Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Refleksije na život naš svagdašnji
Objavljeno: 08.10.2020 u Objavljeno: 10:20
Generacijski jaz - Monolog jednog umirovljenika
Ide vrijeme, poštapalica je mojeg, skoro svakodnevnog jutarnjeg sugovornika. Često se susrećemo dok ispijamo jutarnju kavu. Dugo poznajem tog vremešnog gospodina. Sitni sijedi brčići krase njegovo lice, a bujna kosa već odavno prosijeda kao da se opire svim onim vremenima koje su za njim. Jedan je od rijetkih kroničara ovog grada.
Razgovorljivi stari gospodin kazuje mi da u ovom gradu živi već skoro sedamdeset ljeta. Doselio se sa roditeljima odmah poslije rata, kada su roditelji u ove krajeve kao i mnogi doseljenici stigli po zadatku. Priča mi o unucima i svim promjenama koje su se odigrale kroz ovo vrijeme u gradu. Priča mi o njegovim i mojim sugrađanima, o mnogim mlađima. I nisu to obične rečenice, već rečenice satkane od životnog iskustva, preko kojeg mi olako prelazimo. Mnogi moji sugrađani nisu dovoljno kritični, jer većina problema rezultat je samo toga što vidimo samo sebe. Svoje „Ja“ ustoličili smo na pijedestal svojega odnosa spram drugog čovjeka. Krivicu uvijek vide u drugima, a nikako u sebi.
„Živimo u svom svijetu koji je podređen samom sebi. Nespremni smo na smrt koja vreba u svakom trenutku. Želimo prevariti sami sebe da smo vječni, da ćemo uvijek biti mladi. Trčimo u nekakve salone pomlađivanja, pomlađujemo izgled, ali duša nam stari s godinama. Sve više zaboravljamo, ne sjećamo se sitnica, uzalud tražimo stvari koje smo samo nekoliko trenutaka prije negdje odložili. Ta histerija "zdravog života" u potpunosti je okupirala naše živote. Čitav život se hrvam sa životom i znam da će smrt neminovno pokucati na moja vrata, pa mi to daje moralno pravo za kritički osvrt promjena ljudi i života u ovome gradu. Već odavna se s ljudima u mome gradu događa nešto čudno. Kad ih pitam, znaju li nekog dobrog vodoinstalatera, odgovaraju: „Ne znam“, kad ih pitam, znaju li osobu koja čisti i glača po stanovima, ne daj bože, pere prozore, odgovaraju da znaju jednu ali je ona uvijek zauzeta, kad ih pitam znaju li nekoga koji prodaje mačiće ili rasne pse, odgovaraju mi nabusito:“Kupi si novine i čitaj oglasnik“. Već odavno stječem dojam kao da su ljudi ovdje oduvijek išli sami u školu, sami sjedili u razredu, govore da za njih nikada ništa nije postojalo osim njih samih“.
Pogledaj današnji mladi naraštaj! Oni žive tako da im i na moralnoj razini ništa nije izazov. O temeljnim vrijednostima se više uopće i ne raspravlja, jer svatko ima svoju ljestvicu vrijednosti. Ono što danas mlade zanima postalo je stvar osobnog interesa, a nerijetko je taj interes usmjeren na buduću karijeru. Od ovog nisu amnestirane niti ljubavne veze, koje sve više postaju instrument ostvarivanja osobnih interesa. Već je najznačajniji grčki filozof Platon prije dva i pol tisućljeća opisao maniru življenja koju danas prepoznajemo u načinu življenja mladih generacija u kojem je osnovni moto: "svaki dan prolazi u tome da se ugađa strasti. Čas se opija, a čas pije vodu i mršavi, sad radi gimnastiku, sad je lijen i ne mari ni za što. Nikakvog reda i nikakve potrebe nema u njegovim životima" Manje-više svugdje na svijetu škole su sve starije, ili se rijetko grade, a mnoge druge institucije, primjerice televizijski studiji, sve su noviji i veći. Ulaganja u ljude koji trebaju učiti našu djecu neusporedivo su manja od ulaganja u ljude koji tu djecu zaglupljuju. Sustiglo nas je „Midino prokletstvo“. Onako, naime kako je kralj Mida prvo poželio da sve što dotakne postane zlato, a onda shvatio da mu nešto takvo onemogućava, hranu, piće, drugu osobu, život…. tako je današnji mladi naraštaj, pod utjecajem roditelja zaželio svijet zapadne mediokracije.
S mojega životnog iskustva s pravom se pitam gdje je izvor ovakva načina života u kojem nalazimo samo goli užitak bez razboritosti i osjećaja. Vrlo lako ga je pronaći, a krije se u odnosu nas samih prema drugima. Danas sam samo Ja važan, samo Ja vrijedim, samo sebi grabim, bez ikakva milosrđa prema dugima pa čak i prema obitelji. Moj užitak je moje grabljenje. Ako nemam više, ne vrijedim, ako ništa ne znam, bolje je za mene.
Stare vrijednosti iščezavaju. Ne ostaju kao temelj. Nema više komunikacije. Pozdrav u portunu, na ulici, daleka prošlost. Čast iznimkama, ali i one su znakovite i govore nešto drugo. Većina mojih sugrađana, kad ih srećem na ulici, rijetko pozdrave. Ne žuri im se da pozdrave, a kada i pozdrave to obično čine skrivajući se iza sunčanih naočala i ne znaš pozdravljaju li tebe ili nekog drugog, a kad im klimnem glavom za odzdrav naljute se kao da im nisi pružio dovoljno pažnje. Kućni red ? Tko brine za tišinu između 15 – 17 sati? Sve ovo je pomelo neko novo vrijeme.
Nisu ova sva moja brundanja u negativnom smislu. Ona su ponekad i izraz nemoći, što nove generacije brže napreduju. Shvatiš da ih više nikad nećeš moći sustići, ali ujedno ti je drago kako mladi sve te tehnološke novotarije s lakoćom svladavaju. Svjestan si toga da stasa neka nova generacija, tehnološki osvještenija nego ijedna ranije. Generacija budućnosti i s nekim novim vrijednostima.
Već nekoliko dana ne vidim mojega sugovornika. Pripitujem susjede i poznanike da li su ga vidjeli. Oni samo slegnu ramenima i krenu dalje….
Piše: Zlatan Varelija
.
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
