Razgovor koji se pamti. Kako je zborio Mr. Maksimilijan Buždon novigradski župnik o čovjekovu smislu života i smrti

Izdvojeno :

Objavljeno: 30.03.2024 u Objavljeno: 14:49

Foto: Križni put Buroli-Kršete, 2024.

"Mislim da je normalno bojati se smrti jer je smrt nešto nepoznato"

VRIJEME KORIZME I USKRSA JE VRIJEME PREISPITIVANJA ČOVJEKOVA SMISLA ŽIVOTA, ODRICANJA OD POROČNOSTI, JAČANJA LJUBAVI PREMA BLIŽNJEM, PONIZNOG TRPLJENJA I PRIHVAĆANJA KRIŽA, OTKRIVANJA KRISTOVA NAUKA U VLASTITOM ŽIVOTU I TEŽNJE DA NAM SVIMA OVAJ ŽIVOT BUDE BOLJI I ZASLUŽIMO RADOSTAN VJEČNI ŽIVOT. NAŽALOST, UNATOČ VJEROVANJU U ISUSA KRISTA I PRIPADNOSTI KRŠĆANSKOJ ZAJEDNICI ČOVJEK DANAŠNJICE SE UDALJIO OD KRISTOVA NAUKA, PODLEGAO RAZNIM KUŠNJAMA I OKRENUO SE MATERIJALSTIČKOM SVIJETU.

O VJERI DANAS, RASKORAKU IZMEĐU DUHOVNOG I MATERIJALNOG, ČOVJEKOVOM POTLAČIVANJU DRUGOG ČOVJEKA RADI VLASTITOG INTERESA („prodaji duše Vragu“), TEŽNJI ZA BESKOMPROMISNOM MOĆI, BESMRTNOSTI, USKRSU, NADI U BOLJI ŽIVOT…razgovarala sam sa župnikom novigradske župe Sv Pelagija Mr. Maksimilijanom Buždonom još 2022. godine za Glas Istre u kojem je odgovorio na dvojbena pitanja modernog čovjeka u eri interneta i kapitalističkog profiterstva. Razgovor je to koji ne zastarijeva i danas je aktualan. Hvalevrijedno je pročitati ga ususret još jednom Uskrsu, prisjetiti se što je rekao. Nadam se da će vas potaknuti na razmišljanje i djelovanje. Blagoslovljen i miran Uskrs u duši!

Evo nekih najzanimljivijih odgovora iz razgovora...

maksimilijan, župnik

Foto: Maksimilijan Buždon, Screenshot, Glas Istre/ S.Bo.

Koliko je materijalno bogatstvo i tendencija zgrtanja udaljila čovjeka od crkve i Božje riječi? Je li čovjeku današnjice novac zamijenio Boga?

Ponekad u takvim materijalnim okolnostima, visokom životnom standardu vjera postaje formalna i tu nastaje problem. Jer to vam je kao da svaki dan nešto malo pojedete ujutro umjesto tri obroka dnevno i onda životarite uz kave da se održite, ali fali vam energije. Znači, dobijte nešto malo, ali fali vam puno toga. No nije tu problem samo u materijalnom bogatstvu, makar bogatstvo čovjeku odvuče prioritete, jer niti Crkva ne vjeruje da je Krist došao među ljude da bi učinio ljude siromasima koji će ići okolo i ne raditi ništa, već prosjačiti. I po vjeri se mi moramo itekako posvetiti obitelji i poslu, ali sve te dimenzije treba uskladiti. Možda je najveći problem u ne usklađenosti duhovne i materijalne dimenzije kada samo jedna prevlada. Jedno istraživanje kaže kad čovjek zaradi ili osvoji veliki iznos novaca, prvi put u sebi osjeti ushit i drugi put ga to drži, ali kasnije se čovjek navikne i treba mu sve veća doza novaca kao droga. Vuče ih samo taj osjećaj i doživljaj da zgrnu još više. Ali to ne znači da im je život kvalitetniji. Do neke mjere treba stjecati materijalno, ali nakon toga to postaje samo pohlepa.

Je su li ljudi u svom tom materijalnom blagostanju danas manje empatični?

Pa pokazuje se u našem društvu da još ima empatije za ljude u nevolji i uvijek su spremni pomoći, u velikoj mjeri i samozatajno. No ima onih koji nagomilavanjem postaju sebičniji i gledaju samo sebe. A da bi došli do tog bogatstva gaze sve pred sobom, ali oni su takvi ljudi bili i prije u svojoj prirodi. Bogatstvo najviše kvari one koji se samo usredotoče na novac. A sebičnost može biti samo uzrokovana bogatstvom ili možebitno da je čovjek bogat zato jer je čitav život sebičan. Bogatstvo i moć može odvući čovjeka da više nema kontrolu nad sobom.

Zadnji filozof Rimljanin Boetije, nepravedno osuđen na smrt, pisao je u svojoj knjizi “Utjeha filozofije” da su najveći moćnici -vladari ustvari tirani koji ne razlikuju dobro od zla. Zašto?

