Nakon brutalnog incidenta na plaži Kempinski, oglasili se vlasnici susjednih parcela
Rasplet polemike na portalu Tiramola: Černjul – Ivančić
Objavljeno: 04.11.2022 u Objavljeno: 11:20
Bilo bi korisnije da Černjul istraži tko je bio Antonio Coslovich
Donosimo ispravak netočnih navoda, odgovor Veljka Ivančića uvaženom novinaru Černjulu koji ga je prozvao zbog napisa o novoj talijanskoj vladi i premijerki
Konačno je portal Tiramola počeo objavljivati tekstove onako kako priliči nama ljudima, bez obzira bili ugledni novinari, političari ili poput mene, osobe koje se uglavnom zabavljaju pisanjem nekih tekstova, zbog pisanja, bez uzdizanja sebe iznad drugih. Stoga me, moram priznati, zabavio i odgovor cijenjenog vanjskopolitičkog komentatora Armanda Černjula na stranicama Tiramole. Baš kao što me nasmijao i zabavio govor gradonačelnika Vilija Bassanesea na svečanoj sjednici Grada Makarske. Sve samo zabava.
Politika kao kazalište komedije
Trebali bi znati da je „politika kazalište u kojem su svi komedijaši“, izrekao je ovu ocjenu Benedetto Croce, čuveni talijanski filozof i intelektualac, nakon što je prisustvovao dotad neviđenom „kazališnom igrokazu“ Benita Mussolinija u Napulju, 24. listopada 1922.godine. Prošlo je 100 godina od tada, a politika, dodao bih i novinarstvo, i dalje funkcionira kao kazalište „ u kojem su svi komedijaši“, naravno, uključujući i mene, ako se svrstam u red s novinarima. Šteta je samo, što iza te velike komedije, postoje nevine žrtve, i svatko od nas, u većoj ili manjoj mjeri, odgovoran je za njih. Nitko nije izuzet od te odgovornosti, pa niti ja. Netko stvara žrtve svojim odlukama koje donosi, jer raspolaže pretjeranom vlašću, a netko drugi, dopušta nastanak žrtvi svojim nečinjenjem, nepoduzimanjem ili šutnjom iz oportunističkih razloga. No, vratimo se poštovanom gospodinu/drugu Armandu Černjulu i njegovoj ogorčenosti zbog moje ocjene o njegovim kolumnama.
Zašto sam tako reagirao na njegove tekstove o novoj talijanskoj vlasti?
Priznajem, bilo je malčice u afektu, nakon što sam (bivšem) glavnom uredniku portala Tiramola, iznio svoje mišljenje, da su kolumne gospodina Armanda Černjula novinarski neprikladne za medij udruge Naši ljudi-Gente nostra. Portal Tiramola nije osmišljen da bi neprestano ponavljali, pisali i objavljivali kritike prema novo izabranoj vlasti druge države i postfašističkoj prošlosti njene premijerke. Time neka se bave današnji talijanski i hrvatski antifašisti, oni koji njeguju uspomene na borbu svojih očeva i majki protiv nacifašizma u 2. Svjetskom ratu. Neka svoje kolumne objavljuju na svojim portalima, pa tko hoće, neka čita. Moja malenkost sigurno neće. Portal Tiramola neće više objavljivati radikalne stavove i članke protiv legalno izabrane vlasti susjedne države, jer nije s tim ciljem pokrenut. U svakoj EU državi, građani sami biraju svoju vlast a zatim „uživaju, ili trpe“ u rezultatima njene vladavine.
