Tri tužne priče povodom Međunarodnog dana starijih osoba

Izdvojeno :

Foto: Kad život iscuri...

Bože, izbavi nas od zla!

Profesorica Marija

Profesorica Marija stigla je iz središnje Istre. Iako je napunila 84 godine hodala je graciozno na vršcima prstiju poput ostarjele balerine. Uvijek njegovano, pažljivo dotjerana, u dugim haljinama i skupocjenom ženskom torbicom u ruci. Birala je žensko društvo i to iz urbanih sredina, s kojima je vodila intelektualne razgovore. Međutim, nešto ju je mučilo u nutrini.

Oba su joj sina bila po struci inženjeri i godinama uspješno radili te živjeli s familijama na sjeveru Italije. Stekavši određeni kapital, odlučili su ga uložiti u renoviranje i dogradnju roditeljske kuće u kojoj je profesorica Marija živjela kao udovica. Kako joj ne bi smetala buka, građevinski radnici i izvođenje radova, majku su sinovi smjestili u Dom umirovljenika. I tako su pasale pune tri godine otkako su započeli s obnovom kuće, ali nisu je vratili pod stari krov. Posjećivali su je za praznike i crkvene blagdane. Donosili skupocjene darove i naručene haljine, ali nikad se nije razgovaralo o točnom danu povratka kući. Nakon svakog rastanka profesorica Marija bi hodala pomalo zakočena i nesretna, jer nije htjela sebi priznati da je prevarena i zastrta lažima. Zamišljeno bi satima hodala dugim hodnicima doma, čekala i čekala dan kada će se vratiti svojoj prošlosti i budućnosti u vlastitoj kući. No, uzalud je čekala i nadala se…

Domaćica Rita

Nemoguće je zamisliti bol koju roditelji iskuse kada sahrane vlastito dijete. Iskustvo udovice i domaćice Rite je to svima u malenom mjestu posvjedočilo. Nikad više se nakon kćerine smrti nije vratila u svakodnevni život i svaki pogled pri susretu s njom zaparao bi srca i duše svih ljudi. Zapetljala se u klupko depresije i zet ju je nakon koje godine uzaludnih pokušaja liječenja, bio prinuđen smjestiti u Dom umirovljenika, odnosno ustanovu za stare i nemoćne osobe. Tu se skrasila poput biljke, skutrena u kutu sobe, ali je s odmakom vremena, kroz malčice odškrinuta vrata svoga srca pustila nove prijateljice u nj te je uz empatično osoblje doma, uspijevala lagano potisnuti u neki mračni kutić misli svoje negativno iskustvo. Dolazila je k sebi, i sve manje se prepuštala depresivnim valovima i ubitačnim mislima.

Jednoga se dana oporavljena poželjela vratiti svojoj kući na selu, u svoj vrt i maslinik, grliti unučicu svaki dan, ali…Ali zet je dogovorno s psihijatricom, ravnateljicom doma i stručnim osobljem donio odluku da u tom slučaju njezin život neće krenuti na dobro. Okružena uspomenama bit će na kušnji i opet doživjeti sukobe s crnim vragom-depresijom. Nekako se zbog te spoznaje i odbijanja želje domaćica Rita osjetila ponižena vlastitim slabostima, pa je odlučila skrovito, jedne prohladne noći pobjeći iz doma. Nakon nekoliko sati od nestanka digla se uzbuna za njom. Panično su je tražili, a umiješali su se i policijski službenici. Pronašli su je pothlađenu na samom ulazu u selo. U suzama, dok se im se otimala i ritala, prevezli su je natrag u dom, a već sljedećeg jutra, našopanu sedativima, uputili u Psihijatrijsku bolnicu.

Ovaj pokušaj bijega ostavio je dugoročne posljedice. Njezin je život opet izgubio smisao, povlačila se u sebe kao školjku, i godinama bila pod većim nadzorom u domu. Lutala bi po hodnicima doma, prepričavala raznim posjetiteljima što ju je slomilo, tražila pomoć, kazujući što bi mogao biti njezin stvarni lijek, ali nikome to više nije bilo bitno. Zapravo, nije bila bitna nikome. Postala je umobolna i nestabilna starica.

Zet se nedugo nakon svega po drugi put oženio i živi sretno u njezinoj kući na selu. A udovica Rita je preselila u zagrljaj kćeri za kojom je duboko čeznula.

