Roberto Bradić, ratno vrijeme i poduzetnički uspjeh u državi Hrvatskoj, II. dio

Izdvojeno :

Objavljeno: 10.01.2022 u Objavljeno: 20:29

Nova hrvatska stvarnost

Crkva u Murinama
Negdje početkom devedesetih je Bradić obećao župniku Umaga Sergeju Jeleniću da će novcima iz budžeta sagraditi crkvu u Murinama jer su su komunisti nakon rata zbog urbanizacije centra Umaga srušili crkvu u Trgovačkoj ulici 1954. godine crkvu Svete Marije žalosne obećavši izgradnju nove. Što se nikada nije obistinilo.
-Komunisti su Vam crkvu srušili i komunisti će vam je sagraditi, kazao je don Jeleniću. I založio se izgradnju što je bila jedna od njegovih prvih investicija u samostalnoj Hrvatskoj. Kamen temeljac je položen 6. rujna 1992.
Bujština jučer-Bujština danas
U toj njegovoj životnoj epizodi do 1990. Općina Buje zauzimala je jedno od vodećih mjesta po broju tvornica tj. privrednoj razvijenosti, društvenom standardu, prihodima po radniku i visini isplaćenog osobnog dohotka po radniku u Jugoslaviji.
Domovinski rat i Oštarija poli Bradića
U vrijeme raspada jedne države i stvaranja Republike Hrvatske, u vihoru rata se IV transformira u Krizni šatb. Okupljaju momke za ratište u Lici.
-Osjećao sam se odgovornim za njihove živote i prije upućivanja na ratište tri puta sam posjetio taj kraj da vidim gdje će biti smješteni. Imao sam odličnu logistiku koju su mi vodili Dino Kozlevac i Vladi Matejčić. Brinuli su da momcima iz naše 154. ništa ne nedostaje. Svaki dan smo im slali kamione robe s cigaretama, whiskijem, prehranom… I jednom zgodom pri posjetu brigade odveli su me u neku improviziranu krčmu koju su nazvali Oštarija poli Bradića. Time su mi odali veliku zahvalnost, emotivno priča o tome.
Pregovori oko Istre
Istovremeno se vodila drugačija borba za očuvanje mira i stabilnosti na Bujštini tj. Istri. U Umagu su bile tri kasarne/vojarne od kojih se u Petroviji nalazila tenkovska jedinica sa 30 tenkova.
-Pregovarao sam sa kontradmiralom Vladimirom Barovićem da isprazne vojarnu u gradu “Boris Kidrič” jer nam je trebala za izgradnju Srednje škole, na što mi je dao pisani pristanak u svome pismu. Odista su uskoro napustili vojarnu i komandu, plavci iz Savudrije su otišli sami, a tenkove su ukrcali na desantne brodove u luci Tvornice cementa i isplovili su prema Crnoj Gori. Sve smo poduzeli da ne dođe do rušenja vojarni i rata što je bio jedini cilj našega Kriznog stožera. Žao mi je što je nakon pet dana od pregovaranja Barović bio pozvan u Vojnu komandu u Beogradu te je dobio prekomandu na Vis. Nažalost, skončao je tragično. Počinio je samoubojstvo jer je odbijao sudjelovati u agresiji na Hrvatsku, prisjeća se Bradić te kobne odluke hrabrog i poštenog Barovića.
Ivica Tuđman
Priznaje da je ključnu ulogu u nekim situacijama odigrao Ivica Tuđman, brat pokojnog predsjednika Tuđmana, a koji je godinama živio s obitelji u Umagu. Kolale su mnoge dezinformacije u to vrijeme i znali bi u njega doma analizirati što je istina, a što provokacija pa se ispravno postaviti u nekoj situaciji. U smirivanju tenzija u Kriznom štabu najviše su djelovali Petar Lakošeljac iz MUP-a te Robin Boban Paulović današnji načelnik PP Buje. Jednom prilikom mu je župan i veliki prijatelj Luciano Delbianco i načelnik PU Istarske Branko Kjurko donijeli sumnjivi fax potpisan od strane generala Antona Tusa u kojem se tražilo da se pristupi akciji, tj. operaciji napada aerodroma u Puli gdje se nalazilo još specijalaca JNA.