Umaška kazališna dvorana Antonio Coslovich
Već kada sam se dotakao teme fašizma, predložio bih uvaženom Armandu Černjulu da iskoristi svoje dugogodišnje iskustvo istraživačkog novinara i utvrdi, tko je u stvarnosti bio Antonio Coslovich, čovjek po kojem odnedavna nosi ime kazališna dvorana u Umagu! Nama se u Umagu dogodilo, da dio Pučkog otvorenog učilišta u čijem se kompleksu nalazi i kazališna dvorana, nosi naziv istaknutog antifašiste i borca za narodnu slobodu Ante Babića.No, umaška gradska vlast-izvršna vlast je, bez odluke gradskog vijeća - predstavnika naroda, preko noći odlučila da se toj istoj kazališnoj dvorani nadjene ime Antonio Coslovich, s obrazloženjem da je riječ o pokretaču, pioniru umaške kazališne scene. Kakve kazališne scene?! Oko Antonia Coslovicha vuku se razne priče donedavnih svjedoka iz vremena fašizma, koji su nam prenijeli svoja svjedočanstva, da je bio vlasnik „nečeg“ za što se baš i ne može kazati da je bilo klasično kazalište za scenske nastupe kazališnih kuća, nego „teatar“ kojemu se tih godina, što je i, poznato, bili skloni nacisti u Njemačkoj i fašisti u Italiji. Za tu vrstu estradne djelatnosti trebalo je biti tijesno povezan sa lokalnom fašističkom vlašću. Zbog provjere podataka oko Antonia Coslovicha, morao sam „potegnuti“ do inozemnih državnih arhiva, „kopati“ po raznim dokumentima, pa sam došao do svog zaključka, tko je bio taj poduzetnik u ugostiteljstvu, o čemu ću pisati kada završim svoje istraživanje. Žalosno je da njegovo ime stoji uz ime istarskog sina, najvećeg intelektualaca kojega je Umag imao u doba fašizma, Ante Babića, kojemu se još iz parka učilišta uklonila bista, valjda negdje na tavanu! O tome bi bilo bi ispravno, upoznati čelnike antifašista u Zagrebu, pa bi tu nepravdu Armando Černjul mogao ispraviti bez problema, s obzirom da piše za njihov portal. Kad se mijenjalo ime OŠ Marije i Line u ime istaknutog istarskog književnika Viktora Cara Emina, digle su sve lijevo orijentirane političke strukture u Umagu i udruga antifašista na noge da se vrati ime dvjema heroinama, a danas ta ista udruga antifašista Bujštine, nije zainteresirana preispitati prošlost i eventualnu pripadnost Antonia Coslovicha fašističkoj stranci. Antifašisti Bujštine su tijesno povezani s aktualnom umaškom vlašću do te mjere, da je njihova sadašnja predsjednica bila na listi kandidata Vilija Bassanesea, za gradsko vijeće i slovi kao istinska anatifašistkinja.
Primarna uloga portala Tiramola
Portal Tiramola ima drugu zadaću, da prvenstveno građanima Grada Umaga, ukazuje na razne zloupotrebe vlasti umaške političke vrhuške. Za one lijepe vijesti, projekte i investicije su predebelo nakrcani službenicima u Gradu i plaćeni da ih obavljaju, pa neka obavještavaju javnost kroz svoje (plaćene) medije, a naša je uloga upozoravati na zloupotrebu položaja i pogodovanja čega ima kao u priči. Jer kada bi država i njene institucije funkcionirale kako treba, portal Tiramola ne bi možda ni imao o čemu pisati. A umjesto Bassanesea u Umagu i svih drugih Bassanesea po Hrvatskoj bi imali nekog drugog, sa svježim idejama i demokratičnijim stavovima, mlađeg gradonačelnika ili gradonačelnicu , a njemu slični bi bili gdje im je i mjesto. K tomu, proširili smo sadržaj portala Tiramola i drugim temama, kako eventualnim čitateljima, ne bismo dosadili stalnom kritikom dugogodišnjeg gradonačelnika Grada Umaga, jer oni smatraju da svi moraju dijeliti njihovo institucionalno mišljenje nametnuto iz Grada. Stoga smo za zrelije čitatelje uključili na stranice i razne teme iz povijesti, ali stalno ponavljanje teme postfašističke prošlosti talijanske premijerke Meloni je pretjerano. Što je previše, previše je. Bolje manje a više, nego više a manje!
Honorarac, dopisnik Tiramole
Gospodina Armanda Černjula moram informirati, da moja malenkost, nije honorarni dopisnik Tiramole. Obzirom da nisam novinar, nisam niti honorarac. Ne poznajem tu kategoriju pisanja za novac. Pišem iz gušta, onako kako osjećam, a ne kako od mene očekuje neki glavni urednik. Uopće mi nije poznata kroz politički rad i aktivnost ta isplata honorara, jedino izuzmem li naknadu koju sam dobivao kao gradski vijećnik. Ne znam, koliko se može zaraditi pisanjem. Ako netko u Umagu, Istri ili Hrvatskoj, zna nešto o bilo kakvom mojem honoraru, pozivam ga da se javi i to objavi.