Geodet Vinko

Gospodina Vinka prijatelji nisu nikad vidjeli mrgodnoga. Od prvog susreta pamte ga vedrog i optimističnog. Snaga koja je zračila iz njega preobražavala je svih u njegovoj blizini. Slovio je i kao najveći zavodnik, pa ipak, starost je dočekao sam. Nije nikad zasnovao obitelj. Svoje mirne umirovljeničke dane provodio je u malenoj kućici, na gradskoj periferiji, smještenoj na rubu velikog parka. Navratio bi svakog dana po dva puta dnevno u obližnji kafić i lagano pijuckao svoj veliki cappuccino uz dnevne novine. Svakodnevno je susretao ponekog starog znanca ili bi dugo čavrljao na mobitel sa starim prijateljima iz Projektnog biroa gdje je bio zaposlen 45 godina kao geodet.

Prvi susjedi su mu bili uglađeni bračni par koji bi ga znali ponekad pozvati k sebi na nedjeljni ručak. I tako su s vremenom postajali sve bliži i intimniji da bi mu jednog kasnog ljetnog dana ponudili da će skrbiti o njemu, kao rođena djeca sve do njegove smrti. Naravno, pod uvjetom potpisivanja ugovora o doživotnom uzdržavanju i darivanja kuće. Vinko je bio sretan što će konačno u dubokoj starosti netko brinuti o njemu. A onda su mu, nakon izvjesnog vremena, približavanjem zime, iz racionalnog razloga, zbog uštede na grijanju, predložili preseljenje u njihovu kuću. Uredili mu mali sobičak, zapunili ga njegovim osobnim stvarima koje je sam odabrao te živjeli nekoliko mjeseci u toplim obiteljskim odnosima. S vremenom, opet zbog štednje, počeli su mu braniti odlazak na kavu u obližnji kafić, a perfidno su kontrolirali i telefonske pozive. Grijanje u sobi su sve češće isključivali i postajali sve ljući kad bi ga zatekli gdje sjedi na kauču u dnevnom boravku, jer se dolazio ugrijati. Naprasito su mu oduzeli mobitel, pa ga stali i zaključavati u sobu. Donosili su mu tri puta dnevno obrok i dopuštali povremeni „izlet“ do WC-a. Trajalo je to nekoliko bolno dugih mjeseci sve dok mu najvjerniji prijatelji nisu shvatili da u toj priči nešto ne štima. U gruntovnici su provjerili status njegove kuće i postalo im je sve kristalno jasno. Potpisao je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju pa su na taj način supružnici odmah uknjiženi kao vlasnici njegove kuće. Raspolagali su njegovom imovinom i bankovnom karticom. Onoga proljetnog predvečerja kad njegove prijatelje nisu pustili u kuću posjetiti Vinka, jurnuli su obavijestiti o svemu ravnateljicu Centra za socijalnu skrb, ispričavši da im je prijatelj prevaren i gdje je zatočen. Na brzu intervenciju socijalne službe, Vinko je spašen. Tjelesno iznemogao i mentalno slomljen u zadnji je čas hospitaliziran, pa nakon toga smješten u stacionarni dio Doma umirovljenika.

I dan danas vodi pravnu bitku na općinskom sudu da dokaže kako je bio prevaren, zapušten, zlostavljan i pothranjen. Sudski spor traje već tri godine i geodet Vinko još uvijek ne smije kročiti nogom u svoj dom, ali mu je duša ozdravljena. Zahvaljujući pravovremenoj intervenciji iskrenih prijatelja.

-----------------------------------------------------------

Sličnih istinitih ispovijesti vezanih uz tužne sudbine naših starijih sugrađana, nažalost, ima na pretek oko nas. U razvijenim zemljama zapadne Europe, samo 10 do 20 posto starijih osoba je smješteno u Domove za umirovljenike, zapravo Domove za starije i nemoćne osobe. U ustanove za nemoćne osobe, one u kojima im se pruža zdravstvena njega i nadzor 24 sata. Za preostalu je populaciju, osigurano starenje s dostojanstvom u vlastitom domu, uz maksimalno društveno sudjelovanje starijih u zajednici te organiziranu skrb i uslugu pružanja pomoći u kući. To bi i nama u Hrvatskoj trebao biti mudar putokaz uvažavanja starije i vitalnije populacije na čemu moramo temeljiti stabilnu budućnost za sve generacije.

Sanja Bosnić

Ostale vijesti iz kategorije