Štorija sela Gamboči

Listajući nekadašnji «Hrvatski glas», tjednik koji je izlazio na prostorima Bujštine, u broju 181 iz 1953. godine nailazimo na tekst što ga priča jedan od najstarijih tadašnjih žitelja sela Gamboči, Anton Gamboč. Priča o selu: «Misto kadí se najde selo Gamboč bila je jenbot paša od fameje Lubiana iz Lubijanije i sve do lita 1817. To lito, brati Jure i Mate Gamboč prišli su iz Fratrije i su kupili ovu zemju od fameje Lubiani, već kasnije su tu storili hižu u kojoj danaska živi Gamboč Anton Ninić.

Brati Jure i Mate, rodili su se u selu Rodik poli Kozine. Oni su bili od fameje siromašne i su se primili i išli da nađu delo. Tako su došli na Fratriju i su delali nikoliko lit poli nikega gospoda Madonica iz Kopra.

I pomalo, oni su kupili ovu bošku i sazidali hižu. Kada je gospod dozna to on hi je vaje posla ća. Tako su brati Jure i Mate doli na svoje od lita 1818., pa oni tote delaju i se mučiju i uvijek mislijo za naprid. Tako su mislili i njihovi mladji. In je lipo pošlo i su kupovali malo na bot, su došli dobri gospodari. Oni su to sve kupovali od fameje Lubiani, koji su bili veli gospodari i čuda zemje imali, dokadi danas ni in ostalo malo, već ništa.

A Jure i Mate Gamboč sami su bili od lita 1818, a danas ima Gamboč 80 judi. To je došlo u 134 lita. U rojenom selu Rodik ima i danas nekoliko fameji Gamboča. U Gamboču ima 13 famej, 10 su Gamboči, a tri su drugi i to Jakac, Trento i Bartolić. Oni su se oženili za Gambočanke i došli kako mi govorimo na robu, Jakac je doša iz Zrenja, Trento iz Materade, a Bartolić iz Momjana.

Naše selo ima tako blizu stokvarnar lit i selin je okoli 40 dice za školu. Ma nismo mogli mat školu, jer smo bili pod Austrijom i potle pod Italijon. Judi su morali plaćat nike da ih ništo navade, tako su niki hodili u Materadu nekom Jerolimu. To je bilo za 60 lit tega, a ja i drugi imali smo u Gombaču da nas je vadija niki Pijerin Flinko od večera. Davali smo po lire na večer. Od lita 1911. do lita 1918. hodili su u školu Kaštel kadi je bila škola od Družbi ovi judi: Valentin Jakac, Gamboč Miho, Valentin Gamboč i Ivan Jakac.... I ni samo to, triba da se domislimo da su Gamboči živili blizu 140 lit zimi u blatu, a ovo lito sa pomoćon Narodne vlasti imali smo drobilico i nadrobili kamenja da smo se digli van sa onega blata, koje traje više od 100 lit. Smo raširili put do nikih misti i hitili dva debla van koji naši stari kažu da su najstariji u selu. Jena je bila murva puli hiže od Trenta i jen dub za hižon od barba Jure. Ova dva debla su bila posajena kada su tu prišli Jure i Mate Gamboč koji su prvi storili naše selo.»

