Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Tiha borba, snažna poruka: Hrvatski svećenici u sjeni istarskog antifašizma
Objavljeno: 26.09.2025 u Objavljeno: 21:45
Povijesni kontekst otpora: Istra protiv fašizma prije 1941.
U Istri se tijekom ovog rujna obilježava 82. obljetnica Pazinskih odluka – povijesnog trenutka kada je 1943. godine, nakon kapitulacije Italije, istarski narod odlučno zatražio sjedinjenje s Hrvatskom. Taj čin nije bio iznenadan ni slučajan. Bio je to rezultat dugogodišnje borbe, ne samo vojne ili političke, već i kulturne, obrazovne i duhovne – borbe za očuvanje identiteta.
U javnom prostoru, osobito kroz narativ bivše Jugoslavije, antifašistički otpor Istre najčešće se povezuje s razdobljem nakon 1941. godine. No, prava borba protiv fašizma na ovom prostoru počinje znatno ranije – već 1920. godine, dolaskom Mussolinija u Pulu. Godinu dana kasnije izbijaju Labinska republika i Proštinska buna, prvi organizirani otpori fašizmu u Europi. Otpor su tada pružili rudari, seljaci i mladi domoljubi.
U tom širem kontekstu, treba spomenuti i Vladimira Gortana i njegove drugove, koji su zbog političkog otpora fašističkom režimu bili brutalno progonjeni – Gortan je strijeljan 1929., a ostali su osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. Njihova žrtva bila je rani znak da Istra ne prihvaća fašističko nasilje i asimilaciju.
No, među prvim redovima otpora bili su i – svećenici.
Svećenici kao čuvari jezika i identiteta
Hrvatski svećenici u Istri nisu samo vršili pastoralnu službu. Oni su bili među rijetkima koji su u cijelosti shvaćali dubinu promjena koje su dolazile s fašizmom – jer su bili obrazovani, povezani s europskim crkvenim krugovima i senzibilizirani za očuvanje jezika, kulture i narodne svijesti. I upravo zato, bili su među prvima na udaru talijanskih vlasti.
Fašistički režim proveo je u Istri niz brutalnih mjera usmjerenih na potpuno brisanje hrvatskog identiteta: nazivi sela i gradova su talijanizirani, imena i prezimena prisilno mijenjana, javna uporaba hrvatskog jezika zabranjena, a škole su u potpunosti prešle na talijanski jezik. Domaća riječ morala je zašutjeti – u školi, na ulici, pa i u crkvi. Upravo tu svećenici postaju zadnja linija obrane narodne svijesti.
Jedan od najsnažnijih primjera je Božo Milanović, svećenik, teolog i borac za prava istarskih Hrvata. Godine 1921., pred same izbore, dok je bio župnik u rodnoj Kringi, dvadesetak fašista upali su u župni stan, zapalili knjige i udarajući ga, bacili na kamion i odvezli u zatvor u Pulu. Spašen je zahvaljujući intervenciji našeg zastupnika u Rimu, ali je morao vrlo brzo napustiti Istru i skloniti se u Trst, gdje je dobio službu u slovenskoj župi.
Iako protjeran, Milanović nikada nije prestao raditi na očuvanju hrvatskog kulturnog identiteta. Upravo u Trstu, gdje je proveo gotovo dva desetljeća, razvio je bogatu izdavačku djelatnost – uređivao je i surađivao u vjerskim i kulturnim publikacijama, poticao tiskanje knjiga i brošura na hrvatskom jeziku, te radio za „Pučkog prijatelja“ sve do 1929.godine kada su hrvatske i slovenske novine bile zabranjene. Njegovo pero bilo oružje protiv zaborava – protiv kulturne smrti kojoj su istarski Hrvati bili izloženi.
Nakon rata, Milanović je igrao ključnu ulogu u mirovnim pregovorima, gdje je pred međunarodnim tijelima odlučno zastupao interese istarskih Hrvata i prava na pripadnost matičnom narodu.
Žrtve tišine: Červar i Jurca
Manje poznat, ali jednako potresan, jest slučaj Šime Červara, župnika u Zrenju. On je te iste 1921. godine, unatoč zabrani, i dalje služio mise na hrvatskom jeziku za svoje vjernike. Zbog toga su ga fašisti brutalno pretukli – slomili su mu čeljust, rebra i zadali teške unutarnje ozljede. Prisilili su ga da, s talijanskom trobojnicom u rukama, uzvikuje "Viva L’Italia", a zatim ga zatvorili u Motovunu. Izašao je iz zatvora u teškom fizičkom stanju, nesposoban za samostalan život.
