Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Slučaj „Cvita“, IV. dio. Šarac nije dugo mirovao. Danas verbalno napao i zastrašivao Cvitu.
Objavljeno: 24.04.2026 u Objavljeno: 19:31
Intervenirala je policija!
Akcija spašavanja od deložacije obitelji Liščević iz Lovrečice polučila je do daljnjega uspjeh. Odgodu deložacije. Nastalo je zatišje pred buru, koje potrajalo samo tjedan dana, jer danas je ovrhovoditelj Šarac opet krenuo u napad s agresivnim prijetnjama prema Cviti.
Podsjećamo na protekle događaje. U pokušaju spašavanja od druge deložacije četveročlane obitelji Liščević, supružnika Cvite i Stjepana te dvoje malodobne djece Ivana i Josipa, iz prizemnog stana u ulici Slanik 15. Lovrečica, u petak 17. travnja u 15 sati (prva se trebala provesti dan ranije, 16. travnja, ali ju je odgodio sam ovrhovoditelj), mještani iz Mjesnog odbora Lovrečica - Babići, ojačani podupirateljima iz ostatka Bujštine, posložili su se u vrstu kao živi zid i spriječili ulazak ovrhovoditelja Tadije Šaraca (87). Tom je prilikom zaiskrilo u jednom trenutku do točke usijanja. Naime, Šarac je zaprijetio ubojstvom nekim prosvjednicima, a tjerao je i novinare. Srećom, izbjegnut je incident i sve se okončalo bez tragičnih posljedica.
Očito je tog dana Šarac bio previše razjaren i nabrušen jer nije očekivao brojne novinare i masu glasnih nezadovoljnika s područja čitave Bujštine koji su se solidarizirali s mještanima naselja, predvođenih Katarinom Badurina i župnikom Željkom Rajčićem. Stajali su svi složno i glasno štitili bespomoćne, kako tvrde izigrane i debelo prevarene susjede, prilikom sklapanja Kupoprodajnih ugovora o prodaji imovine početkom dvijetisućite godine. Uzeli su si pravo demokratski nastupiti i zaustaviti sve podle pokušaje Šarca da obitelj u socijalnom programu Grada Umaga i Centra za socijalnu skrb Buje izbaci iz stana na cestu.
I na taj način je akcija spašavanja Lišćevićevih polučila do daljnjega uspjeh. Odgodu deložacije. Nastalo je zatišje pred buru, jer je Šarac samo tjedan dana kasnije, točnije, danas u petak, opet krenuo u napad, s agresivnim prijetnjama prema Cviti. U više je navrata kroz jutro, dok je Stjepan izbivao iz kuće ( sina je odvezao u školu), te zastrašivao Cvitu preko ograde, vičući neka se pokupe iz njegova stana, u protivnom će ih on iseliti, pozivajući se na rješenje OS Pazin-stala služba Poreč o deložaciji. Cvitu je uznemiravao i utjerao joj strah u kosti te je nazvala Stjepana i policiju. Isto je učinio i Stjepan, ali i Katarina Badurina. Šarac je tijekom jutra u dva tri navrata iza ograde otresao svoju ljutnju po Cviti, i policija je po prijavi ubrzo intervenirala. Prilikom našeg poslijepodnevnog posjeta Lišćevićima, Cvita je još bila vidno uznemirena i suznih očiju, dok je Stjepan vješto potiskivao emocije, no u glasu se osjetio pomiješani jal i tuga.
-Mene i mamu je prevario. Pokrao nas je. Sve nam je uzeo. I neće on mene izbaciti iz mog stana. Ja se ne mičem s ovih vrata. Samo mrtvu me može izbaciti, treperavim glasom će Cvita, a Stjepan kima i pokazuju nam parcele prvi red do mora, u atraktivnoj Lovrečici, koje su bile nekada u vlasništvu Cvitinih roditelja, a Šarac ih se lukavošću (ili pokvarenošću?) domogao i rasprodao pa se tako domogao enormnog bogatstva.
