Rommelov ratni pothvat na Soči, listopad i studeni 1917.godine (prvi dio)

Izdvojeno :

Objavljeno: 19.03.2022 u Objavljeno: 19:53

Rommelov ratni pothvat na Soči, listopad i studeni 1917.godine (prvi dio)

Prije nekog vremena, od knjižare Giunti u Trstu dobio sam email slijedećeg sadržaja: „Dođite preuzeti knjigu E.Rommel – FANTERIA ALL'ATTACCO“.

Knjigu sam bio naručio 2 mjeseca ranije u nadi da će biti pronađena u nekom skladištu, obzirom da su mi u knjižari kazali da te knjige nema u njihovom katalogu. Rekao bih ništa čudno za knjigu koju je feldmaršal Rommel napisao još 1937.godine u vrijeme kada je bio predavač u ratnoj školi u Postdamu. Tko to još čita ?

Zanimljivo da je knjiga koja u originalu nosi naslov „Infanterie greift an“ prevedena na talijanski jezik tek 1972.godine. Neznan, da li se radilo o nezainteresiranosti Talijana da pročitaju gole činjenice o njihovom „sramotnom“ raspadu talijanske vojske u bitci kod Kobarida ili je razlog neki drugi ? U svakom slučaju, pročitati knjigu koju je napisao, čuveni Hitlerov general i vojskovođa o ratnim operacijama tokom dvanaeste bitke na Soči 1917., u vrijeme kada je bio mladi 26-godišnji poručnik njemačke divizije DAK „Alpenkorps“ i bataljuna Württemberg, više je nego interesantno.

Neki izvori ističu, da je upravo zahvaljujući toj knjizi, nakon što ju je Hitler pročitao, krenuo strelovit uspon Rommela u vojnoj hijerarhiji Wehrmachta. Hitler je nakon pročitane knjige, postavio Rommela za svog zapovjednika tjelesne straže. Što je kasnije Rommel radio 1941-1942 u Sjevernoj Africi kada je dobio nadimak „pustinjska lisica“ a od konca rujna 1943. na čelu grupe Armija B u Italiji i naročito u Istri i Slovenskom primorju (Rommelova ofenziva) dobro je poznato.

Ima jedan zanimljiv kadar iz filma „Patton“ iz 1970. kada se američki general Patton (George C.Scott) izdere: „ Rommele ti veličanstveni gade, pročitao sam tvoju knjigu“. U filmu je kadar koji pokazuje knjigu „Tenkovi napadaju“ koju je Rommel namjeravao napisati ali je nikad nije završio i objavio.

Američka vojska je 1943.g. izdala posebnu verziju Rommelove knjige sa naslovom „Attack“ s ciljem obučavanja američkih časnika za borbu pješaštva.

Pješaštvo napada

Kada sam prvi put posjetio muzej Prvog svjetskog rata u Kobaridu prije 15-tak godina, smatrao sam, da sam nešto naučio o bitkama na Soči. Drugi put sam muzej posjetio 2019.g. i tom prilikom sam produžio uz rijeku sve do izvora Soče na 1100 metara nadmorske visine u Trenti. Usput sam posjetio nekoliko ratnih groblja i spomenike poginulim vojnicima dviju suprotstavljenih strana, Austrougarske i Talijanske vojske.

Prije Rommelove knjige, smatrao sam potrebnim pročitati knjigu „Il Piave mormorava“ iz 1965., autor Franco Bandini, „Zbogom oružje“ iz 1929. pisac Ernest Hemingway i Caporetto iz 2017. povjesničara Alessandra Barbera.

Knjiga „Zbogom oružje“ je roman koji sadrži dosta detalja i istinitih događaja od ljeta 1917. kada SAD ulaze u rat na strani sila Antante pa sve do povlačenja talijanske vojske preko rijeke Piave. Ernest Hemingway je osobno kao američki dobrovoljac, sudjelovao u bitkama na Soči kao vozač ambulantnih kola. Imao je čin poručnika pri III. Armiji, na tršćanskom krasu, čiji je zapovjednik bio Duca D'Aosta, rođak kralja Italije (Vittorio Emanuele III.).

