Tamo lijevo je vrh Matajur......a desno je Sabotin, drugi dio

Izdvojeno :

Objavljeno: 14.11.2022 u Objavljeno: 20:19

„E bello morire per la Patria „/ „Lijepo je umrijeti za domovinu“

Evo me, ponovo na Monte San Michele, iznad Sagrada i Gradisce d'Isonzo. Za razliku od prvog puta, sada raspolažem sa puno više podataka, o krvavim bitkama iz 1. Svjetskog rata 1915-1917. koje su se odvijale na ovom području.

Nedjelja u popodnevnim satima, na parkiralištu ispred muzeja, ima puno automobila i ljudi koje zanima povijest Velikog Rata (La Grande Guerra), naziv koji se u Italiji dandanas koristi. Gledam veliki pano ispred muzeja koji sadrži podatke o 11 bitaka na Soči. Sve tu piše, za svaku bitku koliko je trajala, sa datumom početka i završetka. Netko je flomasterom na dnu table dodao i 12. bitku, i zlobno komentirao: „Talijanska vojska potjerana do rijeke Pijave“.

Patnje vojnika u rovovima

Ovaj puta nisam ušao u muzej, gužva je, a mene trenutno zanimaju položaji (rovovi) austrougarske vojske koje želim obići. U njima su mjesecima živjeli i patili „naši“ vojnici, Slovenci, Istrani, Dalmatinci, Hrvati, Austrijanci i najviše Mađari. Kod kuće, čuvam knjige njihovih svjedočanstava, žrtvovanih nesretnika koji su u neljudskim uvjetima, po čitave dane, ležali na vrelom kamenu Krasa, i ljeti na 35-40 stupnjeva temperature, raspolagali sa svega jednom litrom vode dnevno po vojniku. Ponekad niti toliko, ako su ih Talijani gađali artiljerijskom vatrom, pa su nosioci vode bili spriječeni opskrbiti ih. Ti vojnici nisu spavali, barem ne dovoljno. Noću su morali klesati živi kamen, produbiti ga prosječno 12 cm na noć. Trebalo je, barem malo, izdubiti rov do visine pojasa, kako bi se po potrebi, u ležećem položaju, sklonili i koliko toliko zaštitili od eksplozija granata.

Taman, kada bi uspjeli isklesati minimalnu visinu rova, Talijani bi prodrli prema njihovim položajima, austrougarski vojnici bi se morali povući nekoliko stotina metara, i zatim opet utvrđivati položaje i klesati kamen.

(Kornel Abel: „Carso“, A.Corticelli- Milano,2020.)

Povijest iz različitog ugla gledanja

Ispod muzeja na Monte San Michele, preko puta ceste, smješten je plato s prekrasnim vidikom na područje Gorizie, Nove Gorice i Udina, sa Julijskim i Karnskim alpama dalje u pozadini. Približio sam se skupini žena koje su razgledavale panoramu i komentirale gdje se otprilike nalazi koji grad i planina u daljini. Tražile su planinu Matajur i Cividale del Friuli, jer tamo su se, kako su rekle, odvijali mnogi događaji u vrijeme 1.Svjetskog rata. Uključio sam se u razgovor i pomogao, pokazavši da je onaj goli vrh, tamo lijevo u pozadini, planina Matajur (1641 m nadmorske visine).

„Da, da....tamo su se vodile velike borbe u vrijeme bitke kod Kobarida, između naše talijanske vojske i njemačko-austrougarske vojske“, komentirala je njihova „predvodnica“.

Nisam „izdržao“ a da svojim slučajnim sugovornicama ne pružim potpuniju informaciju što se dogodilo na Matajuru 26. listopada 1917.g. Postoji dosta literature u kojima su opisana ratna događanja, nakon što je u noći (2 sata) 24. listopada 1917., 14. Njemačko-austrougarska armija pod zapovjedništvom pruskog generala Otta von Belowa, krenula u napad na talijanske položaje u dolini rijeke Soče, od Tolmina do Bovca, i dospjela do dobro ukopanih rovova na planinskom grebenu Kolovrat, i do vrhova Kuk, Globočak i drugih.