Zahvaljujući crkvenim vlastima, zbrinut je u samostanu časnih sestara u Tomaju na slovenskom Krasu, gdje je proveo posljednje godine svog života. Nedavno sam posjetio upravo taj nekadašnji samostan, danas preuređenu stambenu zgradu. Hodajući njegovim tihim hodnicima, osjećao sam prisutnost te neugasle tišine – tišine boli, ali i ponosa. Bio je to prostor gdje su časne sestre s ljubavlju i požrtvovnošću njegovale svećenika koji je zbog vjernosti jeziku i narodu gotovo izgubio život. Njihova tiha briga za njegov oporavak i dostojanstvo bila je produžetak iste one borbe koju je on vodio – borbe za čovjeka.
Posjetio sam i njegov grob, koji se nalazi na malom, mirnom groblju u obližnjem mjestu Skopo. Taj skriveni kutak, smješten među poljima i vinogradima, ostavlja snažan dojam. Na starom kamenom spomeniku ugravirano je : ŠIME ČERVAR ŽUPNIK V POKOJU- V POREČU 27.081874. - V SKOPEM 17.1.1931. Grob Šime Červara nije samo mjesto počinka – to je spomenik tišine, nevidljivih rana i tihe ustrajnosti. Stajati pred njim znači suočiti se s istinom o žrtvi koja nikada nije tražila priznanje, ali zaslužuje trajno poštovanje.
Priče Milanovića i Červara nisu usamljeni slučajevi. Brojni su istarski svećenici u to doba, svjesno izlažući sebe opasnosti, nastavili služiti mise na hrvatskom jeziku, pružati podršku narodnim školama, štititi vjernike od asimilacije. Oni nisu bili političari, ali su bili glas naroda u vremenu kad je taj glas pokušao biti zauvijek utišan.
Jedan od istaknutih primjera hrabrosti i otpora fašističkom režimu bio je i župnik u Trvižu, slovenski svećenik Leopold Jurca, rodom iz Branika u Vipavskoj dolini. U vrijeme kada je talijanski fašistički režim provodio snažnu politiku talijanizacije, uključujući i zabranu hrvatskog jezika u javnom i crkvenom životu, Jurca je ustrajao u uporabi hrvatskog jezika u bogoslužju i narodnom životu. Njegova župna kuća postala je okupljalište hrvatskog stanovništva, a on sam glas naroda koji se nije dao utišati. Usprkos prijetnjama i represijama, nije odustao od svojega svećeničkog i narodnog poslanja, zbog čega su ga fašističke vlasti više puta ispitivale, a prijetila mu je i deportacija.
Crkva kao bastion otpora – i etička poruka za danas
Naveli smo samo tri imena svećenika i njihove borbe i otpora fašizmu. Oni nisu bili iznimka – oni su bili dio šireg pokreta slavenskih svećenika u Istri koji su, kao duhovni i kulturni vođe, stajali na prvoj crti obrane hrvatskog identiteta, jezika i prava na postojanje. Njihovo djelovanje svjedoči o tome da Crkva u Istri nije bila samo religijska institucija, već i čuvar narodnog duha, osobito u najtežim povijesnim trenucima.
Danas, kada se s vremenskim odmakom osvrćemo na povijest istarskog antifašizma, nužno je proširiti fokus. Otpor fašizmu nije bio samo partizanska borba s oružjem. Bio je to i svakodnevni, često nevidljivi otpor ljudi koji nisu pristali na šutnju i izdajstvo vlastitog identiteta. I među njima, hrvatski i slovenski svećenici zaslužuju svoje mjesto u kolektivnom pamćenju.
Oni su svojim djelovanjem pokazali da antifašizam nije (samo) ideologija, već etički stav – obrana čovjeka i njegova dostojanstva. I zato njihova tiha borba i danas nosi snažnu poruku – poruku o kojoj bi se, barem ponekad, trebalo javno prisjetiti u službenim narativima i protokolima, kada se obilježavaju godišnjice borbe protiv fašizma.
Priredio: Veljko Ivančić
Izvor podataka: Milan Rakovac – Sinovi Istre –izdanje 2009.
Božo Milanović- Moje uspomene-izd. 2021.
Leopold Jurca- Moje godine u Istri pod fašizmom-izd. 2021.
Ilija Jakovljević- Kronika župe Trviž vlč. Lepolda Jurce-izd.2021.
.jpg%2C%20matija%20vla%C4%8Di%C4%87%20ilirik.jpg?1763380405502)
