Srušila se teška borova grana. Srećom nema ozlijeđenih.

Izdvojeno :

Objavljeno: 30.06.2024 u Objavljeno: 20:15

Priča: Posljednja želja grane koja je pala nenadano

Ovo je moja priča na izdisaju, ispričana zadnjim atomima kisika u mojim borovim iglicama…Još mi teku suze iz godova i smola curi kao limfa iz presahnulih vena u granama…Ovaj miris borovine koji udišete je nastao u boli iz onog očajnog posljednjeg krika kad sam se sunovratila kao pokošena „alberozonix“ udarom (u poredbi s ljudskim ishemijskim moždanim udarom).

Do tog trenutka, sve se doimalo idiličnim u parku iza TOŠ-a, maloj urbanoj zelenoj oazi, jednom od zadnjih, preostalih parkova crnogoričnih stabala u suviše betoniranom Umagu, zasađenom pred cca sedam desetljeća. Mnogi prolaznici su se divili našim zelenim kišobranima naslanjanim na snažna debla. Školska djeca udisala zrak punim plućima, a dišnim bolesnicima i astmašima poslužili smo kao respiratorna terapija pri šetnji podno sjenovitih krošanja.

Međutim, unatoč tehnološkom napretku i evoluciji ljudskog uma, još je prisutno ne shvaćanje da smo mi živa vrsta, možda niža vrsta, ali živa i da trebamo vašu pažnju i brigu kao svako drugo živo biće, a naročito u starosti kad se postaje krhkiji s većim brojem godina tj. godova. Stoga je besprizorno optuživati nas, i kriviti nas zadesi li se „alberozonix“ udar, kad se stropoštamo kao posječeni na tlo. Ništa se u životu, a naročito prirodi ne događa slučajno i tek odjednom. Kao ni u životu čovjeka ili životinje. U organizmu se razboli neka stanica, pa proširi na tkivo i nastavlja širiti poput metastaza tijelom…Ukoliko se simptomi ne prepoznaju na vrijeme, čovjek se razboli smrtno. A tako funkcionira i biljni i životinjski svijet. Slično je mene snašlo. Moje stablo majka je otežalo, ostarjelo, postalo pretilo, grane se objesile i nije dolazilo do prijenosa podražaja te dostave hrane do perifernih grančica.

Nedovoljno sam bila opskrbljena hranjivim sastojcima. Nastupala je postepeno nekroza, sušila sam se… Dozivala ljudsku ruku u pomoć, ali nitko me nije čuo. A nakon svega je vama ljudima najlakše optužiti nas za poodmaklu dob i bolest, umjesto da nešto na vrijeme poduzmete. Recimo, zašto kontinuirano ne obavljate u svakom kvartu grada sistematski pregled nad mojom populacijom. Vi ste ljudi destruktivci. Uživate piliti stara stabla pa čak i ona zdrava, ili ona koja vam se nađu na putu u nekom vašem naumu, a onda se hvaliti na sav glas da vas Svemir čuje, kako sadite nova. Hm, možda tu netko vidi svoju financijsku korist?!

Slikovito rečeno ili prevedeno na ljudski jezik, to je kao da zanemarujte svoje starce, umirovljenike i bolesnike, priželjkujte da otegnu papke, pa onda pozivate na demografske mjere i spolno općenje, oplodnju i rađanje nove djece. Okrutno je da su vam starci postali balast bez iole zahvalnog poštovanja! Ne znači li to, da su starije osobe u vašim očima bezvrijedne, suvišne poput živih mrtvaca? Slično se ophodite i s nama. Ne brinete o nama, ne njegujete nas, ne održavate nam krošnje, već kao da priželjkujte da se stropoštamo od zadobivenog „alberozonix“ udara ili aresta, i onda nam sudite koliko smo opasni po sigurnost ljudi. A upravo ste vi krvi za naše stanje. Zar nitko nije čuo moj vapaj kada sam se kao grana svinula i počela odvajati od debla?! Trajalo je to neko vrijeme.

Ali, k vragu koga je to briga! Ja sam za vas tek jedna uboga borova grana i ne slutite da sam u svojoj memoriji dugoj sedam desetljeća pohranila bezbroj sličica i uspomena na suživot s generacijama Umažana koja su gradile ovaj grad. A sve je započelo sadnjom moje mladice od strane onih drugova koji i nisu bili baš najpismeniji i najobrazovaniji poput vas danas, ali su živjeli u fantastičnoj simbiozi s prirodom, cijenili njezin značaj, pa Umag pošumljavali itekako svjesni da smo najveća pluća grada. Nizali su se prizori promjena u gradu i mom vidokrugu. Rasli smo zajedno u vis. Pamtim gradnju zgrade hrvatske škole i Doma zdravlja. Udisala sam slatki dim koji je sukljao iz Istranke –Mlinotesta. Promatrala sam umaške hazardere –kartaše kako u sitnim noćnim satima napuštaju Monte Carlo, a jako sam se namrštila zbog one sagrađene prve crvene benzinske pumpe na raskrižju… Upamtila sam i jednog egzibicionistu koji bi izletio iza moga debla, razgrnuo se i pokazao „onu stvar“ zgroženim umaškim damama. Najdirljivije su mi bile romantične večeri u kojima su zaljubljeni parovi krali prve poljupce pod mojom krošnjom, a možda činili i nešto više u strastvenom zagrljaju, ali ostat ću diskretna i ponijeti tajne u svoj onostranski život…

Oprostite, nisam kriva što sam oboljela pa se nenadano srušila. Zvučim bizarno, ali u svakom zlu ima i sreće. Danas je bila nedjelja i djeca se nisu igrala ili prolazila podno moje krošnje pa je izbjegnuta veća nesreća.

Nema mi više spasa, u nevidljivim suzama gase se sve uspomene na vrijeme proživljeno s vama u Umagu, ali na odlasku vas molim, preuzmite odgovornost za moju porodicu borova. Pošaljite drvospecijaliste neka obave sistematski pregled po kvartovima gdje nas još ima, kako se opasni momenti ne bi ponavljali. Elementarne nepogode su nešto neizbježno. Viša sila na koju nitko nema utjecaja, ali ovo možete spriječiti.

Baš sam bila puna smole, i ovo je moja posljednja smola u životu. Posljednji pozdrav na izdisaju, vaše otežale i oboljele grane iz školskog parka Talijanske osnovne škole.

Galileo Galilei reče: „Eppur si muove“. ili “Ipak se okreće.” Nadam se i moja posljednja želja.

Sanja Bosnić