Meni su najprihvatljiviji opisi tih ratnih događanja neposrednih sudionika toga vremena, Nijemaca, generala Krafft von Dellmensingena, načelnika štaba 14.Armije i Erwina Rommela, poručnika u brigadi Württemberg u sklopu divizije Alpenkorps. Njihova svjedočanstva su talijanski povjesničari uzeli kao vjerodostojna jer su dodatno potvrđena i tisućama pisanih svjedočanstava, koje su talijanski časnici, nakon povratka iz zarobljeništva u Austriji i Njemačkoj, opisali u svojim izvješćima koje su trebali predati vojnim analitičarima i parlamentarnoj istražnoj komisiji. U izvješćima je trebalo detaljno iznijeti, što se zapravo dogodilo na Soči, od 24. listopada do 9. studenog 1917. kada je talijanska vojska potjerana sve do rijeke Piave.

Nije bilo drago mojim sugovornicama na Monte San Michele, kada sam ispričao, da jedan mladi njemački poručnik koji je kasnije postao poznati general Wehrmachta u 2. Svjetskom ratu (Rommel), na lukav način, primijenio novu i dotad potpuno nepoznatu vojnu taktiku, za talijanske vojnike u rovovima, ali i njihovo vrhovno zapovjedništvo. Sa svega 100-tinjak vojnika, Rommel je zaobišao njihove položaje, potpuno ih iznenadio, i zarobio 3 regimenta talijanske brigade Salerno, oko 2900 vojnika, koji su držali liniju obrane na Matajuru i Mrzlom vrhu.

Bilo je još i gore od toga, s obzirom da su zarobljeni talijanski vojnici, razdragano ponijeli na ramenima neprijateljskog poručnika Rommela i klicali, „živjela Njemačka“.

(Erwin Rommel: Fanteria all'attacco a Caporetto, originalni naslov: Infanterie greift an. Erlebnis und Erfahrung, 1937.Postdam).

Talijanski vojnici bili su sretni, da je za njih, rat završio, bez obzira na neizvjesnu sudbinu koja ih čekala u inozemnim lagerima neprijatelja, gdje se umiralo od gladi i bolesti. Oni tada nisu znali da se od cca 300.000 zarobljenih talijanskih vojnika u 12. bitci na Soči, njih oko 30.000 neće živi vratiti svojim kućama.

Ne može se nikako kazati, da su se talijanski vojnici ponašali u skladu sa onim što je propaganda talijanskog vrhovnog vojnog zapovjedništva „propovijedala“ i očekivala, a to je: „ E' bello morire per la Patria“ („Lijepo je umrijeti za domovinu“).

Među talijanskim vojnicima na fronti, osim dobrovoljaca tzv.“interventista“, brojčano je bilo najviše seljaka, koji su protiv svoje volje morali otići na frontu i ostaviti kod kuće svoja imanja, zemlju, stoku, kuće i obitelj. Nisu željeli ratovati i dati svoj život za imperijalističke ciljeve države kojoj su pripadali.

(Alessandro Barbero: Caporetto,Editori Laterza,2017.)

Granično razdijeljeni Sabotin

Tamo desno, odmah iza slovenske Nove Gorice, koja se lijepo vidi sa Monte San Michele, nalazi se brdo Sabotin (609 m nadmorske visine). Objasnio sam gospođama u grupi, da je Sabotin podijeljen na dva državna teritorija, talijanski i slovenski.

Današnja granica je utvrđena Londonskim memorandumom iz 1954.g. U podnožju Sabotina, godine 1985. otvorena je tzv. Osimska cesta, 10 godina nakon potpisa Osimskog sporazuma, kada su vlade država Italije i Jugoslavije, definitivno priznale zajedničku državnu granicu. Osimska cesta omogućuje prometnu vezu između slovenskog teritorija Nove Gorice i područja Goriška brda, preko talijanskog teritorija u dužini oko 1,6 kilometara.

Prije izgradnje Osimske ceste, iz Nove Gorice i drugih područja Slovenije, moglo se putovati u Goriška brda, zaobilaznim putem preko graničnog prijelaza Plave kod Anhova.

