Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Sjeta ili priča najstarijeg stanovnika Umaga
Objavljeno: 04.06.2020 u Objavljeno: 10:39
Povijest jednog lava
Sjećam se da me je jedna od prijatelja jednom upitao: Je li znam tko je najstariji stanovnik Umaga? Dugo sam o tome razmišljao i tražio ga u Umagu. I jednog dana sam ga ugledao. Gledao me nekako s znatiželjom kao da želi reći: Evo napokon si me pronašao. Gleda me i kao da želi ispričati priču, taj venecijanski lav koji, tko zna od kojeg vremena stoji tu na umaškim zidovima, stalno seljen sa zida na zid da bi napokon završio tu na tornju crkve. Kakvi su to bili majstori, kipari artisti iz Venecije koji su načinili ovog lava iz kamena i još na stotinjak drugih koji su krasili mletačke gradove i trgove. Isklesali lava iz jednog jedinog kamena, polako odvajajući kamenu, komadić po komadić i stvarajući lava, kojemu su oduvijek dodavali knjigu, zatvorenu ili otvorenu koja bi kazivala da li je lav građen u doba mira ili rata. Pomislim pa to je jedan od stotine i stotine krilatih lavova, nakovrčane grive koji je u svojoj mladosti držeći evanđelje svetog Marka okretao nareženu gubicu prema vjernom i upokorenom puku prejasne Republike.
Lav - vladar pokorenih
To je jedan od onih lavova koje je «Prejasna» postavljala kao vidljiv znak svije vladavine svuda u svim pokorenim gradovima. Da ste u to vrijeme doputovali u pokoreno mjesto ponajprije bi ste ugledali na gradskim vratima jednog ovakvog lava. Vjerojatno je i ovaj ili nekakva njegov brat režao i na gradskim vratima Umaga, tik ispred današnje crkve svetog Roka. A kada bi ste ušli u grad, lav bi vas dočekao na bunaru, da Vam bude jasno tko vam je osigurao vodu, na zvoniku da znate tko vam je popravio zvonik, lav na gradskim zidinama da znate tko vam brani grad i da sve ne nabrajam. A tko se ogriješi o zakone Prejasne, lav bi mu odredio kaznu: Tko ukrade ovcu bude javno išiban i izgnan iz grada, tko ukrade dvije neka mu se užarenim željezom žigoše usna. Tko s namjerom krade ili uđe u tuđi vrt ili vinograd izgubit će prst, provalniku će se odsjeći noga, graditelji koji ne grade u skladu sa zakonom i propisima rušiti će se kuća i platiti će globu, tko ne gradi venecijanske prozore na zgradama, rušiti će mu se prozori o njegovu trošku i platiti će kaznu. Ako to učini dvaput za redom biti će iseljen iz grada i oduzeta sva imovina. Tko ne gradi kuće od kamena biti će mu srušena (kuće od zemlje ili nekog drugog materijala mogla se sagraditi sami izvan gradskog prostora zidina.. A za homoseksualce, sodomiste, palikuće, trovače, vještice kazna je bila samo jedna javno spaljivanje.
„Božji sud“
A tko je bio na zlu glasu, pa opet osumnjičen za neko zlodjelo mogao je dokazati svoju nevinost. Kako? «Božjim sudom» Tim sudom podrazumijevalo se da bi u kotao s vrelom vodom, suci ubacili kamen, a osumnjičenik bi golom rukom morao izvaditi taj kamen. Ne uspije li u tom pothvatu, znak je da je kriv. A ako uspije kamen izvući, procedura nije bila završena. Oparenu ruku morao je zavući u rukavicu koja bi se stegla i zapečatila, a on bi tri dana i noći živo pod gradskom stražom, dok komisija ne bi skinula rukavicu i pečat i pregledala ruku. Ako je imao sreću i ruka se nije inficirala bio je lišen sumnje, a ako mu se ruka ognojila nitko ga živ ne bi spasio. Zagnojena ruka bila bi znak njegove krivice. Tako je to bilo dok je vladao ovaj lav sa zvonika I dok mi se znojava košulja sve više pripija uz tijelo, a sunce nemilosrdno pokazuje svoju snagu kao da osjetim da mi ovaj lav još nešto želi reći, reći o tome kako mu je danas na ovom suncu tu gdje su ga nakon toliko seljenja ostavili ovih skoro stotinjak godina.
Danas, pokoreni lav
A što je najgore. Obukli stari grad u staklo, srušili kamene kuće obukli je u modernu arhitekturu, sagradili i mali bazen, novi hotel, ubili dušu ovom djelu grada, Ubili i u meni dušu da još više patim za starim vremenima. Ali ostavili su mi dio staroga. Ovo smeće, papiri «prave škovace» to me veseli. Podsjeća na stara venecijanska vremena kada je ovdje vladala kuga i kužne bolesti. Ni Rašporski kapetan nije mogao narediti da se očisti ovaj grad, tek jedino Francuzi to učiniše za nekoliko godina svoje vladavine. I grad je bio čist sve do ovih posljednjih pedesetak i više godina. I danas bi najradije sklopio oči da ne gledam svu rugobu ovog Trga, ljudsku nemoć da osmisle i daju dušu prostoru tu oko mene. Ali ove kamene vjeđe ne mogu prekriti oči, ali nešto mi govori a to mi daje nadu da sutra dolaze novi ljudi i bolji dani….
Piše : Zlatan Varelija