Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Stari sat u Garibaldijevoj ulici pokazivao je vrijeme koje prolazi
Objavljeno: 05.12.2024 u Objavljeno: 16:43
Foto: Vrijeme koje prolazi, ilustracija
Sati koji nikad neće nestati
Na ulazu u Garibaldijevu ulicu stajao je na izlivenom metalnom stupu javni sat. Dopremljen iz nekog prijateljskog talijanskog grada kao dar Gradu Umagu. Tako romantična izgleda, na odvojku između starog i novosagrađenog Umaga, sljubljujući je povezivao vrijeme jučer i danas. U njemu su se sati slijevali kao pritoke rijeka u ušće. Kada se ulazilo iz Trgovačke u Garibaldijevu, ili na povratku iz povijesne jezgre, gradski sat je stameno stajao, a kazaljke, tika, taka, lagano se pomicale naprijed. Kad god bi pogled zastao na uru znalo se točno koliko je sati u Umagu.
Ljudi su prolazili, prolazilo je i vrijeme, pa tako prolazili i stari događaji, dolazili novi, mijenjali se političari, ali sat se nije zaustavljao, jer može prolaziti sve, samo vrijeme ne. I kucnuo je tika, taka, sat za smjenu gradske vlasti. U gradske fotelje su sjeli socijaldemokrati, u vijećničke klupe također, i jedini im je zadatak bio podizati ruke ZA na neki prijedlog gradonačelnika. Iz vijećničkih klupa nisu izlazili za govornicu, sve dok…Sve dok gradski sat u Garibaldijevoj nije stao. A zašto je stao, to je, k vragu, samo on znao.
Otada bi na svakom gradskom vijeću isti gradski Vijećnik izlazio na govornicu te korio: ”Gradonačelniče, gradski sat je pokvaren. Ne znamo koliko je sati. Što i kada moramo raditi. Zbunjeni smo…kad ćete sat popraviti?” Odgovora nije bilo, a niti je gradski, jednonogi sat popravljen. Stajao je nijemo, jadničak, kazaljke se nisu pomicale, a dan i noć su se izmjenjivali. I Vijećnik satobrižnik je nastavljao godinama ponavljati isto:” Gradonačelniče, gradski sat još nije popravljen. Zar nema urara koji zna izliječiti njegovu uroboljku. Izgubljeni smo u vremenu.”
Da doskoči vijećniku i neugodnim pitanjima, nakon više godina gradonačelnik se lukavo domislio. Dao je gradski sat “iščupati”, zacementirati rupu iz koje je izranjao i time je riješio svog vijećnika muke i sebe neugodnih pitanja. Uvijek je najlakše uništiti slike prošlosti, ali ne može se uništiti povijest iz tih slika.
Ostala je praznina na ulazu u Garibaldijevu ulicu, a uskoro je i sjećanje na gradski sat izblijedilo. Vijećnik je izišao kao pobjednik, a gradonačelnik se poslužio svime kao gumicom za brisanje onih opipljivih tragova prošlosti prije njegova ustoličenja. Ura ga je previše podsjećala da je postojalo i neko vrijeme prije njega i da pokazuje protočnost vremena. Onoga što je iza nas, ovoga kojega živimo i klizi, tika, taka, u nove minute, sate, dane, mjesece, godine…novo vrijeme. Svjedoči da zapravo ne postoji takva gradska ura, i da sagradi još ljepšu i skuplju od one stare, koja će pokazivati samo njegovo vrijeme. Jer sve što se događa i stvaramo upravo sada i tu, događa se ne našom voljom nego s nekim nama nevidljivim razlogom. I događat će se ubuduće. Uvijek će netko nakon nas dičiti se da je sagradio ili izmislio nešto novo i više. U nezaustavljivom vremenu kojega je stvorila priroda.
A lijepo je bilo u šetnji gradom pogledati na tu gradsku uru, uskladiti svoj ručni sat i znati da je pravo vrijeme za prave stvari, jer uvijek postoji to točno vrijeme. Dok nam je umaški gradski sat otkucavao minute i sate, kad bi se cajger na cajgeru poklopio znali smo da netko misli na nas. I tu malu simboličnu i romantičnu radost iz starih vremena su nam uskratili. Istinsku refleksiju na sate koji nikad neće nestati.
Sanja Bosnić
.jpg%2C%20matija%20vla%C4%8Di%C4%87%20ilirik.jpg?1763380405502)