Sporni sekretar OK SKH Bujštine
Moram razočarati Armanda Černjula. Nisam nikad bio sekretar OK SKH Buje! Za mene je u vrijeme SFRJ važilo ono poznato pravilo i izreka Stane Dolanca, izvršnog sekretara predsjedništva SKJ da: „Oni koji nisu za Partiju, neka idu u Socijalistički Savez radnog naroda (SSRNH)“. Očito ja nisam bio za Partiju, pa sam išao u SSRNH i bio tajnik općinske konferencije Bujštine, dvije godine. Istina, bio sam jedan od najmlađih tajnika SSRNH u Hrvatskoj, sa 28 godina. Nudili su mi produženje mandata, ali sam se radije zaposlio u RO Istraturist Umag i oslobodio se profesionalnog političkog rada. U vrijeme mog rada u Socijalističkom Savezu, pamtim jednu interesantnu zgodu sa Partijom i njenom demagogijom. U ono vrijeme,1984.g. Partija je zaključila da se drastično gubi povjerenje u „avangardu“, pa su drugovi iz Saveza komunista, vršili pritisak na nas u Socijalističkom Savezu, da kao „fronta“, radimo na okupljanju svih društvenih slojeva. Osjećalo se, da je raspad države započeo. U područje rada SSRNH je spadao i rad sa vjerskim zajednicama, odnosno ljudima koji idu u crkvu. Shvatio sam ozbiljno svoj zadatak i odlučio obilaziti svećenike na području Bujštine. Započeo sam sa svećenikom iz Brtonigle, pokojnim Ivanom Krajcarom, mojim Žminjcem. Obilazili smo crkve u njegovoj župi i gledali u kakvom su stanju, te procjenjivali koliko bi novaca trebalo utrošiti za njihov popravak i održavanje. U današnje vrijeme, to nije nikakav problem, gradonačelnici i načelnici općina, redovito daju novac za popravak crkvenih i drugih vjerskih objekata iz proračuna kojima upravljaju, a mnogi od njih, sjede u prvim redovima na misama. Svećenik Ivan Krajcar, jednom prilikom mi je predložio da pođem s njim i vjernicima na hodočašće u Mariju Bistricu. Znao je da nisam vjernik i da ne posjećujem mise, pa mi je stoga kazao da ne očekuje od mene da se ponašam kao vjernik, već mogu biti vođa puta. Prihvatio sam prijedlog svećenika Krajcara za odlazak na izlet. O tome sam govorio na jednoj sjednici Općinskog komiteta SKH par dana kasnije, i tražio dopuštenje od drugova komunista, da odem na izlet i družim se sa vjernicima. Bio sam svjestan da trebam tražiti privolu, jer u suprotnom, uslijedile bi posljedice po mene, bez obzira na proklamiranu politiku da SSRNH treba okupljati sve slojeve društva, i ne praviti razliku među ljudima. Onako kako smo dobivali upute u službenim dokumentima. Kad sam ih obavijestio o tom pozivu don Krajcara, na sjednici OK SKH zavladao je muk. Gotovo neugodna situacija. Ispao sam provokator, osjećao sam to u zraku, iako mi nitko nije rekao ništa. Takva su bila vremena, 1984.g. Mogu si zamisliti, kakva su tek vremena bila od 1947-1948.g. Toliko o demokraciji onih vremena. Gospodine ili druže Černjul, na kraju ovih mojih ispravaka navoda, ponoviti ću znakovite riječi Liliane Segre, doživotne talijanske senatorice, preživjele svjedokinje holokausta, koju neizmjerno poštujem. Na pitanje Fabia Fazia, voditelja emisije „Che tempo che fa“ na RAI 3, nedjeljom uvečer: “ Što biste zaželjeli svojim unucima?“, Liliana Segre je bez razmišljanja odgovorila:“ ŽELIM DA BUDU SLOBODNI I DA ŽIVE BEZ STRAHA.“ Mišljenja sam, da se taj odgovor odnosi i na nas u Hrvatskoj.
Lijepi pozdrav, s uvažavanjem Vašeg novinarskog opusa
Veljko Ivančić
.jpg%2C%20bron%C4%8Dano%20posu%C4%91e.jpg?1769536883240)
.jpg?1770914971725)
.jpg?1773577099491)