-Inšoma, došao je k meni jer je znao da Ivica i ja dobro surađujemo. Taj smo fax uputili iz Ivičina stana predsjedniku Tuđmanu koji se netom vratio od Pape iz Rima. U kabinetu je radio Umažanin Robert Travaš, pravnik i te rekao da će sve predsjedniku prenijeti čim stigne u ured. I zaista za petnaest minuta, nazvao je vrlo gnjevan zbog te naredbe. Odmah je obustavio operaciju. Bila je to presudna odluka, a i vrlo upitno je li fax bio krivotvoren. Ivica je i dalje bio kooperativan i nastavio pozadinski igrati važnu ulogu za odražavanje stabilnosti i mira u ovim krajevima, s poštovanjem priča Bradić o njemu. Žao mi je kad sam ga predložio za priznanje da su IDS-ovci to odbili jer je navodno bio HDZ-ovac. Gluposti! I da je bio, a pojma nemam je li, dobra djela nemaju političku stranku!
Franjo Tuđman
Predsjednika Tuđmana upoznao je prilikom otvaranja prvog kraka istarskog ispsilona na Bujštini.
-Meni i predsjedniku općine Benoliću zabranio je da se na svečanom skupu u Bujama obratimo ogromnim masama na talijanskom jeziku. Bilo je tu Istrana sa svih strana Poluotoka. Nekoliko autobusa Punih HDZ-ovaca je stiglo čak i iz Karojbe. Mi smo shvaćali taj nacionalni zanos, ali štitili smo našu dvojezičnost, no predsjednik nas je povišenim tonom htio spriječiti u tome.
-Bilo je to vrijeme velikog nacionalnog ponosa i euforije, ali nismo odustajali od prava naših sunarodnjaka, naših vrijednosti suživota. Okrenuli smo se i htjeli napustiti svečanost, kadli nas je zazvao natrag i dao nam svoj pristanak. Benolić se obratio tom prilikom masama i na talijanskom jeziku. Predsjednik je bio naoko strog, onako vojnički i autoritativan, ali je ustvari bio vrlo razborit i razuman kad bi mu se prezentirali objektivni razlozi, zaključuje Bradić.
Direktor OMW-ISTRABENZA
Godine 1993. rascijepila se Općina Buje na šest novih JLS. U svakoj vlast preuzima IDS. Dino Debeljuh odbija njegov prijedlog da još šest mjeseci koordinira rad novih općina.
-Ali nije svako zlo za zlo! Jednom sam prilikom za Glas Istre, novinaru Draženu Majiću izjavio da Bogu zahvaljujem što se pojavio Dino Debeljuh jer ne bih nikada postigao što sam kasnije realizirao u životu. Samo par mjeseci kasnije, u svibnju, slučajno, na nekom ručku, upoznajem Antona Kosminu direktora Istrabenza iz Kopra. U Umagu su imali dvije benzinske postaje i on mi je tada predložio mjesto direktora tvrtke za Istru.
-Pa što bih ja tu trebao raditi, pitao sam ga u šali. ”Pa da mi čuvaš te dvije pumpe i gradiš nove”, odgovorio je. Zvučalo je izazovno i pristao sam. Poznavao sam mnoge ljude iz sfere politike i privrede po cijeloj Istri, i samog župana Delbianca i mogao pregovarati sa svima ala pari. Formirao sam tim najboljih stručnjaka iz te sfere i projektanata. Uvijek sam volio učiti od onih koji znaju više od mene! I stekao znanja u sasvim nepoznatoj naftnoj industriji više od očekivanog. Sjedište nam je bilo u Umagu, u blizini hotela Kristal. Istrabenz iz Kopra je ubrzo sklopio ugovor o zajedničkom poslovanju s najvećom austrijiskim naftnom kompanijom OMW-om i postali smo OMWIstrabenz. Tako sams postao prvi direktor OMW-a u Hrvatskoj. Gradili smo po dvije tri benzinske crpke godišnje. A krenuli od rušenja one stare u Umagu u centru grada iz sigurnosnih razloga i izgradnji nove, danas Croduxove u Aveniji Grada Vukovara. Nezaboravan je bio trenutak prilikom otvaranja prve OMW-ove pumpe u Puli. Na svečanosti otvorenja, presijecanja vrpce pozvao sam svoju učiteljicu Romanitu Dragan iz Novigrada da presiječe traku. Bio sam joj duboko zahvalan što me poticala na učenje i što sam zahvaljujući njoj savladao hrvatski jezik jer mi je materinji talijanski. Delbianco je bio iznenađen mojom odlukom, ali sam mu objasnio da je ona zaslužna za moje uspjehe. “Ma si šegavi”, rekao je u šali, priča Bradić.
