europsku uniju, čime je, po njegovu mišljenju, mogla obnoviti pitanje teritorija nekadašnje Zone B.
U završnici večeri, predstavnici obitelji esula podijelili su svoja svjedočanstva o prisilnom odlasku i gubitku domovine. Njihove su riječi – jednostavne, iskrene i potresne – dale događaju snažan emotivni završetak.
Između povijesti i sjećanja
Pedeset godina nakon Osima, u Trstu se jasno osjetilo da povijest još nije posve završila. Sporazum je ostao duboko urezan u kolektivno pamćenje esula, ali i Tršćana koji se sjećaju njihova dolaska i višegodišnjeg boravka u drvenim barakama na periferiji grada.
Dok su se stariji prisjećali, mladih je bilo tek nekoliko – mogli su se izbrojati na prstima jedne ruke. Ta tiha činjenica možda najjasnije govori koliko se vrijeme promijenilo: Osimski sporazum danas više nije samo tema politike i granica, nego pitanje identiteta i pamćenja, između onoga što je bilo i onoga što ne smije biti zaboravljeno.
Izvještava: Veljko Ivančić
.jpg%2C%20matija%20vla%C4%8Di%C4%87%20ilirik.jpg?1763380405502)