Istraživanja pokazuju da su tirani ugl. brojni političari, biznismeni i vladari s jednim poremećajem ličnosti -psihopati koji su među najuspješnijima u svijetu. Jer oni su spremni sve napraviti za slavu i moć, pa svjesno biraju i zlo. Međutim, oni ga ne doživljavaju kao zlo. Njima nije bitna empatija, međuljudski odnosi, obitelj, prijatelji… Njima je bitan taj cilj, sebe istaknuti pri tome. Ne moraju uvijek biti najbogatiji, ali moraju biti uspješni u svom naumu i takvih je psihopata ili sociopata duplo više među uspješnima nego, recimo to, normalnih u sveukupnoj populaciji jer su oni samo na sebe usmjereni.

Kako to da se ne boje ničega? Ni Boga ni zakona?

Evo da se odmaknemo od naših političara, pogledajmo Putina danas. Ja mislim da on i njemu slični ne razmišljaju o posljedicama po druge ljude. To ih ne zanima, a pri tome ne vide da će imati posljedice sami po sebe. Jer kad bi oni vidjeli posljedice svojih zlodjela zaustavili bi se. No oni imaju sigurno opravdanje za svoje postupke. Kad nema čovjek neku razvijenu svijest ili savjest ne zna koliko veliki grijeh čini.

Pa kako probuditi Isusa Krista u modernom čovjeku?

Teško pitanje. Ivan Pavao II je govorio da je Europi potrebna nova evangelizacija. Da bi se ljudima koji su izgubili vjeru mogla vratiti. No, ne možemo sve uopćavati. Danas je možda gotovo nemoguće raditi na način masovnog kršćanstva, ali i kroz povijest je od područja do područja bilo drugačije. Međutim, sve je bilo nekako prirodnije i ljudi su vjeru prihvaćali kao zdravo za gotovo. Vjera je bila važna jer je osiguravala neki moralni poredak i sigurnost. Dosta toga su nalazili u njoj i nije bila formalna.

Kako se dobrim suprotstaviti zlu?

Zlo koje mi primjećujemo je jako veliko. Ono se nameće, ono se vidi, ali dobro je tu negdje i ono se ne vidi. Zlo je napuhano. No, vjerujemo li čvrsto, znamo da je Krist jači od zla. Koju je silu on pokazao? Nikakvu. Je li to sila da umreš na križu i ne možeš mrdnuti niti prstom. Skrivena snaga dobroga je nevidljiva, ali je na kraju jača i pobjeđuje. Unatoč zlu oko sebe ustrajete li u dobru, znači da je ta snaga jača. Zlo se samo prezentira kao jako kada mu mi dopustimo, ali kad smo s Bogom, zlo bježi kao kukavica. I ovo zlo u današnjem svijetu, rat, iza njega će uslijediti neko dobro. Samo da nastupi što prije.

Uskrs je na pragu. Propitkujemo smisao života i smrti. Da li se vjernici trebaju bojati smrti?

Ne bismo trebali, ali se bojimo. Mislim da nema čovjeka, možda tek pokoji veliki svetac da se nije bojao, ali i to sumnjam. Sveti Pavao kaže da bi on radije bio s Kristom nego na Zemlji, ali potrebniji je tu, ali on to ne spominje kao smrt nego kao prijelaz u novi oblik života. Mislim da je normalno bojati se smrti jer je smrt nešto nepoznato. Ali gledati na smrt bez vjere, mislim da je jako gadno. Ne bih volio biti u koži ljudi koji ne očekuju od smrti ništa, kojima je život samo čekaonica smrti. I mislim da veliki broj ljudi, recimo onih koji nisu klasični vjernici, koji ne znaju tajne vjere dobro, ipak u sebi gaje osjećaj da nešto mora biti tamo prijeko nakon smrti - nada. Da postoji nada. Čak i agnsotici i ateisti mogu gajiti u sebi neku fluidnu nadu. Ali netko tko je totalni skeptik, praktički nihilist, onda vidi samo smrt. I točka. Ne znam kako bih se samo s time pomirio. Međutim, nije riječ samo o pitanju vjere kad mnogi misle da mi vjernici vjerujemo jer tražimo utjehu pri umiranju. Pa svatko traži utjehu kad umire i svatko se sa smrću suočava kao čovjek. Niti mi vjernici ne proživljavamo smrt bez problema nego kao i svi drugi ljudi. Nije nam dat od Boga neki privilegij da ćemo bezbolno i neustrašivo doživjeti smrt jer smo vjernici. Od toga ljudskog se ne može pobjeći i Isus Krist je na kraju postao samo čovjekom. Pa nije to ljudsko nešto po sebi loše. Zlo je grijeh, ali kad čovjek ima vjeru gleda prema smrti kao na pojavu koja nije najvažnija u životu nego na kraju životna puta postaje dio neke puno važnije priče, nečega puno širega što nam se otvara. Nečega kao da si otvorio prozor u jednoj prostoriji u kojoj živiš cijeli život i onda otvoriš prozor pa vidiš da se vani prostire puno veći svijet. dok sam bio u Puli, u Gospi od mora, puno puta sam u bolnicu pružao bolničko pomazanje umirućima. I znali su mi doktori ili medicinske sestre reći da su primijetili razliku prilikom umiranja kod osoba vjernika i onih koji to nisu. U vjerniku nastupi određeni mir pred odlazak ima i neko dostojanstvo, a kod drugih se primijeti panika i prestravljenost. I u vjernika je prisutan strah, ali smrt mirnije doživljava. Desi se da su se i neki ljudi, okorjeli nevjernici, na samrtnoj postelji pokajali i vratili Bogu. Nagađam. Ako im Bog udijeli milosti, ta milost može doprijeti do njih pa se dogodi to čudo. Preobrate se i potraže Boga.