-I još mu nije dosta, nego nas pokušava izbaciti na cestu. Ima li on srca? Ima li njegovoj gladi za tuđim kraja? 87 mu je godina, pa koliko još misli živjeti?! Više nije život pred njim i neće sve to što ima ponijeti u grob, komentiraju ojađeno Cvita i Stjepan. Doista, ima li kraja u sličnom soju ljudi njihovoj beskrupuloznoj i etično upitnoj pohlepi?
Zagrebli smo ispod površine slučaja „Cvita“
Tjedan dana prije, prilikom neuspjele deložacije, odvjetnik Tadije Šarca, izgovorio nam je jednu intrigantu iransku (perzijsku) mudroslovicu: “Nije sve tako jednostavno kako se čini. Ni more nije plavo kad ga zagrabiš u ruku”. I zato smo odlučili zagrabiti ili zagrepsti ispod površine vode tj. uči u neke detalje ove potresne priče da ju rasvijetlimo čitateljima.
U gomili prosvjednika, na čelu s Katarinom Badurina, zapazili smo uglađenog gospodina koji je bio među glasnijim prosvjednicima, a kojemu je Šarac ozbiljno zaprijetio ubojstvom pred novinarima i objektivima kamera. Predstavio nam se kao Ivo Čerček, susjed, inače Slovenac iz Maribora. U razgovoru doznajemo da je i kum jednom od sinova Liščevićevih. Bez krzmanja je odlučio otkriti svoju stranu priče, koja je gotovo podudarna s informacijama dobivenih od branitelja-odvjetnika Cvite i Stjepana. Iz pukotina Čerčekove priče izranjaju sumnjivi detalji iz prošlosti, potankosti kako se zapravo Šarac domogao nekretnina Cvitine pok. majke Šimice, između ostaloga i kuće iz koje ih namjerava ovršiti. Desetljetni problemi su sada već eskalirali do obiteljske katastrofe tj. deložacije.
Poslije smrti Oca Remigia počinu problemi za Cvitu i njenu majku Šimicu
-Cvitin otac Remgio Visintin (Cvitino djevojačko prezime) bio je čestit i radišan čovjek. Posjedovao je u Lovrečici ogromne površine zemlje koju je obrađivao. Vinograde, maslinike i ostalu obradivu zemlju. Hektare plodne zemlje. Supruga Šimica, stigla je u Lovrečicu iz okolice Biograda na moru. Došla je nadničariti i bila je vrijedna, ali prosta, neuka te nepismena žena. Obrađivali su zemlju zajedno. Remigio je skladištio i prodavao ugljen u blizini kuće. Prvotno su živjeli izvan naselja u kampanji, a onda je on sagradio ovu kuću uz more, kako bi se maloljetna Cvita, dijete s intelektualnim teškoćama, družila s ostalom djecom u naselju. Tako da Cvitu poznajem od 1983. jer se u susjedstvu igrala i odrastala s mojom djecom. Visintini su bili skromna i nadasve radišna obitelj. Ništa im nije falilo. Međutim, kako je Remigio umro devedesetih godina prošloga stoljeća, Šimica i Cvita, našle su se u nevoljama, bile su nekako obezglavljene, nezaštićene, našle se na vjetrometini. Dok je Šimica bila zdravija i vitalna ona je uz pomoć Remigove familije vodila kućanstvo i nastavila se baviti poljoprivredom te brinula neežno i odgovorno o Cviti. No ona je bila dobra za manualne poslove, ali u svemu ostalome se teško snalazila. Bila je lakovjerna, a Cvita maloljetna i ograničenih intelektualnih sposobnosti. Negdje početkom dvijetisućitih, sasvim slučajno Šarac je naletio na Cvitu na putu iz škole dok