Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
„Serenissima“ u Umagu: predavanje s pristranošću i dušom
Objavljeno: 04.10.2025 u Objavljeno: 17:22
Foto: Veljko IvančićPad Mletačke Republike bez ozbiljnog otpora
U toploj i kulturno ispunjenoj atmosferi umaške Zajednice Talijana, proteklog je četvrtka održana večer koja je nadmašila okvire klasičnog povijesnog predavanja. Bila je to večer posvećena Serenissimi – Mletačkoj Republici, njezinu tisućljetnom trajanju, dramatičnom kraju i dubokom nasljeđu koje još uvijek odzvanja među kamenim lavovima, crkvama, grobljima i ostacima prošlosti diljem Istre i Dalmacije.
Strast istraživanja povijesnih događaja
Zajednica Talijana, i ovaj put, pokazala se ne samo kao čuvarica talijanske kulture, nego i kao živi most između prošlosti i sadašnjosti. Gost predavač bio je Ettore Beggiato iz Vicenze, autor knjige „1797: la Serenissima e l’occupazione napoleonica“. Iako nije profesionalni povjesničar, Beggiato se publici predstavio kao strastveni istraživač jednog povijesnog trenutka, koji ga – kako je sam rekao – „duboko dira i profesionalno obvezuje“. Upravo ta pristranost, kako ju sam naziva, nije predstavljala manjak, već prednost – jer predavanje nije bilo puko izlaganje činjenica, nego emotivna i autentična obrana povijesne istine.
Zakon iz Veneta i konkretna baština u Umagu
U središtu autorova govora nije bila nostalgija, već konkretno političko djelovanje. Na njegovu inicijativu, Regija Veneto donijela je zakon kojim se osiguravaju sredstva za očuvanje mletačke baštine u regijama koje su nekoć pripadale Serenissimi. Taj zakon nije ostao mrtvo slovo na papiru – kako je u svom pozdravnom govoru istaknula zamjenica gradonačelnika Floriana Bassanese Radin, Grad Umag već koristi ta sredstva za obnovu starog groblja Sant’Andrea te za druge projekte zaštite kulturne baštine. Unatoč tome, predavač se na tu svoju inicijativu tek ovlaš osvrnuo.
Knjiga započinje neobičnom rečenicom: „Ovo je pristrana knjiga“. Autor odmah priznaje da ne može biti objektivan kada piše o Serenissimi – niti o Napoleonu. „Postoje tisuće knjiga koje veličaju Napoleona i njegovu vojsku bijednika i razbojnika, napisane od strane uglednih povjesničara i profesora… Što onda znači jedna mala knjiga koja prikazuje Napoleona onakvim kakav je doista bio – kao zločinca i tlačitelja slobode
Fokus je bio na devastaciji kulturnog blaga nakon sloma Republike 1797. godine, kada su Napoleonove trupe, pod krinkom „oslobođenja“, izvršile pljačku bez presedana i uništavanje – od svetih relikvija i kipova sv. Marka, do sustavne krađe arhiva i simbola mletačke vlasti. Beggiato jasno ističe: premda svi osvajači ostavljaju za sobom ruševine, intenzitet i simbolika uništenja koje je provodila Napoleonova vojska svjedoče o namjernom brisanju identiteta jednog svijeta.
"Vojnici... obogatili ste pariški muzej s više od 300 remek-djela stare i nove Italije, čije je stvaranje zahtijevalo trideset stoljeća."
Ovo je dio proglasa koji je Napoleon Bonaparte uputio vojsci u Italiji 9. ožujka 1797. godine, slaveći njihova kulturna "osvajanja" tijekom pohoda.
Vojska odrpanaca i poziv na pljačku
Kako bi približio kontekst, autor podsjeća na sam početak pohoda. Dana 27. ožujka 1796., Napoleon preuzima zapovjedništvo nad Armijom Italije. Ima tek nepunih 27 godina, a predvodi oko 38.000 iscrpljenih, gladnih i loše opremljenih vojnika – vojsku koju su suvremenici prozvali „armata dei cenciosi“ – vojska odrpanaca. Tada izgovara govor koji zorno otkriva ton i cilj njegova pohoda:
"Vojnici! Goli ste i slabo nahranjeni; Francuska vam mnogo duguje, ali vam ne može ništa dati. Strpljenje i hrabrost koje ste pokazali među ovim stijenama su vrijedni divljenja, ali vam nisu donijeli slavu... Ja ću vas povesti u plodne ravnice ove zemlje. Bogate pokrajine, raskošni gradovi past će u vaše ruke; ondje ćete pronaći bogatstvo, čast i slavu..."
