Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Svestrana žena i aktivna antifašistkinja koja je doprinijela razvoju Novigrada
Objavljeno: 18.06.2026 u Objavljeno: 20:49
Annamaria Vivoda: „Irma Benčić je trebala biti moja kuma na svetoj krizmi.“
Ulica, Via delle Mura (Ulica zidina) u starogradskoj jezgri Novigrada vodi nas do kućnog praga vremešne Novigrađanke Annamarije Vivode (86).
Teret godina povija joj leđa pa otežalo hoda, podupirući se baštonom, ali naredane godine nisu joj ugasile živahni žar u očima i široki osmijeh zbog čega zrači optimizmom. Zarazni osmijeh i dugogodišnja prisutnost na svim važnijim događanjima i feštama u Novigradu, a i šire, potakli su ovaj razgovor. Iskricu je zapalila pohvalivši se jednom zgodom u Parku Irme Benčić kako joj je ova najslavnija novigradska partizanka-heroina trebala biti krizmana kuma. Mamac za kuriože novinare da zavirimo u neispisane stranice njezina života, ali i života jedne lokalne zajednice, jer naši najstariji sugrađani su riznica sjećanja gdje u njihovim osobnim ispovijestima otkrivamo kako se život u nekoj sredini mijenjao u povijesnim ciklusima. I tako predikamo po istrovenetski. Anke po hrvatski, come che ne vien.
Annamaria djevojački Milich, rođena je Kršinu 1940. godine. Roditelji su bili težaci, a otac Agostino bi znao povremeno navraćati u oštariju u Bužinju koju je vodio Anton Benčić, Irmin otac. Ponekad bi sobom poveo i malu Annamariju, pa bi se ova motala oko nasmiješene Irme.
-La me cocolava, e la me piaseva tanto. Papa me gaveva promesso che la me sara' santola a santa cresima, purtroppo, ela e suo papa Anton xe stadi uccisi dai nazisti. Te sa, me la ricordo ben, perche' piu' veccio che te vien, piu te te ricordi dell' infanzia, sa osmijehom će Annamaria. Dobro pamti i onaj kobni dan, 1 . ožujka 1945. kad su ih Nijemci usmrtili. Strah se uvukao među mještane, ali otac je ipak otišao do Bužinije uvjeriti se u istinitost tragičnog događaja. Velika tuga se širila Novigradom. Mlada Irma i otac Anton bili su među najistaknutijim pripadnicima NOB-a u Novigradu.
-Srećom, pa nas ima još dosta živih sljedbenika njihovih ideala i čuvara antifašističkih tekovina, konstatira kao aktivna članica Udruge antifašista Bujštine.
Legendarna oštarija "Mura"
U novoformiranoj državi Jugoslaviji (FNRJ) Annamaria završava hrvatske škole iako se u kući govorilo istroventski. Niže razrede u Bužiniji, a više u Bujama. Četiri je godine bila smještena u Đačkom domu u Bujama.
-Mio papa' saveva che bisogna imparar croato perche' adesso xe qua Jugoslavia e compagno Tito, s osmijehom izgovara.
Nakon položene male mature, zapošljava se u tvornici trikotaže “Umbert Gorjan” gdje je bilo zaposleno na stotinu Novigrađanki. (kasnije tvornica trikotaže NOVA ). Tu se rađa ljubav između nje i supruga Karla (Draga) iz Motovuna, i brak sklapaju na najvažniju novigradsku svetkovinu- Dan zaštitnika Sv. Pelagija, 28. kolovoza 1960. Svetac im je brak “štitio” 37 godina, a 1997. je Vlado preminuo.
Sedamdesetih godina prošloga stoljeća supružnici Vivoda, okuražili su se i ulaze u poduzetničke vode. U prizemlju kuće, preuređuju štalu te otvaraju jednu od prvih, tipičnih istarskih oštarija u Novigradu „Mura“.