Vodeća kompanija
U 10 godina direktorskog rada, točnije do 2004. podigli su 30 pumpi visokih standarda u Istri i Hrvatskoj na atraktivnim lokacijama, uz prometnice. Prihodi su tvrtki enormno rasli. Postali smo vodeća kompanija prema broju pumpnih postaja u Istri, sve do Vrata Jadrana.
-U firmi na mjestu direktora ostajem do 2004. kada upravu sele u Zagreb. Tada ne prihvaćam preseljenje u Zagreb, pa odlazim u mirovinu. Neka mladi nastave gdje sam počeo, završava opisivati svoj radni ciklus.
Politička reaktivacija
Bradić se još neko vrijeme volonterski bavio politikom u Brtonigli i Novigradu, kao savjetnik mladom načelniku Tuliju Ferneticu, anešto kasnije gradonačelniku Novigrada Anteu Milosu. U prvom mandatu. No ubrzo shvaća da ih je često puta zasjenio u raznim pregovorima zbog svoje reputacije koju je stekao dugogodišnjim radom.
-Odustao sam jer nisam htio da se šire glasine, da ja upravljam njima tj. tim općinama, rezolutno veli pa dodaje da su uspjeli sazrjeti u uspješne čelnike i poduzetnike danas.
Umirovljenički dani
Danas je posvećen obitelji, supruzi Mariji, kćerkama Sari i Donatelli. Najveća radost su mu unuci Ema,Sara, Rima i Roko. Prije korone je često putovao, igrao golf i družio se s prijateljima i čašicom dobra vina. Završio je tečaj za sommeliera u Trevisu, pa su druženja uz vino prvoklasna. Podsjećamo ga da je nekad na raznim prigodnim feštama znao i zapjevati, a zbog sličnosti u mladosti i glasa, nadjenuli su mu nadimak popularnog pjevača Julia Iglesiasa.
- Da, pjesma me znala zanijeti (smije se zbog nadimka). Naravno, obožavam pjevati i danas s prijateljima kao svaki Istrijan uz dobru malvaziju. Na prvome mjestu mi je Coronica, Kozlović, Radovan… A i naš Moreno Ivančić iz Novigrada, mladi vinar proizvodi vrlo korektnu malvaziju i mogao bi ih dostići. No ja ostajem vjeran Coronici. Jednostavno mi je legla ta malvazija. I mogu kušati na stotine odličnih vina, ali njegovo je ostalo zabilježeno u mojoj memoriji kao prva najvažnija informacija, priznaje uz poštovanje prema svim dobrim istarskim vinarima.
I za na kraju ovog radnog vremeplova osjeća potrebu naglasiti.
- Mislim da nisam ništa pogriješio u životu i da sam ostavio vidljiv trag u razvoju Bujštine. I nema nostalgije u meni za izgubljenim vremenom i onim sretnim danima. Jer na prvome mi je mjestu u životu uvijek bila i ostala moja porodica. A posao i sve funkcije bile su dužnost na kojoj sam se nastojao realizirati najbolje što umijem i na dobrobit zajednice, pomalo samozatajno će nepokolebljivi Bradić. Uz osmijeh priznaje da je imao i malu naklonjenost zvijezda, ali ipak je najvažniju ulogu u svemu odigrala njegova pronicljivost, intelekt, samouvjerenost pri donošenju odluka, i snažan instinkt za pronalaženje novih ideja i obrazaca za promjene, kako to rade ljudi ispred svog vremena.
S. Bosnić
Izvor: Glas Istre (obrada teksta)
Slijedi nastavak: U moje je vrijeme bilo više demokracije i bila je sramota lagati i krasti, III. dio