vraćala pješice doma. Ponudio joj je prijevoz kući. Upoznavši majku Šimicu shvatio je da njih dvije žive same, imaju u vlasništvu bogatu imovinu i da su lak plijen za njegove prljave namjere. Izigravao je dobroga mecenu (a ne znam je li ikad donio nešto osim jogurta?!) i dušobrižnika htijući steći njihovo povjerenje. Ponudio je, i uvjerio Šimicu da mu proda sve nekretnine i ovu spornu kuću prvi red do mora, te da će brinuti o njima do konca života, i preuzeti doživotnu brigu o Cviti nakon njezine smrti. Navodno ju je uvjerio da će po njenoj smrti, Cvitu smjestiti u dom, a država pokupiti sve nekretnine. Radilo se o imovini koje je bila milijunske vrijednosti. On im je pričaju ponudio nekih 110.000 HRD-a ili kuna ne znam točno. Bilo je to oko 2003. godine. Šimica, već ostarjela i sve bolesnija, sigurno je htjela učiniti sve najbolje za svoje dijete, kao svaki roditelj. Bila je naivna i povjerovala je u njegove riječi. I tako je, iznemogla, pritisnula palac na kupoprodajni ugovor. A što je odista u njemu pisalo i što su njoj kod javnog bilježnika pročitali, je li ona nepismena mogla znati, ostaje tajna. I navodno je novac donio u papirnatoj vrećici kao hrpu novčanica najnižih apoena pa nisu ni same znale koliko im je isplatio te pravu vrijednost tog iznosa. Nastavile su živjeti u prizemnom stanu, ali od tada pada i njegov interes za brigom prema njima. Pamtim da je Šimica kasnije svaki put drhtala i bila ustrašena kad bi se on pojavio, ili ih prevezao ponekad u grad. Zatim je parcelirao njihovu ogromnu parcelu na kojoj je ova njihova, sada već bivša kuća, i sagradio vilu sa 21 apartmanom (ili kojim više?) i čekao, valjda, trenutak, da majka umre, kako bi se pobrinuo za smještaj Cvite te raspolagao i kućom iz koje ih kani deložirati. Pri tome moram istaknuti da je svima u mjestu poznato kako je i svoju vilu podizao bez odgovarajućih projekta, bespravno sagradio čitavu jednu etažu, i nije nam jasno kako su mu to u Gradu Umagu legalizirali. Pogledajte uokolo, nema ni jedne kuće te visine. To je profil ljudi koji prema ničemu ne zaziru. Pohlepnost ih zaludi, nemaju kočnica ni milosrđa kad si nešto zacrtaju kao cilj, isključivi su, pa i Šarčeve prijetnje ubojstvom (oružjem, za koje posjeduje dozvolu?) ne bi trebalo ignorirati. Već sama činjenica kako se domogao svih nekretnina od dvije socijalno i mentalno hendikepirane žene, govori sve o njemu. Da je to sve radio planski. Perfidno. Nemojmo si pričati bajku o Crvenkapici. Ali najveća mu smetnja nešto kasnije postaje Stjepan koji useljava u kuću, ženi Cvitu i rađaju se djeca. Poremetio mu je dobro osmišljene planove, kako iseliti Cvitu nakon majčine smrti. Vidi se to iz njegovih nastupa i tužbi, zaključuje Čerček svoju stranu priče i dodaje: “Gledajte tu je sve jasno. Zato ih podržavam jer su mi se jako smilili, jer smo svi od krvi i mesa, danas nas ima, a sutra već nema, pa zato, dok smo na ovome svijetu, u ovom kratkom vremenu zajedno nastojmo si pomoći.”
Stjepan razjašnjava još neke detalje koji su sporni u slučaju “Cvita”.
