Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Razmišljanja na kraju 2025. godine. Kuda ideš Svijete moj?
Objavljeno: 30.12.2025 u Objavljeno: 15:54
Ljudska indiferentnost: Šutnja koja boli više od udaraca
Postoji trenutak u svakom gradu, u svakoj zemlji, u svakom društvu, kada se dogodi nešto što nas natjera da se pogledamo u ogledalo i preispitamo svoju savjest. Ne kao pojedinci, nego kao zajednica.
Jedan takav trenutak dogodio se ovih dana u Milanu, u središtu grada usred bijela dana, na prometnoj ulici Buenos Aires, gdje je grupica maloljetnika, predvođena dvadesetogodišnjakom, napala i opljačkala petnaestogodišnjeg dječaka. Brutalan čin, ali još brutalnija činjenica: nitko – ama baš nitko – nije reagirao.
Nisu reagirali prolaznici. Nisu reagirali svjedoci. Nisu reagirali oni koji su možda išli kući iz kupovine sa vrećicama punih poklona, oni koji su se žurili na sastanak, oni koji su slušali glazbu, oni koji su možda u srcu osjetili nemir, ali su noge nastavile dalje. Nisu reagirali ni pozivom policiji. Ni jednim jedinim glasom.
Dječak je završio u bolnici s ozbiljnim ozljedama, ali ono što je rekao svojoj majci s bolničkog kreveta najviše boli: ne smeta mu što su mu uzeli stvari; boli ga što mu nitko nije pomogao i priskočio upomoć.
Boli ga što je, u sekundi, izgubio povjerenje kako je kazao: “nel prossimo” – u bližnjega.
A to je gubitak od kojeg se društvo teško oporavlja jer napadnuti će to pamtiti čitav život.
Talijanske TV emisije posljednjih su dana prepune rasprava o tom slučaju. Voditelji, psiholozi, novinari, književnici, odvjetnici – svi izražavaju zaprepaštenje, kao da je ljudska indiferentnost nešto novo, kao da se nije događala i prije.
Majke posebno – u ranjenoj majci ozlijeđenog dječaka vide sebe i svoje dijete. U strahu se pitaju: što ako jednoga dana moje dijete bude to koje netko napadne… a svi drugi samo prođu?
Tiha većina
Kažu da je lakše ostati tih, po strani, lakše gledati u izloge nego u nasilje. Lakše ne vidjeti, ne čuti, ne znati. Indiferentnost je udobna Neki je nose kao kaput – debeo, težak, ali siguran.
U mnogim gradovima svijeta, postala je dio svakodnevice, gotovo obrazac ponašanja: Netko drugi će… Ja se neću petljati… Možda nije moja stvar…
No, u toj šutnji krije se najveća opasnost. Nasilje buja tamo gdje ga okolnost podržava, ali najviše raste tamo gdje ga ljudi ignoriraju.
Indiferentnost je plodno tlo za svaki oblik devijacije – od sitnih krađa do tragedija koje kasnije pune naslovnice.
Čega se plašimo?
Možda je razlog strah. Možda je osjećaj da “nije pametno uplitati se”. Možda uvjerenje da sustav neće zaštititi ni žrtvu ni svjedoka. Ali u toj jednadžbi zaboravljamo nešto: ako se nitko ne usudi reagirati, tko će čuvati slabije?
Kada se ulica pretvori u mjesto gdje trpi jači, a bježi slabiji – društvo je već zakoračilo u moralnu tamu. U gradovima u kojima živi milijun ljudi, najčešće vlada osjećaj da je svatko sam.
A čovjek koji je sam – može biti hrabar, ali rijetko kada je i siguran.
Prava cijena šutnje
Materijalna šteta prolazi. Modrice prođu. Lomovi zarastu. No, pukotina u povjerenju ne zarasta lako. Povjerenje u druge ljude je temelj društva. Bez njega, svatko od nas hoda sumnjičav, defenzivan, grub.
Bez povjerenja u bližnjega, svijet postaje prostor sumnje, a ne zajedništva.
A kad dečko od petnaest godina, umjesto poruke ohrabrenja, iz bolničkog kreveta šalje poruku razočaranja – to je alarm koji bi svaki grad trebao čuti. Visoka je cijena koju je platio da nam kaže ono što smo svi znali: nije najveće nasilje ono koje vidimo- nego ono koje ignoriramo.
Gdje je granica?
Granica indiferentnosti ide sve dalje dok joj mi ne kažemo “dosta”. Ne treba zaustavljati napadače golim rukama. Ne traži se od nas herojsko djelo, ponekad je dovoljno nazvati policiju, viknuti, prići žrtvi nakon napada, pokazati da netko ipak vidi, ipak brine.
Ponekad je građanska hrabrost samo odluka da ne budeš još jedna figura u tihoj gomili.
Vraćanje ljudskosti
Ljudska indiferentnost nije sudbina. Nije urođena. Nije neizbježna. Ona je izbor – često nesvjestan, ali izbor ipak.
Možda najveći zadatak 21. stoljeća nije tehnološki napredak, nego povratak jednostavne, možda staromodne, ali duboko potrebne vrline: biti čovjek kada to netko pored tebe najviše treba.
Jer ako izgubimo sposobnost da reagiramo na tuđu patnju, onda gubimo i sebe.
Kad zakaže i društvo i sustav
Koliko puta smo gledali i slušali o tragičnim događajima femicida, kada je zajednica znala za kontinuirano nasilje u nekoj obitelji? Susjedi, prijatelji, rodbina – nisu pravovremeno reagirali.
A često zakaže i sustav. Privodi nasilnika pa ga ubrzo pušta. Stavlja mu elektronsku narukvicu pa se pokaže da ne funkcionira. Žrtva ne prijavljuje jer se nada, vjeruje, oprašta.
I onda – dogodi se ubojstvo.
A društvena zajednica se tek naknadno pita: zašto nismo reagirali? Zašto nismo spriječili tragediju dok se još mogla spriječiti?
Naposljetku, što vrijedi moderan grad, snažno gospodarstvo, uređene ulice i parkovi, ako kroz njih prolazimo kao kroz kulise u kojima se ljudi ne gledaju, ne čuju i ne prepoznaju?
Zapisao: Veljko Ivančić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
.jpg)
