Reportaža iz Lipe, mjesta gdje je u Drugom svjetskom ratu ubijeno i živo spaljeno 269 mještana

Izdvojeno :

Objavljeno: 13.06.2026 u Objavljeno: 19:10

Lipa pamti: mjesto gdje se život vratio

Mnogo sam puta prošao cestom koja vodi od Klane prema Rupi. Svaki put, prolazeći pokraj sela Lipa, bacio bih pogled na desnu stranu i pomislio na jednu od najvećih ratnih tragedija Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima. No ovoga petka odlučio sam posvetiti vrijeme tom mjestu i posjetiti Memorijalni centar Lipa pamti.

Hodajući Lipom, najviše me dojmio susret dvaju vremena. Uz obnovljene kuće, u kojima se danas odvija svakodnevni život, stoje konzervirani ostaci spaljenih domova kao nijemi svjedoci 30. travnja 1944. godine. Lipa je mogla ostati mrtvo selo, trajna ruševina Drugoga svjetskog rata. Njezini preživjeli stanovnici odlučili su drukčije. Vratili su život na mjesto na kojem je ubijeno i živo spaljeno 269 njihovih sumještana – članova obitelji, prijatelja i susjeda koje je zatekla zla sudbina kada su selo nenadano opkolile nacističke i fašističke postrojbe.

Najviše su stradala djeca, njih devedeset i šest, zatim žene i starci. Najmlađe dijete imalo je samo 7 mjeseci.

Ništa toga nedjeljnog poslijepodneva nije ukazivalo na strašan zločin koji će uslijediti. Proljeće je bilo u punom zamahu, livade su cvjetale, šume već zazelenjele, čuo se samo pjev ptica i osjećao ugodan dah proljeća usred nemirnog ratnog vremena.

U prekrasnoj brošuri tvrdih korica, čiji je izdavač Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, a koja se može dobiti u Memorijalnom centru, i oblikovana je poput kuća u Lipi, mogu se pročitati dirljivi detalji i opisi posljednjih trenutaka života ili proživljenoga straha šestero mještana koji su se zatekli u selu u trenutku dolaska zločinaca, a pukom srećom uspjeli su preživjeti.

„ Nedjeljno prijepodne bilo je po svemu slično stotinama jutara prije. Rat se osjećao te se često čula paljba s okolnih brda, no narod je nastojao živjeti kao i dotad. Pripravljao se ručak, muškarci su odlazili na boće, dječaci na ispašu, a nekolicina žena nosila je hranu partizanima.

Tako su se Katarina Kalčić Garićeva i Ivanka Ujčić Marocina te nedjelje spremale partizanima odnijeti mlijeko na obližnje brdo Ravni. Kako Katarina još nije dovršila ručak, Ivanka je krenula ranije. Ionako je nosila jednogodišnjeg sina Josipa na leđima pa je računala da će je Katarina već sustići. Penjući se prema brdu, Ivanka se okrenula prema Lipi i ugledala njemačku vojsku koja je iz smjera Rupe ulazila u Lipu. Katarinu više nije nikada vidjela“.

U brošuri se može pročitati:

„ Oko 14,30 sati nacisti i fašisti opkoljavaju Lipu te započinju provoditi zločine nad stanovništvom. U trenu više nije bilo nijednoga lančića oko vrata Lipovjanki, nijednog prstena, nijednog sata na rukama. Selom su odjekivali pucnjevi, odzvanjali jauci, zapomaganje, vriskovi i plač“.

Jakov Smajla Jeličin smrtno je stradao na pragu svog doma u trenutku kad se zaputio u selo na boće. „Njegova kći Marija u panici je razbacala stvari po kući te se s četvoro male djece (Anitom, Amalijom, Emilom i Vladimirom) sakrila ispod stepenica kuće. Iz skrovišta su uplašeno promatrali kako zločinci zvjerski ubijaju njihove susjede- djecu, žene i starce“.