One koje zanima tema i bitke Prvog svjetskog rata preporučam i knjigu „Na zapadu ništa novo“ roman iz 1930. koji je napisao Erich Maria Remarque a opisuje život njemačkih vojnika u rovovima na francuskom bojištu. Odličnu knjigu je napisao i Ernst Jünger „ Čelična oluja“ a opisuje život njemačkih vojnika u rovovskom ratu.

Knjige „Il Piave mormorava“ i „Caporetto“, vrlo opširno objašnjavaju zapovjedne i strateške razloge poraza i masovnog bijega Talijana prema Venetu, čak 150 kilometara od crte bojišnice na Soči, s lijeve i desne strane rijeke.

Treba kazati, da još uvijek, danas, nakon 104 godine od bitke kod Kobarida, Talijani, na raznim skupovima slušaju predavanja i raspravljaju o uzrocima tog, sa vojnog aspekta, neshvatljivog poraza. Talijani nisu nikad uspjeli preboljeti tu izgubljenu bitku u kojoj su brojčano, ljudstvom i ratnom tehnikom, bili značajno jači (na papiru).

Pobjeda na rijeci Piave kod Vittoria Veneta, u srpnju 1918. nekako, u kolektivnom sjećanju Talijana, pada u drugi plan iza poraza kod Kobarida.

Prebacivanje vojnih snaga na Sošku frontu

Mladog poručnika Rommela nije interesirala strategija a niti filozofija ratovanja kao što ih proučavaju povjesničari i polemologija (nauka koja se bavi ratom kao društvenom pojavom, njenim uzrocima i posljedicama).

U knjizi „Infanterie greift an“ opisao je napade njemačkog bataljuna „Württemberg“ kojem je i on pripadao i zapovijedao vojnim odredom (distaccamento Rommel) koji je brojao od 100 do 200 vojnika, ovisno o prilikama na bojištu.

Kada su se vrhovni zapovjednik i general stožera njemačke vojske Hindenburg i Ludendorf odlučili pomoći Austrougarskoj vojsci, nakon zamolbe austrijskog cara Karla upućene njemačkom caru Wilhelmu, Rommel se sa bataljunom nalazio na bojištu u Rumunjskoj. Tamo je na uzvisini D.Cosna pokazao veoma uspješnu taktiku koju je osmislio, a to je uvlačenje u neprijateljsku pozadinu i za neprijatelja, neočekivani napad s leđa.

Rommel u knjizi opisuje povratak njemačke borbene jedinice iz Rumunjske zaobilazno preko Makedonije, teretnim vlakom do Koruške u Austriji.

Logistika u ratu je veoma važna, a Nijemci su trebali u vrlo kratkom vremenu, od početka rujna do 24. listopada prebaciti vojsku, dogovorenih 6 divizija (oko 100.000 ljudi) sa francuske fronte, Galicije, Rumunjske i drugih, do fronte najbližih željezničkih postaja u Klagenfurtu, Villachu, Ljubljani i Kranju. Trebalo je osigurati 2400 vlakova, oduzeti ih redovnom željezničkom prometu (Rommel o tome ne piše u knjizi) da se prebace tisuće komada artiljerijskog oružja, stotine tisuća topovskih granata, plinski topovi, municija, hrana, tisuće konja i magaraca za transport i dr.

Rommel piše o prelasku njegove jedinice, iz Austrije pješice preko Karavanki na područje današnje Slovenije do Kranja a zatim preko Škofje Loke i Podbrda do Tolmina. Kretanja su bila isključivo noću da se izbjegnu izviđanja talijanskih aviona, po mrklom mraku i uskim, neosiguranim planinskim mulatijerama, po ledenoj i obilnoj kiši koja je gotovo neprestano padala, te zbog blatnjavog i klizavog terena uzrokovala česte padove vojnika u provalije, bez da itko, uslijed buke, čuje njihov samrtni strah i krik. Ujutro prilikom prebrojavanja, nedostajao je značajan broj stradalih vojnika u noćnom maršu.