Unutrašnjost krušne peći

Gamboci, kako se danas mjesto naziva, smješteni su tik uz Istarski ipsilon na onom mjestu gdje se on završava na prostorima Markovca. Vodič kroz ovih desetak kuća i isto toliko obitelji je Valentin Jakac, čovjek koji je odrastao na selu. U samom središtu sela jedina ruševna zgrada je nekadašnja škola. Priča i sjeća se, kako se odmah poslije Drugog svjetskog rata započelo sa gradnjom škole. Do tada je u selu bila samo talijanska škola, koja je zatvorena 1947. godine i u toj privatnoj kući na drugom katu započela je s radom hrvatska škola a već iduće, 1948. godine otvorena je nova škola, ova tu ruševina što se nalazi pred nama. Priča i naglašava da je škola građena i dijelom iz kamena obližnje crkve svete Marije Magdalene koja je već tada bila u ruševnom stanju. Kameni isklesani dijelovi zida crkve preneseni su i ugrađeni u novu školu. Na žalost danas nema ništa od crkvice a niti od škole, jer su od nje ostali tek razrušeni zidovi. Kip Marije Magdalene iz ruševne crkve po pričanju naših starih odnesen je u Krasicu Negdje devedesetih godina prošlog stoljeća, zgradu je kupila «Podravka» iz Umaga, želeći obnoviti zgradu i u njoj otvoriti pogon za pakiranje čaja. Na žalost, tadašnji direktor umire i od investicije ništa. Sjeća se i svojih prvih učitelja. «Započeo sam ići u prvi razred kada je škola otvorena. Prvi učitelj je bio Ante Marijanović iz Siska a njega je nasljedio Karlo Maričević iz Vinkovaca. Potom je za učitelja došao Jović Jovo, pa Brstilo Ivo, Džević Siniša, Kodela Lino i tako sve do 1980. godine kada je škola zatvorena. Sjećam se», priča nadalje moj sugovornik, tada sam obnašao dužnost predsjednika Općine Buje i bilo je žao što je škola zatvorena, ipak je dio i moje mladosti utkano u te zidove, ali na žalost nije bilo djece. Mnoge obitelji napustile su selo i potražile kruh tu na obali. Ipak se ovdje u to vrijeme od nadolazećeg turizma bolje živjelo». Priča, pokazujući velike krušne peći u kojima se po dva puta na tjedan pekao kruh, a u kojima se na klupama, dok su pekle kruh, sakupljale nonice. Uz pletenje i heklanje pričalo se satima dok se kruh nije ispekao. «Još se živo sjećam dana Duhova koje smo nazivali i Vinkoste, ili Penkoste, kada smo slavili dan zaštitnika sela. U selu je tada bio velik samanj, sakupili bi se pred školom i do kasnih sati se slavilo. U selu smo se razlikovali po nadimcima. Nas su nazivali «Zrinjci» jer smo došli iz Zrenja. Selo je još 1940. godine za vrijeme fašizma dobilo vodovod, ali se voda morala nositi doma sa ove javne pipe. Na njima su bila talijanska fašistička obilježja ali su skinuta negdje sredinom 50-tih godina prošlog stoljeća. Specifično je ovo selo kao i okolna sela. Stanovnici govore jednim posebnim jezikom i već desetljećima sakupljam riječi ovih žitelja te sam ih već sakupio preko 3000. Želim ih objaviti u jednom rječniku kao nasljeđe novim generacijama da se podsjete kako su nekad govorili njihovi stari». Riječi su to mog sugovornika dok odlazimo u susjedni zaseok koji je udaljen samo stotinjak metara. Zaseok je odavno osnovala obitelj Lubiana. U ovih nekoliko kuća od kojih je većina prazna, živi samo jedna obitelj Martinčić. «Selo je osnovala obitelj Lubiana», U selu su uz obitelj Lubianu živjeli i Prodani, koje su nazivali i «Rocani» jer su došli ispod Učke. Obitelj Zankolu nazivali smo žnjidarima (krojačima), a nas Martinčiće nazivali su kaligari vjerojatno jer smo bili dobri postolari. Na ovom prostoru oduvijek se živjelo od poljoprivrede. najviše od vinogradarstva. Tu odmah ispod sela nalazi se plodna dolina Kavarzana, ali na žalost pored nje danas prolazi Istarski ipsilon. Nema više mira na našim njivama.

Tekst i fotografije : Zlatan Varelija

Tekst je naručen 2015. godine za Glas Istre, ali uslijed promjene redakcije nikada nije objavljen

Ostale vijesti iz kategorije