„Josip Smajla sjeća se smrti svoje supruge: Pali smo oboje na pod. Ona je ostala mrtva pogođena u čelo. Ja sam bio ranjen u desnu ruku i u blizini uha. Pričinio sam se da sam mrtav i to me je spasilo. Moj položaj je bio očajan. Nisam znao što da radim. Kraj mene ležala mi je mrtva drugarica. Ja joj nisam mogao pomoći. Zatim sam digao daske s poda i zavukao se u spremište krumpira koje se nalazilo ispod sobe. Vrijeme je strašno polagano prolazilo, te mi se činilo da neće nikada prestati. Čuo sam u međuvremenu puškaranje po selu, viku i plač naroda, dok je odjednom sve to prestalo. Narod je bio sav pobijen i spaljen“.

Marija sa svoje četvero djece i Josip bili su jedini preživjeli mještani koji su se zatekli u selu u trenutku dolaska zločinaca. Uspjeli su čudom preživjeti i svjedočiti što se dogodilo. Iza 269 pobijenih i spaljenih stanovnika Lipe ostale su samo izgorjele kosti i pepeo.

Preživjeli stanovnici Lipe koji se nisu zatekli u selu u trenutku zločina, nisu imali kamo se vratiti pa su prvu noć proveli u jednoj pećini zvanoj „Pod kunfin“ nekoliko kilometara dalje od uništenog sela a zatim se razišli po susjednim selima kod rodbine i prijatelja.

U svibnju 1945., nakon završetka 2. svjetskog rata, preživjeli Lipljani počinju se vraćati u spaljeno selo. Njihova posebna pažnja bila je podići spomenik na mjestu Kvartirkine kuće gdje su njihovi sumještani bili zatvoreni i živi spaljeni. Popis žrtava bilo je teško sastaviti jer su bile izbrisane čitave obitelji te nije bilo nikog tko bi prijavio njihov nestanak.

U izvanrednom tekstu i opisu Vane Gović u brošuri, može se pročitati koliko je trebalo snage, volje i sloge a naročito nadljudskog duha vratiti se na zgarište sela i početi živjeti u njemu kada su se na prozore preostalih kuća stavljale deke da se može zimi preživjeti. Ubrzo nakon stradanja, devetogodišnji Ivan u pepelu Kvartirkine kuće pronašao je ključeve svoje spaljene kuće. To je jedan od svega nekoliko predmeta koji su preživjeli stradanje u Lipi.

Pobjeda života nad smrću

Današnja Lipa zato nije samo mjesto sjećanja na smrt nego i dokaz upornosti i želje stanovnika sela, da se nakon najveće životne tragedije ponovno izgrade dom, zajednica i budućnost. Nemoguće je ostati ravnodušan promatrajući ostatke spaljenih kuća uz nove domove u kojima danas žive ljudi. Imao sam osjećaj da upravo ta pobjeda života nad uništenjem predstavlja najdublju poruku koju Lipa šalje svakom posjetitelju.

Na samom ulazu u Memorijalni centar srdačno su me dočekale dvije mlade osobe – jedna djevojka i jedna učenica, po mojoj procjeni tek na pragu srednjoškolskih dana. Ljubazno su mi objasnile raspored Memorijalnog centra: što se nalazi u prizemlju, što na gornjem katu, a što u podrumskom dijelu postava. Taj me doček posebno dojmio. Na mjestu koje čuva uspomenu na strašno stradanje mještana Lipe upravo su mladi ljudi bili prvi koje sam susreo. U tome sam vidio tihu potvrdu da sjećanje na prošlost nije ostalo zatvoreno u knjigama, fotografijama i muzejskim vitrinama, nego se prenosi na nove generacije. Možda je upravo u tome najveća vrijednost Lipe. Ne samo u čuvanju uspomene na one koji su stradali, nego i u činjenici da je selo ponovno oživjelo, da se u njemu ponovno čuje dječji glas, da se uređuju kuće i obrađuju vrtovi. Na mjestu gdje je zločin pokušao izbrisati cijelu zajednicu, život je ipak pobijedio. Zato Lipa danas ne pamti samo smrt. Lipa pamti život.

Nismo Ćići ni Brkini, mi smo jušto na kunfini !