No, ono što je te večeri u Umagu samo djelomično odjeknulo – i što publika, osobito ona manje upoznata s temom, treba znati – jest činjenica da je Mletačka Republika tj. Serenissima, pala 1797. bez ozbiljnog vojnog otpora, jer nije imala organiziranu kopnenu vojsku sposobnu suprotstaviti se Napoleonovim trupama. Unatoč manjim lokalnim pobunama i otporima stanovništva, vlast je kapitulirala gotovo bez borbe, a Veliko vijeće se samo raspustilo. Time je nakon više od tisućljeća tiho okončana jedna od najdugovječnijih republika u europskoj povijesti. Slomljena je potpisom, a ne sabljom. I to ne bilo gdje, već u veličanstvenoj Villi Manin u Passarianu, kod Codroipa, u srcu Furlanije. Tamo je Napoleon Bonaparte, zajedno s Jozefinom, proveo par mjeseci tijekom pregovora s habsburškom delegacijom koju je predvodio grof Coblenz.
Villa Manin: pozornica tihe kapitulacije
Villa Manin nije bila slučajna kulisa. Bila je to rezidencija posljednjeg dužda Mletačke Republike – Lodovica Manina, Furlana podrijetlom. Napoleonov odabir da se tamo smjesti imao je duboku simboličku težinu: u srcu starog poretka pripremala se budućnost Europe.
Premda je mirovni dokument formalno nazvan po nedalekom naselju Campoformido, kustosi Ville Manin danas ističu zanimljiv detalj: austrijska delegacija, koja je bila smještena u Udinama, zatražila je da se u tekstu ne spominje Passariano, jer nisu željeli da povijest zabilježi kako su došli „pod noge“ Napoleonu – u vilu gdje je boravio sa svojom suprugom i vodio pregovore iz pozicije snage.
Villa Manin tako postaje simbol dvostruke tragedije: kraja jedne tisućljetne civilizacije i početka novog poretka, koji dolazi sa šarmom, ali i brutalnošću. U sklopu vile nalazi se i obiteljska kripta, u kojoj su položeni sarkofazi obitelji Manin, uključujući i samog dužda. Upravo ondje, u sjeni sjaja koji blijedi, Serenissima je doživjela svoj kraj.
Villu Manin posjetio sam dvaput tijekom proteklih godina, svaki put prošetavši prekrasno uređenim parkom koji se prostire na 18 hektara. Hodajući stazama, čitao sam natpise s uklesanim godinama u kamene skulpture raspoređene uzduž puteljaka. Tada sam sebi obećao da ću se ponovno vratiti. Ništa ne oživljava povijest tako snažno kao posjet mjestima gdje se ona doista zbivala — upravo u tome leži čar povijesnog istraživanja.
Sjećanje koje ne traži titulu
Slažem se u potpunosti sa mišljenjem gospodina Ettora Beggiato, ne moraš biti profesionalni povjesničar da bi je istraživao, ako to činiš sa strasti, te tragaš za zanimljivim detaljima. Da bismo razumjeli vrijednost sjećanja, dovoljno je biti čovjek s dušom, znati čitati tišinu među ruševinama- i imati volju da se sačuva ono što se još može spasiti.
U tom svjetlu, večer u Umagu nije bila samo prisjećanje. Bila je to tiha, ali odlučna obrana kulturnog pamćenja. Podsjetnik da povijest ne čine samo bitke i datumi, već i ljudi koji se, i danas, bore za ono što je ostalo.
U tome, bez obzira na formalne titule, Ettore Beggiato dao je nemjerljiv doprinos.
Piše: Veljko Ivančić
.jpg?1759600993225)
.jpg?1761652721330)
.jpg, savudrijska borovi, 2.jpg)
.jpg,ahile papa, nasl to.jpg)
.jpg, nasl reportaža.jpg)