-Cvitu sam upoznao 2006. godine u Novigradu i s njom se zabavljao godinu dana. Onda su me ona i majka pozvale da doselim k njima na stan u Lovrečicu. Šarac je tada postao verbalno nasilan. Najviše je pritiskao Šimicu da iselim. Ona bi se tresla kada bi se pojavio na vratima, prijetio i vikao na nju. Nakon što je Cvita zatrudnjela, poludio je doznavši i nagovarao ju da pobaci. Šimica i Cvita su mi ispričale da je s nekim električarom u njihovu odsustvu ušao sa stražnje strane u kuću i odnio tj. ukrao im sve dokumente iz kojih se moglo vidjeti vlasništvo imovine nakon čega je počeo Šimicu uvjeravati da mu proda nekretnine. Isto tako su mi rekle da je donio 110.000 kuna u škartocu, ali je 30.000 odmah izvukao vani da bi ih uložio u preuređenje prizemnog stana da njima bude komfornije u stanu. Tako, da pitaj Boga što su one na kraju dobile, a radilo se o milijunskim vrijednostima imovine. Njihov je problem bio što se odmah po smrti Remigia nisu obratile Centru za socijalnu skrb jer bi bile lišene poslovne sposobnosti, i ne bi došlo do prodaje, ali nekako su gurale uz pomoć familije i Remigova brata, koji nije znao za dogovor i sve transakcije sa Šarcem. Kad je Šimica počela pobolijevati i onemoćala je, uzmanjkalo je novaca, obratile su se Centru za socijalnu skrb, u Bujama, mislim negdje 2005. godine i dobile skrbnika. Sve je izašlo na površinu. Međutim, tada je već bilo je kasno, jer ih je Šarac koju godinicu prije izvarao. On je ustvari iskoristio pravi čas dok su bile prepuštene same sebi, jer da su bile pod zaštitom Centra to se ne bi nikako moglo dogoditi. Nakon saznanja što je Šimica potpisala palcem, je i Remigov brat pokrenuo tužbu za poništenjem (proglašenjem ništetnim) kupoprodajnih ugovora i na sudu u Bujama je presuđeno u njihovu korist. Presuđeno je da su ugovori nevažeći tj. ništetni. Šimica je svjedočila na sudu. Šarac se žalio na drugostupanjski sud, koji tužbu vraća u Buje na utvrđivanje navedenih činjeničnih okolnosti i stanja, ali u Bujama ovaj put presuđuju u Šarčevu korist. Kasnije gube sve presude. Šimica umire, i on nas uporno pokušava izgurati na cestu. Isključio nam je vodu i struju pa smo pet godina živjeli bez toga. A Županijski sud u Splitu je presudio još 2022. da nam mora uključiti vodu i struju. Struju je HEP uključio po presudi, ali vodu je nakon priključenja iz Vodovoda, opet isključio prerezavši nam vodovodne cijevi i počupavši ventile. S našim potresnim slučajem su upoznati od samog početka u Gradu Umagu i bili su nam jednom osigurali rezervoar vode kojega su donijeli u dvorište vatrogasci, ali nam ga je probušio pa je voda otjecala. Najbolnije mi je što su mi djeca maltretirana i moraju sve to gledati i proživljavati. Traumatizirana su, a mi smo praktički bespomoćni u tom lančanom sustavu. Mali čovjek, k tome na rubu siromaštva, ne može ništa poduzeti i zato smo neizmjerno, od srca zahvalni susjedima, svećeniku Rajčiću i svim građanima koji su se zauzeli nesebično za nas. Naši susjedi i mještani iz Lovrečice znaju od prvoga dana kako je Šimicu i Cvitu Šarac prevario, zato se bore zdušno za pravdu. Ne znam kako će sve ovo završiti, ali mi nećemo ni pod koju cijenu popustiti pred navalom njegova bijesa i pritiska. Nadam se da će policija odraditi svoj posao i zabraniti mu pristup do naše ograde, prijetnje Cviti i da će završiti gdje mu je mjesto ako to ponovi. Ne kanimo ovaj naš dom napustiti, jer to je jedini krov nad glavom kojega imamo, odlučno će Stjepan.
Započeli smo feljton iranskom mudroslovicom, a završiti ćemo ga narodnom poslovicom: “Sit gladnome ne vjeruje” što u Lovrećici, na slučaju “Cvita” apsolutno ne drži vodu. Pravi mali sociološki fenomen dogodio se u tom mjesnom odboru. U zaštitu siromašne četveročlane obitelji Liščević, odvažno su stali najbogatiji susjedi iznijevši složno najveću pobjedu. Pobjedu ljudskosti, zajedništva i solidarnosti. Tamo gdje je sustav zakazao preuzeli su oni kolektivnu odgovornost na sebe, pa uzeli stvari u svoje ruke i nepokolebljivo se svrstali na stranu pravde i čovječnosti.
Piše:Sanja Bosnić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
.jpg, savudrijska borovi, 2.jpg)
.jpg,ahile papa, nasl to.jpg)