U prizemlju Memorijalnog centra Lipa pamti nalazi se karta koja prikazuje promjene državnih granica na području Kastavštine nakon raspada Austro-Ugarske. Nakon što je Kraljevina Italija 1919. okupirala područje Liburnijskog krasa, stanovnici Lipe zajedno s mještanima susjedne Novokračine u Sloveniji, otvoreno su se protivili novoj vlasti i tražili pripojenje Kraljevini SHS. Talijanske vlasti odgovorile su uhićenjima i pojačanim nadzorom stanovništva, a na rubu sela izgradile su dvije vojarne.

Otpor nije prestao ni tijekom sljedećih desetljeća. Uoči napada na Kraljevinu Jugoslaviju 1941. godine talijanske su vlasti internirale stanovnike više pograničnih sela, među njima i Lipu, strahujući od njihove suradnje s protivnicima režima.

Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine u Lipi je osnovan Narodnooslobodilački odbor, a selo je postalo dio oslobođenog teritorija. Mnogi muškarci pridružili su se partizanima, dok su žene pomagale prenoseći hranu i odjeću. Kada su nacisti ubrzo preuzeli kontrolu nad tim područjem, upravo je takvo stanovništvo postalo meta njihovih operacija protiv partizanskog pokreta. Tragičan vrhunac uslijedio je 30. travnja 1944. godine.

Dok sam se penjao stepenicama na gornji kat spomen centra, osjećao sam laganu jezu i nelagodu jer me u polutami pratila buka nacističkih koraka a na zidu ispred mene projicirane stotine njemačkih vojnih kaciga, kao na filmskom platnu. U gornjoj prostoriji, reljefni stol sa video prikazom raznih pravaca kretanja njemačke vojske i nacista, iz Italije i Austrije prema Istri i Liburniji. Posebno zanimljiv natpis na zidu „Nismo Ćići ni Brkini, mi smo jušto na kunfini !“. Tom parolom su stanovnici toga kraja definirali svoju posebnu zavičajnu pripadnost.

IMG-20260613-WA0043

Memorijalni centar Lipa pamti posjeduje i fotografije koje su zločinci fotografskim aparatima dokumentirali svoje postupke: ubojstva civilnog stanovništva, krađu stoke i imovine te palež čitavog sela. Fotografije su sačuvane slučajno. Jedan od njemačkih vojnika odnio je film na razvijanje u fotografsku radnju Maraž u Ilirskoj Bistrici. Sestra vlasnika radnje kradomice je razvila duplikate te ih, po završetku rata, izložila u izlog ne bi li tko od prolaznika prepoznao mjesto stradanja. Ubrzo je na fotografijama prepoznata Lipa.

Stradanje je preživjelo stotinjak Lipljana koji su tog kobnog dana izbivali iz sela — bili su u partizanima, internirani u logorima ili odsutni poslom. Kao da je slučaj, ili sudbina, htjela da netko ostane i svjedoči onome što se dogodilo.

Po završetku rata vraćaju se i, u okolnostima opće neimaštine, nastoje obnoviti svoje domove. Trebalo je u sebi prelomiti s traumom, ne da bi je zaboravili, nego da bi mogli nastaviti živjeti.

Bio je to težak početak, na granici podnošljivosti. A ipak, mukotrpnom obnovom kuća i gospodarstava, te rođenjem novih naraštaja lipljanske djece, nastavio se onaj tisućljetni život u koji je utkan identitet toga kraja.

Sveobuhvatna obnova mjesta uslijedila je dvadeset i jednu godinu kasnije, kada je 1965. osnovan Fond za obnovu Lipe.

1948. Lipa je imala 109 stanovnika a 2011. 129 stanovnika. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. Lipa je imala 109 stanovnika.

Iako je broj stanovnika danas skroman, sama činjenica da u Lipi i dalje žive ljudi, da se rađaju nove generacije i da selo nije nestalo s karte, potvrđuje snagu obnove nakon tragedije iz 1944. godine.

Svake se godine na dan stradanja, u Lipi održava komemoracija Lipa pamti.

Posjetio i obradio: Veljko Ivančić