Na svega 300-400 metara od Osimske ceste, postoji željeznički most sa najdužim kamenim srednjim lukom na svijetu (85 metara dužine), poznati Solkanski most.

Nitko bolje i ljepše, od Daše Drndić, u dokumentarnom romanu „Sonnenschein“ nije opisao otvaranje Solkanskog mosta izgrađenog u razdoblju 1900-1906.g kojem je kumovao Franjo Ferdinand, austrijski prestolonasljednik.

Daša Drndić je na osebujan način opisala i rijeku Soču koja teče pod Solkanskim mostom, slijedećim riječima: „ Soča je rijeka nalik na čovjeka. Čas tiha, čas ljuta. Kad je ljuta, dobiva veliku snagu. Kad je tiha pjeva. Soča je tekuća arhiva povijesti: skladište ratova i ljubavi, legendi i mitova“.

(Roman Daše Drndić s naslovom „Trieste“, trenutno se može nabaviti u tršćanskoj knjižari Il Giusti u Montedoro, s popustom od 70% tj. po cijeni od 5,70 eura).

Rušenje Solkanskog mosta i zauzimanje Gorizie

U vrijeme ratnih događanja 1915.-1917., na Sabotinu su se odvijale teške rovovske borbe. U 6. bitci na Soči, od 04. do 17. kolovoza 1916., talijanska artiljerija je žestokom paljbom, granatirala Goriziju i njeno okolno područje. Tom prilikom su teško oštećeni poznati goriški srednjevjekovni dvorac ali i Solkanski most.

Tokom srpnja 1916. pala je odluka. Kreće se u osvajanje Gorizije. Samo u tjedan dana, početkom kolovoza, pokrenuto je 3.000 vlakova a da „Austrijci“ nisu primjetili ništa. Vlakovi su kretali prema Soči iz Udina, Vicenze, Thiene i Castelfranca. U 61.000 željezničkih vagona, prevezeno je 296.000 vojnika, 7000 oficira, 57.000 konja i magaraca, 150 topova velikog kalibra, više od 10.000 kočija.

Odnos snaga između talijanske i austrougarske vojske bio je nerazmjeran. U ljudstvu 6:1 a u artiljeriji 5:1, u korist Talijana. Linija fronte se protezala od Sabotina do mora. Najjače snage bile su koncentrirane oko Gorizije. Austrougarske obrambene snage raspolagale su samo sa jednom divizijom na području Gorizije a talijanske snage brojale su šest divizija.

Na kvoti 609 (Sabotin) gdje su u ranijim bitkama pale čitave legije talijanskih vojnika, ovaj puta, krenulo se sa dvije jake kolone u pravcu Solkanskog mosta.

„Lijevom kolonom zapovijedao je jedan samozatajni pukovnik malenih crnih brčića, Pietro Badoglio. Desnom kolonom je zapovijedao general Gagliani. U rezervi su bile trupe generala Emilija de Bono. Na Sabotinu, Badoglio će sebi osigurati status markiza, ratno odlikovanje i napredovanje u vojnoj karijeri. General Gagliani će dobiti metak, a general Emilio de Bono (kasnije u vrijeme fašizma, jedan od četvorice vođa marša na Rim op.a.), završiti će leđima okrenut streljačkom vodu u Veroni (po naredbi Mussolinija 11. siječnja 1944. op.a.).

S jedne osmatračnice u pozadini, stajao je kralj Vittorio Emanuele III i pažljivo pratio akciju svojih trupa prema Solkanu. Kralj je bio zadovoljan prizorom pa se okrenuo prema svom pratitelju i zadovoljno zaključio: „Izgledaju kao Rimske legije“.

(Franco Bandini: „Il Piave mormorava“, Longanesi Ֆ C., Milano,1965.)

Vojnu okupaciju Gorizije, talijanska vojska je platila životima s 21.000 vojnika i 52.000 ranjenih. Za ondašnje kriterije, to je bila sasvim „normalna“ cijena koju je trebalo platiti da se osvoji djelić teritorija tuđe države.

Pripremio: Veljko Ivančić

Foto: Solkanski most

Ostale vijesti iz kategorije