Rommel je napisao, da je borbeni moral vojnika bataljuna Württemberg bio visok bez obzira na sve poteškoće kretanja i iznimnog fizičkog napora s kojim su bili suočeni, što nama iz ove današnje perspektive može izgledati začuđujuće.

Brdski bataljun „Württemberg“ nije bio klasična vojna jedinica specijalizirana za planinsku borbu i uspone na strmim liticama. Rommel je zapovijedao odredom koji je u svom sastavu ima 2 voda vojnika sa puškama i 2 voda vojnika mitraljezaca, oko 200 vojnika. Rommel se i sam divio kršnim mitraljescima koji su uzbrdo nosili teret od 43 kg bez da se ikad požale na izuzetan fizički napor kojem su bili podvrgnuti.

Kratka ledena avantura na Kolovratu

Kolovrat je planinski greben iznad doline rijeke Soče iznad Idrskog kod Kobarida koji se zajedno sa vrhom Matajur, nadvio nad dolinom rijeke Judrio (valle del Judrio) u Italiji. 5.ožujka ove godine, vozio sam se iz pravca Livske Ravne na 1000 metara nadmorske visine prema Kolovratu na kojem se nalazi muzej na otvorenom, 1117 metara visine. Iza jednog zavoja neočekivano sam naišao na snijeg i led, duboko smrznuti sa temperaturom 5 stupnjeva ispod ništice. Bio sam pomalo zabrinut, nigdje nikoga na vidiku a sumrak je blizu. Najbliže naseljeno mjesto, na nekoliko kilometara udaljenosti. Neizvjesnost je trajala 3-4 kilometra vožnje po smrznutom i kliskom kolniku sve do parkirališta muzeja Kolovrat. Tamo sam naišao na civilizaciju, automobil novogoričke registracije, sa mladim ljudima koji su šetali svog psa ljubimca. Informirali su me, ledeni kolnik u pravcu Idrskog samo je na nekoliko mjesta, na kratkim dionicama.

Spustio sam se u dolinu do naselja Idrsko gdje sam pitao nekog lokalnog mještanina kako se zove onaj vrh s desne strane. To je Mrzli vrh odgovorio mi je čovjek i odmah nastavio nakon što je saznao da me zanimaju bitke iz Prvog svjetskog na ovom području.

„Trebate doći ovamo, najbolje u rujnu mjesecu i ostati najmanje 7 dana da obiđete čitav Kobaridski kraj i ove planinske vrhove gdje su se vodile bitke“ objasnio mi je domaćin. Zaista, razmišljam o tome.

Mrzli vrh poznajem iz knjiga i opisa talijanskih povjesničara ali i pisanja Erwina Rommela. Potražiti ću tekstove (ako su dostupni) i vojnika Austrougarske vojske, prije svega Slovenaca ,Hrvata, Dalmatinaca i Bosanaca.

Namjera ovog teksta bila je prezentirati viđenje Rommela u toj veličanstvenoj ofenzivi njemačko-austrougarske vojne koalicije protiv talijanskog okupatora.

Da, slovensko stanovništvo je talijansku vojsku doživljavalo kao okupatorsku, jer tamo je bila već dugo, nekoliko stotina godina, Austrijska pa Austro-Ugarska monarhija. Talijani se nisu pokazali u dobrom svijetlu kada su u rano ljeto 1915. ušli u Kobarid. Strijeljali su nemilosrdno 20-tak domaćih mještana s izmišljenom tvrdnjom da su neprijateljski špijuni, samo tako, radi primjera drugima. To im lokalno stanovništvo nije nikad zaboravilo.

Rommel je zapisao, kada je njegov njemački odred stizao u neko slovensko selo, bili su redovito dobrodošli a domaćini su ih posluživali sušenim voćem i rakijom i ne samo, kada god je bilo moguće, pružen im je smještaj pod toplim krovom.

Slijedi nastavak: Taktički napadi poručnika Rommela

Piše: Veljko Ivančić