Kako intelektualcima približiti danas fenomen uskrsnuća kad ljudi barataju s više znanja?

Znanje je danas dostupno svima, ali to ne znači da ga pametno i koriste. Ljudi si nekada nisu postavljali previše pitanja je su više odgojno upijali vjeru u obitelji i životu. Iznenadili biste se koji put što ljudi koji su završili neku formalnu naobrazbu ne razumiju smisao vjere i Isusova poslanja. Jer vjera nije samo pitanje znanja i naobrazbe. Tu se radi o pitanju i potrebi istinskog sudjelovanja u vjeri. Misliti da znate o nečemu jer ste čuli ili učili o tome, ne znači i da ste to upili i spoznali u sebi, pa da to u potpunosti razumijete. Evo, primjerice dočarat ću to jednom tipičnom pitanju kojega postavljaju. Ako je Bog dobar zašto je dao toliko patnje? Prije si ljudi nisu postavljali ta pitanja jer su dio tih spoznaja i iskustava pripisali vjeri tj. živjeli su tu vjeru. Jer ne može se vjeru razumjeti ne živi li čovjek vjerski, jer ona je ona kraju krajeva čovjekov odnos s Bogom. Znači, važno je znanje, ali i duboko uvjerenje i življenje svoje vjere. Spajanje tih dviju dimenzija. Jedno s drugim je nerazdruživo. Jer inače prevagne jedna strana. Racionalizam ili ona druga, fideizam. Vjera bez ikakve podloge, u kojoj čovjek može zastraniti jer vjeruje po nekom osjećanju što je u suprotnosti s onim što nas Isus uči. Jedno s drugim je nerazdruživo.

I na kraju ovoga razgovora u vrijeme Isusove muke, križa i uskrsnuća što reći o križu kojega nosi čovjek. Zašto mu je Bog dao taj križ i kako ga lakše nositi?

Nije nam Bog dao križ, nego traži od nas da ga prihvatimo tj. patnju kroz život i tu se u molitvi susrećemo s njim ne bi li ublažili patnju. Što se tiče našega križa pogrešno ga puno puta shvaćamo. Možda smo ga dobili rođenjem kroz neku bolest ili smo ga sami odabrali u životu u nekim situacijama. Ali pravi čovjekov križ je onaj kada nastojite živjeti po evanđelju i radi toga danas imate probleme. Znači, želite pošteno raditi i onda vas netko radi toga nagazi. Želite živjeti kršćanski brak, ali onda ga morate živjeti na jasno određen način a ne kako vam se prohtje. Želite u politici i na poslu biti pošteni, moralni ali oko vas su ljudi-vukovi koji će vas pojesti i radi kojih će te nastradati jer će vam netko nešto namjestiti… Realno gledajući, izabrali ste evanđeoski život, koji se danas, nažalost, u velikoj većini slučajeva održava na vašu štetu i tada možete reći da zaista nosite križ. Bolesti i još neke nevolje su dio života kojega nismo odabrali. A Bog nam je svima potreban i daje nam snage da izdržimo u toj patnji. Kad kažemo Kristova patnja, ne mislimo da nam je Bog odredio životnu patnju da bi ljudski život bio patnja. Patnja postoji neovisno o svemu, a Bog je sišao i toj muci dao neki smisao. U tome se ogleda veličina Boga koju najčešće ne možemo pojmiti ako nemamo dovoljno vjere u sebi. Evo, Krist je na kraju činio sve ispravno kaže se u Svetom pismu, prolazio je Zemljom čineći dobro. I gdje je završio? Na križu. A nikomu nije učinio zlo, pa su ga ubili. Nelogično zar ne, ali mi smo jednostavno takvi kao ljudi. I ne bi trebali gledati ili osuđivati što je netko drugi grješno učinio, nego nastojati da mi ne učinimo zlo nekome drugome. Mi se ne bi trebali baviti tuđim zlima i grijesima. Nego se trebamo baviti time da svoje loše postupke ispravimo, a dobro će na kraju uvijek nadvladati nad zlim.

Cijeli intervju možete pročitati na linku:

https://www.glasistre.hr/istra/-790807

Obrada: Sanja Bosnić

Ostale vijesti iz kategorije