Stelio Prodan (1936.-2016.): Hrvatska riječ bila je njegova pokretačka sila

Izdvojeno :

Objavljeno: 14.06.2026 u Objavljeno: 13:14

Hommage

Prošlo je deset godina da nas je zauvijek napustio Stelio Prodan, promicatelj hrvatske kulture i pisma na Bujštini. Danas se s dužnim poštovanjem prisjećamo njegova zdušnog zalaganja za materinju riječ u javnom interesu kao i radu za opće dobro na Bujštini. I osjećamo da nam nedostaje, on kao nesebičan, požrtvovan i pošten čovjek, te njegov entuzijazam i neprestana borba za hrvatsku riječ.

Nikad nije bio stvaralac koji živi za sebe. Njegov odnos prema huku stvaralaštva bio je upravo suprotan. Rad u tišini, stvaranje u miru. Neposredan odnos prema hrvatskoj riječi bila je njegova pokretačka sila. Jer, ta riječ, njemu, ne da je bila nužna, on je za nju živio.

Stelio je paradoks. Istovremeno se svim srcem borio za izdavačku djelatnost, poticao da se piše, ali malo je sam objavljivao. I ono što je objavljivao nailazilo je u ono doba sedamdesetih godina prošloga stoljeća na političke prijepore. Njemu nije bilo stalo impresionirati, već mu je bila jedina želja da hrvatska pisana i govorna riječ, na čakavštini ili hrvatskom standardnom jeziku živi među nama, da se njome svakodnevno služimo, da živi u našim domovima. Kao da je bio svjestan da bi se polako mogla zaboravljati. Jer Istra je uvijek bila na vjetrometini raznih stranih vladara.

Doselivši se na ove prostore Bujštine, u svojoj „prtljazi“ donio je i hrvatsku, tj. svoju istarsku materinju riječ iz zaseoka Prodani, Općina Motovun, kao i svoje izgrađene stavove o hrvatstvu na ovim prostorima, koji se u raznim povijesnim razdobljima zatirao. I taj „kovčeg“ pun domoljubne hrvatske riječi, bio je istarska baština koju je uvijek nosio uza se. Na svakom izdavačkom poduhvatu, na svakoj književnoj večeri, na prezentaciji Ogranka Matice Hrvatske Umag.

S tom zavičajnom „prtljagom“ dospio je na prostore Bujštine šezdesetih godina prošlog stoljeća. Već 1966. godine s književnikom Ivom Balentovićdem i Franom Stekom priprema sveobuhvatni poduhvat na prostorima gdje se jugoslavenstvo protežiralo i gdje se s tim jugoslavenstvom moglo najbolje napredovati. Slijedi poduhvat, osnivanje Pododbora Matice hrvatske 1968. Ne samo Pododbora i rada na afirmaciji te okrupnjavanju članstava već i poduhvat objavljivanje Zbornika koji će promovirati hrvatsku, čakavsku riječ. Bila je to hrabrost, netko će reći, i pomalo ludost u ono doba nemirnih godina i pojave „hrvatskih Proljećara“, ali trebalo je i to premostiti.

U Matici Stelio odigrava značajnu ulogu. S Ivom Balentovićem izdaju Kulturno povijesni Zbornik Bujština 68 i već prvi Stelijov tekst izaziva političke prijepore na ovom prostoru. Jer Zbornik nagovještava buđenje hrvatske riječi na ovim prostorima. Uskoro, uz ustrajnost središnjice Matice hrvatske na umaškom prostoru polako se budi i vraća hrvatska i čakavska riječ.

Ali, kao što sve lijepo i kratko traje, već 1971. godine članovi Pododbora doživljavaju političke i ine neugodnosti. Radi teksta kojeg potpisuje Stelio Prodan „Barba Zvane“….. po nalogu tadašnjeg Komiteta, Bujština 68, završava u koparskoj spalionici. Danas je ostalo u privatnim zbirkama tek nekoliko primjeraka ovog Zbornika.

Pododbor se prisilno gasi, te će čekati bolje dane do početka 1990. godine kada se osniva Ogranak Matice hrvatske Umag, gdje će Stelio igrati jednu od najvažnijih uloga. Promicatelj, mecena, producent, „književni agent“, predsjednik, to je u devedesetima i početkom stoljeća Stelio Prodan. Izdavačka djelatnost cvijeta. Zbornik Bujština izlazi svake godine, a pri Ogranku osniva se biblioteka Bujština, koja će iznjedriti niz izdanja, za koje će Ogranak primiti i zaslužena priznanja. Hrvatska riječ, čakavska materinja riječ opet cvjeta na prostoru Bujštine. Značajni akademici, članovi Matice godišnji su posjetitelji na ovim prostorima sa svojim predavanjima, književnim večerima, i nema mjeseca kada se nešto ne dešava. Jedne je godine Ogranak kroz svoju djelatnost objavio čak pet književnih izdanja, plus Zbornik Bujština, a za sve se Stelio pobrinuo osigurati i financijsku konstrukciju. Jer oduvijek se rad Ogranka očituje kroz rad predsjednika. Organizator bez premca, pokrenuo je održavanje najznačajnijeg skupa o Istri- Istra u 20. stoljeću, na kojem sudjeluju eminentna, kako književna, tako i znanstvena pera. Nedugo zatim znanstveni skup o Ivi Balentoviću, i štošta još.

Danas, vidimo koliko je bila važna uloga jednog čovjeka poput Stelija u izdavačkom radu, jer osjećamo da je njegovim odlaskom prigušeno to svijetlo u književnom nakladništvu Bujštine.

Stelio hvala ti na besprijekornom i ustrajnom trudu te ljubavi prema zavičaju i domovini koja je u tebi rasplamsala žar prema afirmaciji hrvatske i čakavske riječi do vječnog rastanka od svoje istarske grude.

Tiramola