-Tih je godina u mjestu bio najpoznatiji Balkan Grill i restoran Cittar, ali mi smo bili jedna istrijanska štorija. Naša kužina je bila- tutto fato a casa. Mijesila sam njoke, fuže, učinila šuga, polentu, kuhala bobiće…sve po starinskim recepturama come che cusinava mia nonna. Gosti su nam bili radnici, ribari, ali i direktori iz svih novigradskih poduzeća. Jeli bi svi istovremeno pod istim krovom. Ribari su mi donosili kašete pune riba, nije se ni vagalao jer je ribe tada u moru bile preko više. A ribu su naručivali vikendom talijanski jahtaši. U našoj su se oštariji svi osjećali kao kod svoje kuće, a ne bi li netko imao pri sebi takuin za platiti, rekla bih: “Ben, nećemo propasti zbog toga.” Zlatna vremena. Živjelo se skromnije, ali bili smo velikodušniji i zadovoljniji kao ljudi. Nije se sve gledalo i brojilo kroz šolde, nego smo gledali kako jedan drugome pomoći. A danas svako gleda sebe i živi najviše za sebe. Razvojem turizma dolaze ugostiteljski radnici s prostora čitave Jugoslavije. Svih smo toplo prigrlili u našu “novigradsku familiju”, nismo gledali odakle je tko doselio i trudili smo se da budu prihvaćeni. Ali smo se mi kao autohtoni Talijani ipak držali insieme i zato smo opstali.
-Oggi semo proporio orgogliosi della nostra presidente della Comunita' degli Italiani Cristina Fattori, che la se da tanto da far per preservare la lingua e la cultura autoctona di Cittanova, pohvalno će Annamaria članica ZT Novigrada-Cittanova.
O životu u mirovini, sjetno pripovijeda. Umirovila se 1995., ali joj je mirovina bila nedovoljna za pristojan život, pa kao većina istarskih žena odlazi na privremeni rad preko granice – u Italiju. Sedam je godina njegovala professoresu Mariju, pa si je malo popunila kućni budžet, nek se nađe per la vecciaia.
Najstarija članica IDS-a
Annamaria nemirna duha, uvijek u pokretu, početkom devedesetih godina prošloga stoljeća u novostvorenoj državi Hrvatskoj, politički se angažirala, i sa suprugom sudjelovala u osnutku novigradske podružnice IDS-a.
-Bila sam prva žena koja se pridružila toj inicijativi i vijećnica u prvom mandatu gradskog vijeća Novigrada. Ako se ne varam, danas sam najstarija članica IDS-a Bujštine, a unuka Giovanna (Ivana) Špadijer je krenula mojim stopama. Politički je aktivna u stranci. Mišljenja sam da treba biti što više žena u politici, jer mi žene možemo u svemu parirati muškarcima, ali poštenije smo i suosjećajnije pa ćemo bolje slušati interese naših ljudi, zaključuje energično.
"Crveni zmaj"
Ali nije ona samo najstarija “političarka”, čini se da je i jedna od najstarijih vozačica na Bujštini, s vozačkom iz 1960. No ta vozačka joj ne služi samo kao slovo na papiru. Ona je vrlo mobilna vozačica. Svog malog “crvenog zmaja” – Wolkswagen up! zna još “upregnuti” i uputiti se do Trsta.
-E si, idem po špežu u Montedoro, ali nije mi problem skoknuti ni u Trst, a nedavno sam vozila i po Rijeci. Važno je dobro poznavati ulice u gradu, objašnjava još žgaja “žena –zmaj”.
Naša sugovornica, nasmijana Novigrađanka, snažnog karaktera i borbenog duha, svojim upornošću, radom i samo radom, pružila je svoj doprinos i udarila osobni pečat u kolektivnom razvoju Novigrada. A što dalje?
-Oggi bisogna viver un poco per se stessi diria mio papa', kratko veli oslanjajući se na bašton dok odmičemo laganim hodom do Parka Irme Benčić, i biste njezine nesuđene santole. Puno je stranica okrenula u knjizi svog života, a najveći su joj izvor snage u ovim poznim godinama kći Emanuela, unuka Giovanna i praunuka Dorotea.
Predivno ih je vidjeti na brojnim manifestacijama u gradu kako složne sjede zajedno. To nam samo govori o bliskosti, poštovanju i njezinom snažnom odgojnom utjecaju na živote svojih ženskih potomaka. Međugeneracijsko uvažavanje i njegovanje nasljeđa najvažniji su faktor opstanka autentičnog i jedinstvenog „malog mista“, šarmantnog Novigrada- Cittanova.
Sanja Bosnić
Izvor: Bujština (#čitaj lokalno!)
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
.jpg)
.png)
.jpg, stelio.jpg)
.jpg, pušač.jpg)